”KURVA . . . KURVA !”

62
FOTO: Krešo Čepo

 

„ KURVA . . . KURVA !“

Stajao sam na trgu čekajući tramvaj. Različiti ljudi Zagreba su isto čekali. Neki su od nervoze pomalo šetkali s vrećicama u rukama, zamišljeni, zabrinuti, neki sa štakama, neki odrpani i prljavi, neki pripiti itd. To gledajući razmišljao sam kako bih trebao napisati roman struje svjesti. Mislio sam da bi to bila dugotrajna muka, a čemu bi koristilo? Da mi netko kaže kako sam pametan. Uostalom od svega što sam pročitao u životu najviše me se dojmio naš Đuro Sudeta. Pjevajući je umirao i umireći je pjevao onako mlad i bolestan. Njegova egzistencija je bila pjesma; ljupka, bolna, božanstvena, prodorno patnička, dječački zanosna, tužna do planetarnih dubina, tragična i ponosna poput njegove hrvatske duše. Jedan prijatelj književnik mi je govorio kako bih trebao pisati priče sa dialozima sa izmišljenim imenima. Rekao sam mu da nema potrebe izmišljati imena kad je svako ime čovjekovo zapisano u „Knjizi života“. U toj knjizi stoje i imena riba svih voda koje komuniciraju dodirima usana kao izrazima njihovih duša. Slični smo tim ribama i komuniciramo susretištem ljudskih duša. Tako razmišljajući u toj gunguli zamjetih jednu mladu ženu što stajaše pokraj neke torbice pune alkohola, bila je pijana i drogirana u društvu s jednim muškarcem koji je odavao sumnjivog tipa kojemu je ona bila žrtva. Bila je elegantna i odavala ženu dobro odgojenu ali palu i na granici moralnog potonuća, bila je lijepa ali ta ljepota je bila već oronula. Tko zna što je doživjela – krah i neuspjeh? Možda njeni roditelji očajno pate i tuguju ne mogavši joj više pomoći?

Primjetila je da ju gledam i preko leđa pratioca počela je govoriti: „Kurva…Kurva!“ Skoro sam potrčao k njoj da joj kažem

  • ne nisi ti kurva, kurve su oni koji te dovedoše do tog stanja!

Ipak sam ostao kao skamenjen. Moj tramvaj dođe i ja odoh bacivši pogled prema njoj. Učini mi se da vidjeh njen osmjeh.

Poslije toga sam počeo razmišljati kako bolje upoznati taj naš „polusvijet“? Odlučio sam pribaviti socijalnu iskaznicu i stati s njima na punktovima „društvene prehrane“. Nije mi to bilo baš potrebno ali sam htio bar jedno vrijeme biti jedan od njih. Otvorili su mi se svjetovi bijede i patnje, nevolja i nemoći, malodušnosti i bolesti, ovisnosti i agresije. Upoznao sam i sprijateljio se s mnogima; dobrim, poštenim, obrazovnim i inteligentnim. Bilo je dosta beskućnika. Spavali su kojekuda; vlakovima, haustorima, napuštenim objektima. U vrijeme korone samo je bio otvoren željeznički i autobusni kolodvor. Došli bi do automata za kavu i tražili malo topline. Policija ih je bezdušno tjerala. Kad sam mogao branio sam ih pred policijom govoreći da je korona i hladnoća pa zašto tjeraju te ljude? Govorili su da imaju taj nalog. Koliko sam mogao davao sam im za kavu, savijao duvan, nekima za pivu, neke sam savjetovao kako da administrativno riješe problem. Redovito su mnogi psovali mater Plenkoviću i Bandiću i svim političarima i uhljebima. Pričali su mi kako su na institucijama i sudovima i u Vrapču izvarani i izmaltretirani. Proklinjali su ovakvu državu i ovakav sustav, mnogi nisu našli posao, osobito iz provincije. Stotine gradskih stanova su prazni a oni se smrzavaju na ulici. Odrpani i polugladni.

Uglavnom biti s njima znači biti s Isusom; ostavljenim, prezrenim i popljuvanim. Stotine i tisuće Hrvata imaju velikih kuća, viška stanova, imaju i novca i ostaju hladni prema sirotinji. Mnogi od takvih su prvi u crkvama i pričešćuju se, a ljubav prema bližnjima zanemaruju. Kakva im je to vjera i domoljublje? Gdje će im duša?

Kad neki umru kao anonimne ih spale i prah raspu po cvijeću krematorija.

Tko nema groba NEBO ga pokriva!

Srdačan pozdrav!

(Krešo Čepo, rođ.1950., Tihaljina, Hercegovina – BiH)

www.put-istina-zivot.com

PODIJELI