MISAO IZ EVANĐELJA DANA
XXIV. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 16. 9. 2018.
DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35
NAPOMENA:
Izostavlja se slavlje sv. Kornelija, pape i sv. Ciprijana, mučenika. ▪ Započinje jesenski kvatreni tjedan u kojem su vjernici pozvani na intenzivniju molitvu i djela pokore i ljubavi. Tjedan je posvećen molitvi za svećenička i redovnička zvanja te za kršćansku izgradnju mladeži. Kvatreni tjedan završava liturgijom kvatri u subotu, 22. rujna.
Prvo čitanje: Iz 50, 5-9a
Leđa podmetnuh onima što me udarahu.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Gospodin Bog uho mi otvori:
ja se ne protivih niti uzmicah.
Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od pogrda ni od pljuvanja.
Gospodin Bog mi pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz ko kremen
i znam da se neću postidjeti.
Blizu je onaj koji mi pravo daje.
Tko će na sud sa mnom?
Nek se suoči sa mnom!
Tko je protivnik moj u parnici?
Nek mi se približi!
Gle, Gospodin Bog mi pomaže,
tko će me osuditi?
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 116, 1-9
Pripjev: Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih.
Ljubim Gospodina jer čuje
vapaj molitve moje:
uho svoje prignu k meni
u dan u koji ga zazvah.
Užeta smrti sapeše me,
stegoše me zamke podzemlja,
snašla me muka i tjeskoba.
Tada zazvah ime Gospodnje:
»Gospodine, spasi život moj!«
Dobrostiv je Gospodin i pravedan,
pun je sućuti Bog naš.
Gospodin čuva bezazlene:
u nevolji bijah, on me izbavi.
On mi život od smrti izbavi,
oči moje od suza, noge od pada.
Hodit ću pred licem Gospodnjim
u zemlji živih.
Drugo čitanje: Jak 2, 14-18
Vjera, ako nema djelâ, mrtva je.
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Mk 8, 27-35
Ti si Pomazanik-Krist! … Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«
Riječ Gospodnja.
Uvod
Ako pogledate na kartu Izraela primijetit će te jedno mjesto u Izraelu locirano na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Taj gradić je od samog početka bio različit od ostalih izraelskih gradova. Imalo je nešto što niste nigdje drugdje mogli naći u Izraelu. Prvi puta se taj gradić spominje u knjizi o Jošui i to se mjesto zove Baal Gad. Jošua je imao zadatak da ubije kralja ili kneza tog grada. Slijedeći navod je u Knjizi o sucima. Tamo je nazvan Bal Hermon. Ako pogledate oba naziva, primijetit će te da se u oba naziva nameće jedno ime, to je ime Bal. To je ime poganskog Boga. Iz povijesnih zapisa saznajemo da se tom gradiću često mjenjalo ime i uvjek bi bilo vezano uz nekog poganskog Boga kojeg su obožavali njegovi stanovnici. I Filip Herod u kasnijoj povijesti izmijenio je ime tom gradu. Naime, on je u tom gradiću izgradio puno palača, i učinio ga centrom sjeverne oblasti Palestine. Od njegovog vremena se to zove Cezarea Filipova, budući da je već jedna Cezarea postojala na obali Sredozemnog mora. U Novom zavjetu se često spominje ovaj grad koji je dobio ime po svom graditelju Filipu Herodu. Kasnije je Agripa II u tom gradu organizirao gladijatorske igre u koje je uvlačio kršćane i tu ih je ubijao u arenama.
Zašto sve ovo spominjem. Ono što je karakteristično za taj grad je da je to bio grad u kojem su se obožavali poganski bogovi. Bilo je to mjesto u kojem su se obožavali i u kojem su dominirali tadašnji politički moćnici. To mjesto je bilo mjesto zabave i igre.
U antičko doba bilo je puno takvih gradova. Svi su oni pokazivali moć i slavu svojih osnivača i graditelja. Nedavno sam prolazio Rimom i gledao ostatke veličanstvenih građevina, kraljevskih palaća, trgova i hramova. Kako li se samo morao osjećati sv. Petar, sv. Pavao i ostali kršćani dok su prolazili tuda, naviještali Krista, a njihovi sugovornici su s ponosom pokazivali velebna zdanja njihovih božanstava i graditeljskog umijeća.
