Zagreb, 05.01.2021. godine
Toliko slušaš naše slatke riječi
izraz zanosa beskrajne pjesme
sve je to lijepo ali nas priječi
huk oluja što u nama bijesne
Gle naša probodena srca
što u patnji vape bez kraja
u nemoći duša nam grca
puna boli izgubljenog raja.
Nižu se jutra umornoga grada
dok oni žure na posao stići
Na zdvojna srca tamna magla pada
bez gnijezda ostavljeni tići.
Idu dati zadnju trunku snage
za kruh gorki što nutrinu žeže
da bi vidjeli osmijeh djece drage
koji vrije nadu straha što steže.
A oni spremni sve uzeti
bahato mašući korbačem gnjeva
što oholo po plećima leti
dok mržnja i prijezir bezdušno sijeva.
A kad prođe mjesec zlog bunila
hrle bankomatu izdajničkog hrama
te brojke je zlobna ruka svila
bez sućuti i ikakva srama.
I na njemu minimum stoji
govoreći: „Vi ste, vi ste krivi!“
dok drhtava ruka novčanice broji
sretni su što su ipak živi.
Na taj sitniš čekaju hijene
drugog kova, ali iste sorte
šaljući račune bez zjene
prijetećim riječima bezdušne kohorte.
Trgovački lanci pohlepno strepe
sa cijenama nebeskih visina
za siromaha su namjerno slijepe
praveći se punim vrlina.
„Hoću sladoled!“, mali dječak viče
otac nijemo gleda i uzdiše:
„Nema novca!“, jedva usnom miče
i od srama u kut se skriše.
Neoliberalni smrtnom kosom maše
koseći ljude zemlje planete
ali ta zemlja plod zaklade naše
duhom samog Boga osvetu plete.
„Osveta je moja“ gospodin reče
i u zovu strašnoga gnjeva
koljeno svakog siromaha kleče
dok duh mu strahovito sijeva.
Srušiše se kule đavolje opsjene
u prah i pepeo njegovog smrada
gledajuć’ jaganjca strašnoga zjene
što strašnu „aleluju“ sklada.
Sve je mirno, lahor pravde piri
na jednom kamenu jednoga brdašca
sjedi Isus, divlja ruža širi
opojni melem poniznog srdašca.
Samo se vidi srce probodeno
kojemu hrle rijeke siromaha
i ništa, ništa nije izgubljeno
jer Božanska ljubav zauze maha.
Krešo Čepo
(rođ. 1950, Tihaljina, Hercegovina – BiH)
www.put-istina-zivot.com
