Zagreb, 22.08.2019.g.
Čini mi se da je ova dionica najagresivnija u Zagrebu. Odnedavno stanujem na Svetom Duhu pa se njom svakodnevno vozim prema Trgu (centru). Većinom je gužva i tamo i nazad. Ujutro većinom idu na posao. Polusneni, nezadovoljni, zamišljeni. Neki od mladih spavaju. Ima ih odasvuda; zapadni dio grada i prigradska naselja. Svatko je svijet za sebe. U podne i popodne idu s posla ili tržnice Dolac; ljuti, umorni, pretrpani kupljenim stvarima i većinom pritajeno ili otvoreno agresivni. Uglavnom svatko želi što prije izići iz te gužve i to doživljavaju kao oslobođenje. Čekajući na stajalištima svatko se nada ugrabiti mjesto da sjedne ali već na Črnomercu je skoro sve popunjeno. Na svakom stajalištu sprijeda stoje sredovječne gospođe tzv. lovice, spremne da prve ruknu ugrabit mjesto.
Kad ne uspiju vidi se na licu razočarenje i bore se doći do rukohvata bilo kojeg. Takve su većinom debele, ružne ili skroz mršave i ispijene. Kažu da neke namjerno nose štap ili štaku da im netko ustupi mjesto. Jedan mi je pričao da je jednu vidio kako izlazi i kad je bila vani na pločniku položila je štap na rame i žurno odmaršila prema kući!
Ja imam invalidsku iskaznicu pa mogu nekoga dići s tog mjesta. Ali često neću kad vidim staru ili iznemoglu osobu, dijete, trudnicu ili nekoga očito umornog čovjeka, ženu ili umornu mladu osobu ali kad je osoba dobro držeća i usput samouvjerena (žicar ili žicarka) onda je zamolim da mi ustupi mjesto. Reakcije su različite: ljutnja, prijezir, komentar da im pokažem iskaznicu itd. Jedanput sam digao nekog mladića. Na suprotnoj strani na invalidskom mjestu je sjedio jedan stariji i agresivan čovjek kojeg sam već viđao
– Ti si invalid u glavi!
– Pa da i jesam zar je to čudno u današnje vrijeme – rekoh mu!
Pripit i živčan reče:
– Puši k….!
Šutio sam. Budala me može još i napasti. Jednom sam stajao po sredini tramvaja. Zakašljao sam. Gospođa što je tu sjedila se naglo diže i ode na drugu stranu gdje joj je jedan gospodin odmah ustupio mjesto. Ja sam sjeo na to mjesto i pogledao sam je. Gledala me s mržnjom i prijezirom.
– Čemu takva mržnja i prijezir? Zašto ste otišli?
– Zato što nisi stavio ruku na usta kad si zakašljao, jer nemaš kulture!
– Vi ćete me učiti kulturi. Vi pripadate Zagrebačkoj subkulturi ako to razumijete!
Ja sam živio u četiri svjetska grada za koja je Zagreb i Vi s njim obična selendra!
– Za kaj si došel pak tu!
– Vi i takvi mi nećete određivati gdje ću živjeti! Zagreb je glavni grad svih Hrvata!
Uostalom kaj pripovedate, ja sam tu prijavljen 50 let i osećam se i jesam
Zagrebčanec! Tada je zašutjela. Nije više ni riječi prozborila.
Jedanput sam stajao na izlaznim vratima ali pri kraju. Na Tuđmanovom trgu jedan čovjek sa ogromnim cekerom preko ramena me trknuo, jer je htio izići. Izlazeći mi je psovao.
– Što se ne skloniš mater ti j….!
Čuo sam ga kako hoda pločnikom i psuje. Jedanput se jedan jako star i mršav čovjek probijao izići. Stalno je mrmljao i čuo sam ga reći:
– Prokleti svi bili …!
Većinom je to dolazilo od dijela tzv. „Purgera“. Ta sorta je tim ponašanjem odavala subkulturni malograđanski primitivizam lišen nekog znanja i imanja. Bili su arogantni i neugodni i posebno kivni na „Dotepence“ kako su zvali novo-pristigle građane Zagreba. Ljudi ih zovu štakori i štakorke, a to i jesu. Ako itko zaslužuje ljudski prijezir to su oni. Prave probleme susjedima, radnim kolegama, u kafićima itd.
Isti su i dio „Dotepenaca“ koji se nēće uklopiti niti za dlaku u urbanu kulturu življenja! Oni su primitivne seljačine i prave razne probleme ljudima oko sebe. Također zaslužuju ljudski prijezir.
U cjelini Zagreb je uistinu kulturan grad. Tko god živi npr. 3 godine u Zagrebu i hoće nešto naučiti s tim može živjeti u svim metropolama svijeta. Zagreb nudi kulturu življenja u svim aspektima. Bio je i ostao jedan od središta urbane kulture Austro – Ugarske uz Beč, Budimpeštu i Prag. Ali svako mjesto ima svoje „SMEĆE“ pa i Zagreb.
Eto i u tramvaju gledam naš Hrvatski narod; umoran, zabrinut, opljačkan, mučen blasfemijom medija i političkim nasiljem svake vrste, oskudicom i tragičnom borbom za preživljavanjem. Svi nosimo dio kolektivne svijesti o ropstvu u okupaciji od strane Turske, Mađarske, Austrije, Venecije (koja potječe od Feničana), Italije, a u novije doba od Srbije i komunizma. Svi oni htjedoše uništiti Hrvatski narod! „Šećer“ na kraju; okupirali su Hrvate Hrvati sa izdajničkim sindromom – izdaja načela na sto načina, Božjih i društvenih.
S takvim mislima često dođem do moje postaje. Nekako se iskrcam jedva čekajući mir moje sobe.
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo
(rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)