Homilija
U Evanđelju na nekoliko mjesta spominje se ime grada Cezareje Filiove. Razgovor koji je Isus vodio s učenicima, dogodio se je ispred vrata tog slavnog i popularnog grada. Ovdje Isus pita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
Izvješća koja prenose evanđelja opisuju samo da ovdje Isus postavlja to pitanje. Nigdje više to nećemo naći. To je pitanje koje je usmjereno na dvije strane, na dva smjera. Jedan smjer je što ljudi koji su okolo, misle o Isusu, a druga strana je, a što mislite vi- Isusovi učenici. Upravo na tom mjestu gdje se obožavaju drugi bogovi, na mjestu gdje se želi naglasiti politička moć određenih pojedinaca, na mjestu koje svoje vrijednosti vidi u zabavi i igri, na mjestu gdje su dominirali razni pogledi i stavovi po pitanju životnih vrednota, to pitanje je bilo izuzetno aktualno.
Zanimljivo je da ostala mjesta po kojem je Isus prolazio, u to vrijeme se nisu baš previše nečim razlikovala jedno od drugog. Bila su to relativno mirna mjesta. Nije tamo bilo ništa što bi privlačilo posebnu pozornost, i gotovo uvijek bi to bio susret s običnim ljudima koji su imali svoje probleme, bolesti, brige ili nešto drugo. U koje god je mjesto Isus došao, mogli bi reći da je u svakom dominirao, zato što bi uvijek učinio nešto posebno, nešto izvanredno. Isus bi uvijek u svakom gradu postao centar pozornosti, ali to nije bio slučaj s Cezarejom Filipovom. Očito je taj grad sa svojom atmosferom svakog posjetitelja ukrotio. Zamišljam si Cezareju Filipovu kao grad koji vrvi sa navijačima raznoraznih gladijatora, zatim navijačima zaprega koji su se takmičili u trkama ili nekom sličnom sportu. To je sličilo kao da ste posjetili neki od gradova Rusije gdje se igrale važne utakmice u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva. Svi bi pričali o igrama. Tribine bi pune do posljednjeg mjesta. U takvom okruženju se teško razmišlja o duhovnim vrijednostima. Tu se baš ne možete usredotočiti na nešto drugo osim na igru koje se odvija. Jednostavno, silna masa ljudi ih nosi kao matica velike nabujale rijeke. Upravo u takvom okruženju je izuzetno teško usredotočiti se na Boga, na Isusa Krista.
Jednom prigodom na to mjesto dolazi Isus, sa svojim učenicima. Isus je taj koji je bio u centru pozornosti u Betaniji, Jerihonu, Kafernaumu i nekim drugim gradovima. Ono što je važno primijetiti je da Isus nije postavio učenicima pitanje u gradu, već im je to postavio prije nego su u ušli grad. Ovdje Isus kao da ih upozorava. Kao da im hoće reći, „Dolazimo u grad u kojem prijete mnoga iskušenja. Tu čete ćuti mnogo različitih pogleda i stavova po određenim pitanjima. Tamo će te sresti ljude koji su usredotočeni na svoje bogove i svoje interese. Upravo tu, u takvom okruženju, osvjedočite se tko Sam, i za koga Me držite.“
Prijatelji moji. Čini mi se da svijet u kojem živimo je sličan Cezareji Filipovoj. Oko sebe vidimo također štovanje boga, ali ne onog pravog Boga Stvoritelja. Ne Isusa Krista Spasitelja, već neke druge bogove. To su obožavanje slavnih osoba, obožavanje materijalizma, a to je očito najrasprostranjeniji bog, štovanje političke moći i tko zna kakve još bogove ljudi ne štuju. Živimo u svijetu gdje dominiraju zabave i igre. K tome još živimo u svijetu gdje se srećemo sa masom raznih stavova i pogleda.
