TIJELOVO – BRAŠANČEVO

13

TIJELOVO – BRAŠANČEVO

 

1.Izl 24, 3-8

Ps 116, 12-13. 15. 16bc. 17-18

2. Heb 9, 11-15

Mk 14, 12-16. 22-26

 

UVOD

Okupljeni smo oko oltara, što je mjesto susreta Boga i čovjeka. Na njemu prinosimo žrtvu Bogu. Stavljamo kruh i vino, koji po Kristovim riječima postaju njegovo Tijelo i Krv – sakrament našega spasenja. Jer spašeni smo žrtvom Isusa Krista.

U žrtvi svoga Sina, Bog nam daruje neizmjernu ljubav. Koju nismo zaslužili, a koju tako često odbacujemo grijehom.

Važno je istaći: Euharistijsko slavlje – Kristova nekrvna žrtva na oltaru, najsavršeniji je oblik kršćanske molitve, koju ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti, sve pobožnosti niti naše osobne molitve.

Da bi bili dostojni žrtve koju prinosimo i ljubavi koja nam se dariva, pokajmo se za naše grijehe.

 

HOMILIJA

Na osobit način u naše suvremeno doba, nudi nam se i blagujemo toliko nezdrave i zatrovane hrane. Ne samo materijalne nego i duhovne. Hranimo se kvascem propadljivosti, gdje nam je život ugrožen hranom grješnosti, koja poput raka razara naš organizam. U svijetu u kojem živimo, naše biće nije imuno od svih vanjskih utjecaja. Mnogo toga je ušlo ili pokušava prodrijeti u naša tijela.

Mnogo je zaraze grijeha i slabosti što nas neprestano salijeće. Često držimo kako živimo nabujalo i napredno, a ustvari smo okoštali te se sušimo. Stvoreni smo da živimo prožeti duhom, ali često patimo od prividne ljepote.

Tijelovo ima svoje povijesne korijene u 12. stoljeću kad je odnos prema Kristu u zapadnom kršćanstvu, doživio duboku promjenu. Tadašnja teologija je došla do spoznaje da Kristovo Tijelo i Krv nije samo prisutno snagom riječi pretvorbe, nego je i posljedica sakramenta Jer je sam Krist prisutan svojim Tijelom i Krvlju, dušom i tijelom, božanstvom i čovječanstvom. To se u Misi pokazuje, podizanjem hostija nakon pretvorbe. Čuvala se tako u zidnom ormariću, koji je bio proziran. Nazvan „sakramentalna kućica“, izlagana je u mostranci i nošena u procesiji sa palmama na Cvjetnicu i Veliki četvrtak.

Pobožnost se usmjerila na poštovanje samo jedne prilike, jer se vidljivo može, navodno, pokazati samo hostija (kruh). Ali još više iz praktičnih razloga, zbog opasnosti od prolijevanja i brzog kvarenja vina.

Pobožnost prema euharistijskom kruhu, usredotočila se na svečanost Tijelova koje se slavilo prvog četvrtka iza nedjelje Presvetog Trojstva. Ovaj se blagdan 1246. uvodi u jednu biskupiju, kad se počinje dalje širiti, dok ga je papa Urban IV. proširio na cijelo zapadno kršćanstvo kao blagdan „Tijela i Krvi Kristove“. Dominikanac Toma Akvinski sastavlja molitveni oficij i misne tekstove za taj dan. Tako nastaje i poznati himan „Hvali Sion Spasitelja“, kao i popijevka „Klanjam ti se smjerno“.

Zbog procesije s Presvetim taj blagdan je postao vrlo obljubljen. Najstarije pisane spomene tjelovske procesije imamo iz Kölna u Njemačkoj 1277. godine, a u mnogim krajevima su se razvili lijepi običaji. Tokom vremena su se razvila klanjanja, pobožnosti, procesije. Godine 1849. uveden je i blagdan „Predragocjenjene Krvi Kristove“ koji je kasnije povezan s Tijelovom i čine jedan blagdan.

Možda mislimo da se nas ovo ne tiče, ali je danas prigoda da se ispitamo: kakav je naš odnos prema Presvetom oltarskom sakramentu“. Upitaj se: Što meni znači slavlje Svete mise i pričesti? Jesu li to, u velikom dijelu, samo navike? Zahvaća li me ovoga časa istina da je Gospodin Isus sam sebe dao nama na raspolaganje u ovom sakramentu? Ako na današnji blagdan slavimo Isusovo Tijelo, ne sakupljamo se oko mrtve materije, nego slavimo njega samoga, živoga među nama, u znaku kruha. Sudjelujemo na gozbi Isusovog načina života te na taj način pokazujemo da smo njegovi suputnici.

