Roger I. – osvajač muslimanske Sicilije (1101.)
Dana 22. lipnja 1101. umro je Roger I. od Sicilije, prvi efektivni normanski vladar tog sredozemnog otoka. Normani su bili potomci nekadašnjih vikinških osvajača, koji su se naselili u sjevernoj Francuskoj, na području Normandije. U 11. i 12. stoljeću osvajali su Normani područje južne Italije, a osobito su u tome bili aktivni pripadnici dinastije Hauteville. Roger I. također je pripadao toj dinastiji, a Siciliju je osvajao zajedno sa svojim starijim bratom Robertom Guiscardom.
Kao stariji brat imao je Robert Guiscard prednost pred Rogerom. Zavladao je nad velikim dijelom južne Italije, a nosio je titulu vojvode od Apulije i Kalabrije. Svog je brata Rogera imenovao grofom od Sicilije, pri čemu mu je Roger bio svojevrsni vazal u feudalnom smislu. Zajedno su nastojali osvojiti cijelu Siciliju od njenih prethodnih muslimanskih vladara. Nakon što je Robert Guiscard preminuo 1085. dobio je Roger potpunije vlasništvo nad sicilskim dvorcima, a ubrzo je i potpuno potisnuo muslimanske vladare sa Sicilije. Zatim je Roger, kao grof od Sicilije, osvojio i Maltu.
Rogerov sin Roger II. postao je kasnije čak i kraljem Sicilije, a njegove je dvor bio jedan od najsjajnijih u Europi. Naime, u vrijeme Rogera II. Sicilija je postala jednom od kulturno najrazvijenijih europskih država, a ujedinjavala je utjecaje s Istoka i Zapada.
Ime Roger na latinskom se jeziku piše Rogerius, na talijanskom Ruggero, a u Hrvatskoj se za njega koristi i oblik Ruđer. Dubrovački znanstvenik i isusovački svećenik Josip Ruđer Bošković vjerojatno je svoje ime dugovao toj tradiciji s juga Italije, pri čemu je zanimljivo da je to ime onamo došlo iz sjevernijih krajeva Europe preko normanskih osvajača.
Odsječena glava kardinalu sv. Ivanu Fisheru (1535.)
Dana 22. lipnja 1535. odsječena je u Londonu glava kardinalu sv. Ivanu Fisheru (John Fisher). On je bio katolički biskup grada Rochestera u Engleskoj, a smaknut je u doba kralja Henrika VIII., koji se želio proglasiti poglavarom Crkve u Engleskoj. Katolici koji nisu priznali Henrikov razvod od prve supruge radi ženidbe s Anom Boleyn, kao i oni koji su ostali vjerni papi u pogledu crkvenog primata, većinom su bili progonjeni pa čak i smaknuti kao mučenici.
Zanimljivo je da je sv. Ivan Fisher komunicirao s europskim krugom humanističkih učenih ljudi. Upravo je on navodno potaknuo Erazma Rotterdamskog da posjeti Cambridge. Sv. Ivan Fisher postao je 1504. biskupom grada Rochestera, koji se nalazi nedaleko od mjesta gdje Temza utječe u more. To je bila druga najstarija biskupija u Engleskoj nakon Canterburyja, a sv. Ivan Fisher ostao je na njenom čelu čak 30 godina, sve do svoje smrti.
Osobito se sv. Ivan Fisher zalagao oko Sveučilišta u Cambridgeu, čijim je kancelarom postao iste godine (1504.) koje je postao i biskupom. Kancelarom Sveučilišta u Cambridgeu ostao je također sve do svoje smrti 30 godina kasnije.
Kralj Henrik VIII. imao je problem s biskupom sv. Ivanom Fisherom jer je ovaj dosljedno provodio katoličko učenje. Biskupa su uhitili, a zatim su od njega ishodili izjavu da Henrik ne može biti glava Crkve u Engleskoj. Sv. Ivan Fisher osuđen je na smrt, koja je trebala biti izvršena na najstrašniji način – mrcvarenjem i četvorenjem. Dok je sv. Ivan bio u zatvoru papa ga je proglasio kardinalom Svete Rimske Crkve, u nadi da će to kralja natjerati da ga pomiluje. Međutim, izgleda da je to Henrika VIII. još više razljutilo.
Kralj je naredio da se sv. Ivanu Fisheru što brže odsječe glava, prije nego nastupi blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja te godine. Naime, postojala je mogućnost da ljudi povuku paralelu između sv. Ivana Krstitelja, kojem je odsječena glava u doba Heroda Antipe, i njegovog imenjaka sv. Ivana Fishera, tim više što su se obojica protivili neprimjerenim brakovima tadašnjih vladara.