Upravo zbog toga i danas ovdje je važno pitanje: Što mislite o Isusu Kristu. Što On za vas osobno znači. Što je za nas Isus u ovom svijetu koji za Isusa malo mari, ili ga čak potpuno ignoriran. U prvom redu je to pitanje na koje svatko sam mora odgovoriti za sebe, i stalno odgovarati na isto pitanje. Nemojmo si umišljati kako nismo pod utjecajem moderne Cezareje ovog svijeta. Nemojmo si umišljati da na nas nema neki veći utjecaj posao koji radimo. Ne umišljajmo si da na nas ne utječu zabave i igre koje nam se nameću kao posebne vrijednosti. Nemojmo si umišljati kako na nas ne djeluju svekoliki, pa čak i nemoralni utjecaji. Nemojmo si umišljati da nismo uvučeni u političko središte zbivanja koje na žalost većina doživljava kao nešto što nema moralnosti i prosperiteta za narod kojem služi. Nemojmo si umišljati kako oko sebe ne vidimo razne druge bogove koji vladaju ovim svijetom. Čak što više, koliko god na tome inzistirali, mi nismo u stanju se obraniti od utjecaja moderne Cezareje, kao što nismo u stanju spriječiti galamu koja nastaje na stadionima ukoliko živimo u blizini.
Što mislite o Kristu? To je pitanje koje vrlo lako može izgubiti na svojoj težini. To može postati pitanje koje zbog utjecaja o koma smo govorili može se dogoditi da ga omalovažimo ili pojednostavimo.
Kada bi nekome postavili pitanje Što mislite o Kristu, možda bi mogli dobiti odgovor, „pa to je lagan odgovor. Za taj odgovor nema potrebe nešto posebno promišljati. Ja sam kršćanin, ja sam vjernik i vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.“ Možda je to lako reći, međutim kršćanstvo nije samo pitanje osobne izjave „ja sam kršćanin.“
Petar Isusov učenik vrlo je jednostavno odgovorio na to pitanje. Isus ga je pohvalio zbog toga, ali kada mu je počeo pričati što iza toga slijedi, a to je patnja i smrt, Petar je počeo odvraćati Krista. Ne, nije to Krist kakvog je Petar zamišljao. Nije to Krist koji je tog trenutka ispunjavao njegovu životnu viziju. Petar je želio Krista koji će proslaviti njega i njegove prijatelje – ostale učenike.
Jedan vozač na svom automobilu je zalijepio jednu naljepnicu na kojoj je pisalo: „Kršćanstvo nije religija. Kršćanstvo je život.“ Jedan teolog imao je predavanje u jednoj srednjoj školi i jedna učenica viših razreda nakon predavanja rekla je svoj komentar.
„Gospodine profesore, mislim da nas pogrešno ocjenjujete kada tvrdite da mladi većinom nisu zainteresirani za religiju. Moram vas razuvjeriti, jer se ja družim sa ovim mladim ljudima i znam tu situaciju. Problem je možda da većina mladih nije zainteresirana za kršćanstvo. Njih više interesiraju istočnjačke religije.“
„A zašto je to tako?“ upitao ju je profesor.
„Pa zato,“ odgovorila je ova djevojka, jer su ti koji prakticiraju istočnjačke religije dosljedniji od kršćana. Oni su moralniji, smireniji, za razliku od kršćana koji su kršćani samo nedjeljom dok idu u crkvu, a poslije i prije toga uopće ne prakticiraju svoju vjeru.“
Braćo moja. To što u našoj domovini ima još uvijek veliki broj onih koji se smatraju ateistima, to nije razlog zbog pedesetogodišnjeg utjecaja koji je imao bivši politički sustav. Za to smo mi, koji se smatramo kršćanima, odgovorni jer nismo bili u stanju predstaviti ljudima silu koju kršćanstvo u sebi posjeduje zahvaljujući Svetom Duhu. Mnogi koji se danas deklariraju kao kršćani, njihov nedosljedni život, nemoralno ponašanje, njihov odnos prema radnicima ako su poslodavci, doslovno tjera ljude da odbace kršćanstvo. Takvi ljudi koji samo se nazivaju kršćanima, jedno pričaju a drugo žive.
Isus je obećao: „Ja ću vam dati mir! Ja ću vam dati silu da činite dobro! Ja ću vam dati onu trajnu radost, radost spasenja.“ Možda bi trebali malo predefinirati to pitanje. Umjesto što mislim o Kristu, možda bi bilo ljepše postaviti pitanje, što ustvari Krist za mene znači? Pokušajmo si napraviti jedan običan test da utvrdimo naše duhovno stanje. Postavimo si pitanje: Koliko sam u prošlom tjednu proveo vremena s Kristom? Koliko sam proučavao Njegovu Riječ zapisanu u Svetom Pismu? Koliko sam vremena proveo moleći se Kristu da On bude Gospodar mog života? Koliko sam svojih životnih situacija riješio s Kristom? Također si možemo postaviti pitanje, koliko ljudi sam upoznao i posvjedočio o Isusu Kristu kao Sinu Božjem i mom Spasitelju? Odgovori na ta pitanja ustvari pokazuju do koje sam mjere pod utjecajem vanjskog svijeta u kojem živim ili pod utjecajem Krista.