Pitamo se možda zar nije primitivno slaviti nečije tijelo, kad je cijela naša kultura usmjerena na uzdizanje duha iznad tijela? Nude se bezbrojne knjige koje govore kako tijelo izjednačiti s duhom, koje ima nadmoć nad tijelom u svagdašnjem životu. U psihoterapiji se polazi od promatranja tijela pacijenta. Novi oblici terapije pomoću tjelesnog govora, gledaju povezanost tijela i duha te donose iz podsvjesnog u svjesno područje. U to spadaju tjelesne vježbe povezane s različitim duhovnim vježbama.

Kod ovih fenomena, manje se radi o tijelu kojega čovjek ima, a mnogo više o tijelu koje je čovjek. Sve se više dolazi do svijesti da duhovno i misleno, dolazi po tijelu do izražaja. Ono što danas slavimo pod prilikom kruha i vina te i u nama se utjelovljuje, Božja je riječ upućena nama.

Kulturu svijeta u kojem živimo možemo nazvati neduhovnom kulturom tjelesnosti, dok ljudsko biće ima potrebu za duhovnom tjelesnošću na koju nas poziva Krist Gospodin, svojim Tijelom u kojem se zrcali snaga Duha Božjega.

Njegovo prečisto, beskvasno Tijelo prava je hrana čovjeku, koji je i danas gladan na svom životnom putu. Koji i danas luta u svom traženju, koji i danas skapava bez duhovnosti dok živi svoju tjelesnost. Budimo svjesni u kojim okolnostima živimo, pristupajući sakramentu njegova Tijela i Krvi, te gorljivo tražimo zajedništvo s njime.

Božja domišljata ljubav išla je tako daleko da se Isus poistovjetio s hranom, koju najčešće blagujemo i pićem koje najčešće pijemo. Euharistija je najveće duhovno blago koje imamo, gdje nam Gospodin svakodnevno dolazi na naše oltare u svojoj riječi kojom nas pripravlja, kako bismo blagujući Riječ, mogli blagovati Isusovo Tijelo i Krv.
Vrlo lako je reći: „Volim te!“ Ali, ovu izjavu će potvrditi tjelesna djela po osjetljivim i vidljivim gestama i znakovima, po našem tjelesnom zalaganju za druge bit će stvarno opipljiva.

Blagdan kojega slavimo je stvarno djelo ljubavi, kojim se potvrđuje izjava. Djelo se sastoji u tome da je tijelo Isusovo bilo ubijeno zbog grijeha cijeloga svijeta, da je prolivena krv za grijehe svega svijeta. Ova smrt na križu, uništeno tjelesno obličje čovjeka, dogodilo se i zbog nas te se odražava u našem slavlju.

Ako nešto slavimo to nas poziva da se založimo za ljude u našoj blizini. Potiče nas na bratsku ljubav. Danas se u procesijama, ulicama svijeta nose pokaznice. S malim komadićem kruha u kojemu je Krist prisutan iz ljubavi prema svijetu.

Svatko od nas je pokaznica – monstranca. Ako smo se pričestili i tako u sebe primili utjelovljeno Kristovo Tijelo i Krv, ono nas prožima. Naše ponašanje je brana koja u ovaj svijet, propušta Ljubav Kristovu. Isus koji nam je postao vidljiv u sakramentu svoga Tijela i Krvi da nas potakne na dublju vjeru, neka nas potakne da ne zaboravimo koliko smo ljubljeni. I da tu ljubav koju sami primamo nerazvodnjenu šaljemo do svojih bližnjih kroz riječ, šutnju, patnju, trpljenje, sutrpeću bol, kroz spasonosno trpljenje, znajući da na tom putu nismo sami.

Neka nas snaga Beskvasnog Kruha, koji blagujemo i same učini beskvasnima – čistima od grijeha, bezazlenima i malenima, poput prave djece Božje. Da tom čistom hranom možemo preobraziti svoje biće i svijet u kojemu živimo te prispjeti na gozbu u Kraljevstvu Božjem gdje ćemo primiti puninu Kristova života, postajući udovi njegova besmrtnoga Tijela.

 

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI