Vjernost

57

Propovijed povodom 10. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđelju čuli smo dijalog između Isusa i Samarijanke, u kojem je bilo riječi o vjeri, našem doživljaju vjere i kako je prakticiramo kroz vrijeme. Tom prigodom, Isus je rekao Samarijanki kako će doći vrijeme kad se nećemo klanjati Ocu na gori ili u Jeruzalemu, nego ćemo se klanjati u duhu i istini. Samarijanka je spomenula primjer prakticiranja bogoštovlja njenih predaka koji su se Bogu Ocu klanjali na gori, dok je Isus odgovorio potpuno drugačijim pristupom prakticiranja duhovnosti i štovanja Boga Oca, koji nije usredotočen na puku formu, nego na sadržaj  – duh i istinu.

Vjerujem da se svi smatramo duhovnim ili vjerujućim osobama. Sama činjenica da služimo ili redovno dolazimo u našu crkvu da bismo prisustvovali svetoj euharistiji dovoljno nam govori o našoj osobnoj naklonosti kršćanskoj vjeri i duhovnosti općenito. Sama činjenica da veći dio svog slobodnog vremena posvećujemo radu na sebi, samospoznaji, razvoju svojih vrlina i kvaliteta i osvještavanju te korekciji svojih slabosti i mana preko duhovnih praksi dovoljno govori o našoj otvorenosti prema vjeri, duhovnosti te motivaciji za stalnim rastom i razvojem. No, kakva je naša vjera uopće? Možemo li zaista za sebe reći da imamo vjeru kakva nam dolikuje?

Mnoge osobe će za sebe reći da su vjernici, da imaju čvrstu vjeru bez obzira o kakvoj se vjeri radilo. Mnogi će za sebe reći da su duhovni, da su napredni, da rade na sebi. No, takve tvrdnje nužno uvjetuje i neko potkrjepljenje. Ako za sebe tvrdimo da smo sve ovo nabrojano, a našu vjeru smo pretvorili u puku formu i običaj, u kojoj prisustvujemo obredima bez dubljeg ulaženja u njihovu svrhu, ako primamo sakramente u crkvi bez konkretnog doživljaja istih, bez svjesnosti o njihovoj ulozi u našim životima i što znače za naš razvoj, ako prakticiramo meditaciju, molitvu i ostale duhovne prakse samo da bi sebe zavarali kako smo predani duhovni praktikanti, a pritom dobrobiti istih ne primjenjujemo u svakodnevnom životu, onda s punim pravom možemo reći da je naša vjera, naša duhovnost i dalje na formalnom nivou. No, barem nešto za početak.

Što je potrebno da bi naša vjera postigla viši stupanj, da se izdigne od puke formalnosti? Prvenstveno, vjera u samog sebe, u sebe kao osobu koja je u Bogu i dio Boga, koja je neodvojiva od Boga kao cjelokupnosti svega. Nadalje, potrebna je potpuna predanost Bogu kojem se ne moramo klanjati na nekoj gori ili nekoj neodređenoj lokaciji, nego kojem se klanjamo živeći ga u duhu i istini, a što podrazumijeva život po božjim načelima, po onome što je sukladno prirodno uređenom poretku, po onome što je u skladu s našom esencijom. Sukladno navedenom, potrebna je vjera u samog sebe. Bez nje, nema ni vjere u esenciju vlastitog bića – u Boga u sebi, u Svega u Svemu.

Vjernost je odlika povjerenja. Vjernost prema Bogu u sebi, prema Bogu općenito je vjernost prema sebi. Vjernost prema Kristu, našem uzoru i učitelju, a time i Kristu koji je prisutan u svima nama, jer ujedno i vjernost prema sebi. Stoga, neka nam na putu izgradnje vjere u sebe Krist bude trajna vodilja inspiracija, uz Božji blagoslov.

Amen.

PODIJELI