Poznati svjetski književnik, u jednoj svojoj knjizi je napisao otprilike ovako:
Svijet u kojem živimo djeluje i na nas kršćane do te mjere da zbog toga nismo u stanju provesti one fundamentalna načela ljudskih odnosa. Načela sreće i radosti pripadaju svakoj obitelji, gradu, selu, koje se očituje u uzajamnom razumijevanju i oprostu. Nemoralni i sebični svijet te osobine ne uvažava. Zato ih i nema. Njihovi nositelji bi trebali biti kršćani. Doslovno bi trebali svoju okolinu inficirati s moralom, ljubavlju, i empatijom jedan prema drugome. Na žalost, stvarnost je takva da je okolina inficirala kršćane, i tako dolazi do katastrofe u javnom životu i u obitelji. „
Ono što je karakteristično, riječ „oprosti“ se samo formalno izgovara pred Bogom, dok nam javni mediji nude sasvim drugačiju paradigmu u beskonačnim sapunicama i filmovima. Tu se prigovara, vrši se nasilje, traže se dugi partner, a riječ oprosti ne nalazi mjesto u tome. Ako već i razmišljamo o oprostu, tada se uglavnom usredotočimo na sebe i očekujemo da bi ljudi nama opraštali. To da bi mi trebali oprostiti drugome, takva ideja nam rijetko kada padne na um. Koliko bi problema i tragedija nestalo kada bi ljudi naučili to osnovno evanđeosko načelo. Kao kršćani moramo biti svjesni da svako od nas ima jedan veliki moralni problem. Taj problem Bog definira kao grijeh.
Mi nismo u stanju sami sebe popraviti ili dotjerati u red. Sve što možemo je samo slobodno izabrati Isusa za Spasitelja i otkupitelja i tek tada nam On daje snagu za pobjedu u životu. Slobodno možemo odbaciti carstvo poganskih bogova i njihovog utjecaja i opredijeliti se za Krista i Njegov blagotvorni spasiteljski utjecaj. Umjesto poganskog carstva ovog svijeta možemo izabrati drugo kraljevstvo koje se zove Kraljevstvo nebesko. U Kraljevstvu nebeskom vlada drukčiji red ili režim nego kakav je prepoznatljiv u ovom svijetu. Promjena u našem životu dogodit će se ne samo što ćemo prihvatiti Isusovo učenje, već ćemo živjeti i Njegov život.
Braćo moja i sestre. Uskoro ćemo završiti ovaj naš sastanak i tada ćemo otići svaki svojoj kući. Ponovno ćemo doći pod utjecaj naše Cezareje. Ponovno će našu pažnju odvući bogovi ovog svijeta. Ponovno će nas političari pokušavati očarati svojim političkim argumentima, ponovno će nam televizija nuditi neke druge vrijednosti koje ne postoje u Kraljevstvu nebeskom. Upravo zbog toga Gospodin nam nudi pitanje na koje bi trebali dati i ozbiljan odgovor. To je isto pitanje koje je uputio učenicima prije ulaska u Cezareju Filipovu: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« „Za koga me vi držite?“ Ni danas nije moguće lako odgovoriti na to pitanje, želimo li biti pošteni prema sebi i prema Bogu. Ukoliko naš usmeni odgovor, „Ti si Krist, Sin Božji“ ne potvrđuje i naš život, taj odgovor postaje samo pusta fraza koja nema nikakvu vrijednost. Ako taj odgovor bude prazna riječ bez učinka, nemojmo zaboraviti da ćemo i za nju morati dati odgovor na Božjem sudu kao za svaku drugu praznu riječ.
Molimo Boga da nam on podari milost i snagu da to priznanje ne bude samo prazna riječ, već da nam On da snagu da kada se vratimo do te svoje Cezareje možemo pobijediti Njegovom silom sva iskušenja koja nam ovaj svijet nameće.
Neka vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Kristijan Duvel Mag. Theol.