Sv. Ivan Fisher doista je izveden na stratište. Navodno se ponašao vrlo hrabro i dostojanstveno, što je impresioniralo prisutne. Odsječena mu je glava, a zatim mu je tijelo ogoljeno i ostavljeno na stratištu do večeri. Glavu su mu kasnije nabili na kolac, a tijelo bacili u grob. Svečeva glava na kolcu izložena je na poznatom londonskom mostu (engl. London Bridge), no nakon dva tjedna bacili su je u Temzu, a na njeno mjesto stavili odsječenu glavu sv. Tome Morea (smaknut 6. srpnja).
Papa Leon XIII. proglasio je Ivana Fishera blaženikom Katoličke crkve, a svecem ga je proglasio papa Pio XI. 1935. godine. Istodobno sa svetim Ivanom Fisherom kanoniziran je i sv. Toma More (Thomas More) koji je također smaknut zbog protivljenja Henriku VIII. (čiji je nekoć bio kancelar). Zanimljivo je da je čak i Anglikanska crkva stavila sv. Ivana Fishera i sv. Tomu Morea na popis svojih svetaca i mučenika.
Bitka dijadoha kod Rafije (217. pr. Kr.)
Bitka kod Rafije, poznata i kao Bitka kod Gaze, jedna je od najvećih bitaka helenističkog razdoblja. Odigrala se kod današnjeg grada Rafaha u pojasu Gaze, u sklopu Četvrtog sirijskog rata. Sirijski ratovi, njih ukupno šest, trajali su više od 100 godina, a vođeni su između Ptolemejevića i Seleukida za prevlast nad Kelesirijom, područjem koje se danas nalazi na prostoru Sirije, Izraela i Libanona.
Ptolemejevići i Seleukidi bili su dinastije koje su osnovali dijadosi, generali Aleksandra Velikog, nakon njegove smrti. Ptolemejevići su vladali Egiptom, a Seleukidi velikim dijelom Bliskog Istoka.
Dana 22. lipnja 217. pr. Kr. sukobile su se vojske seleukidskog kralja Antioha III. i Ptolemeja IV. Seleukidi su raspolagali s oko 62.000 pješaka, 6000 konjanika i 103 slona, a Ptolemejevići s oko 70.000 pješaka, 5000 konjanika i 73 slona. Vojske su bile bazirane na onima Aleksandra Velikog, sa snažnom falangom u centru bojne linije i konjicom na krilima, ali su imale i mnogo lokalnih vojnika, uglavnom u svojstvu lakih pješaka.
Zanimljiva odlika bitke jest da je jedina poznata u kojoj su se sukobili afrički i azijski slonovi (ti afrički slonovi nisu istovjetni današnjima, već pripadaju manjoj, izumrloj vrsti). Afrički slonovi pobjegli su od većih azijskih te izazvali pomutnju u redovima Ptolemejevića. Međtuim, ptolemejska konjica i pješaštvo nadvladali su protivničke, tako da je bitka završila porazom Seleukida. Velik doprinos pobjedi dala je falanga sastavljena od Egipćana (a ne potomaka Makedonaca).
Nadiranje Seleukida prema Africi zaustavljeno je, ali njihova moć nije slomljena te je 202. pr. Kr. izbio Peti sirijski rat.
Piše: Boris Blažina
Prvi let zrakoplovom u Hrvatskoj (1910.)
Prvi let zrakoplovom u Hrvatskoj izvršen je 22. lipnja 1910. u Zagrebu. Radilo se o letjelici koju je konstruirao znameniti izumitelj Slavoljub Penkala, a kojom je pilotirao Dragutin Novak, prvi hrvatski pilot. Let je izveden s uzletišta na Črnomercu, koje se nalazilo na vojnom vježbalištu austrougarske vojske uz Selsku cestu. To uzletište, koje je postalo de facto prvi aerodrom, tj. zračna luka u Hrvatskoj, nazivano je i letilište Pongračevo, odnosno letilište Črnomerec, a sastojalo se od travnate uzletno-sletne staze (piste) i jednog manjeg hangara. To prvo hrvatsko uzletište bilo je na prostoru koje danas omeđuju ulice Selska, Baštijanova i Vitezićeva.
Spomenuti prvi hrvatski let zrakoplovom dogodio se samo šest i pol godina nakon slavnog leta braće Wright u SAD-u. Dragutin Novak imao je u trenutku svog prvog leta samo 18 godina. S Penkalinim zrakoplovom je uzletio još nekoliko puta do prosinca iste godine kada je zrakoplov oštećen, a Penkala odustao od daljnjih istraživanja.
Novak je poživio sve do 1978. i umro je u Zagrebu.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
