MALI SLIJEPI CRV
– Janakose – rečeotac Fotis – ti mnogo tražiš, suviše podižeš glas, tražiš da se Bog predstavi tebi da ti položi račune. Tko si ti? I s kojim pravom pozivaš Boga da siđe na zemlju?
– Ali ja hoću razumjeti – prošaputa bojažljivo Janakos.
– Da razumiješ Božje namjere, dobri moj Janakose? – reče svećenik prestravljeno. – Pa čovjek je samo mali slijepi crv pod nogama Božjim, bez ikakva zajedničkog mjerila s božanskom veličinom. Što on tu može razumjeti? I ja sam, dok sam bio mlad, vikao kao i ti, tražio odgovor: nisam razumio. I jednoga dana na Svetoj Gori stari monah, koji me je poučavao, ispričao mi je jednu priču. On je često pribjegavao tome načinu da bi izrazio svoju misao, neka Bog dade pokoj njegovoj duši! Evo priče!
– Bilo jednom jedno malo selo, izgubljeno u pustinji. Svi su njegovi stanovnici bili slijepi. Neki moćni kralj prođe tuda sa svojom vojskom. Jahao je na jednom ogromnom slonu. Slijepci su to doznali, a kako su mnogo slušali o slonovima, u njima se rodi žarka želja da odu i dotaknu životinju kako bi je osjetili i nekako dobili sliku o njoj. Dakle, desetak stanovnika – starješine, kako bismo mi kazali – pođoše. Oni padoše ničice pred kraljem, dobiše dozvolu da dotaknu i opipaju slona. Neko opipa surlu, neko nogu, neko rebra. Napraviše i male ljestvice jednome od slijepih kako bi mu omogućili da opipa uho. Jednoga podigoše na leđa životinje i malo ga prošetaše. Oduševljeni naši ljudi vratiše se u selo. Svi slijepi okružiše ih nestrpljivo, želeći saznati kako je izgledalo to čudovište. Prvi reče: “To je neko veliko crijevo koje se snažno diže i okreće u kovitlac. Ako te zahvati, gotov si.” Drugi izjavi: “To je kao neki stup obrastao dlakom.” Četvrti, koji je opipao uho, negodovao je: “Ni najmanje ne sliči na zid. To je kao neki sag od fine vune, s visokom potkom, koji se miče kad ga dodirneš.” Najzad posljednji uzviknu: “Što vi tu pričate? To vam je kao neka ogromna planina koja se kreće.”
Odgovori slijepih nasmijaše četvoricu prijatelja. – Mi smo slijepi – reče Janakos. – U pravu si, oče moj, oprosti mi. Mi pužemo tek oko palca Božje noge i govorimo: Bog je tvrd, on je pravi kamen. Zašto? Jer mi nismo sposobni da idemo dalje.
Nikos Kazantzakis, Krist ponovo raspet
IZ BIOGRAFIJE:
KAZANTZAKIS NIKOS (1885-1957), grčki pjesnik, dramatičar i romanopisac. U svom romanu Ponovno raspeti Krist izvanrednom je oštrinom istaknuo u čemu se sastoji autentična Kristova poruka, za razliku od njezinog lažnog, umjetnog i farizejskog naličja. Po tom je romanu snimljen i film, koji je dobio više priznanja, a kod nas se prikazivao pred nekoliko godina pod naslovom Onaj koji mora umrijeti. Ovaj roman pisac smatra duhovnom oporukom. Evo što veli: Krist me mučio od moga djetinjstva. Nekim umjetničkim djelom htio sam se osloboditi te muke. Napisao sam o Kristu lirskih pjesama, zatim jednu tragediju, ali ta me djela nisu olakšala. Ponovno sam se prihvatio tog predmeta u svojoj epopeji Odisejada, gdje sam Kristu posvetio čitav jedan ciklus, ali me ni to nije oslobodilo. Zatim sam napisao roman Posljednja napast, koji je čitav posvećen Kristovu životu. U svojoj najnovijoj knjizi Ponovno raspeti Krist taj božanski lik kruži oko mojih osoba i prožima dušu heroja.
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
