Zagreb, 07.09.2019.
S obzirom na 72 godine zajedničkog življenja u istoj državi i peripetije poslije domovinskog rata ova dva naroda imaju nesređene odnose i tenzije koje štete svima. Oba su najbrojnija na ovim prostorima. Zato su krive obje službene politike; i srpska i hrvatska. Srž srpske politike već dugo je mitologija, laž i agresija, a hrvatske već dugo je ulizivanje, oportunizam i licemjerje. U medijima i ostaloj javnoj komunikaciji svjedoci smo ublažavanja i izvrtanja značenja mnogih termina tako i riječi „oportunizam“. To je u biti velika moralna izopačenost. Evo što kaže „Rječnik stranih riječi“, Anić-Goldstein:
„Oportunizam je 1. Ponašanje i djelovanje onoga koji se prilagođuje svakoj situaciji bez obzira na moralne dileme i načela, koji izbjegava jasna opredjeljenja, rizike i sukobe. 2. Beznačelno, neprincipijalno prilagođavanje prilikama; priklanjanje jačoj strani da bi se postigao materijalni probitak ili društvena promocija.“ Za ulizivanje mi imamo i narodne izraze; podrepaštvo, učmarivanje, skidanje gaća, uvlačenje, pizduni, itd. Ali zapadni i općenito svjetski političari to najviše preziru i ne prihvaćaju. Budući su uglavnom brutalni te koji se uvlače kad-tad brutalno odbiju. Da li su toga svjesni naši protagonisti? Nisu!
U takvim politikama sudjeluju tzv. crkvene elite i srpske pravoslavne i hrvatske katoličke crkve, svake na način kako sam napisao obilježja državnih politika. Ciljevi tih ljudi su uvijek vlastita korist, materijalna ili duhovna na štetu naroda pa imamo nesmiljenu pljačku i krađu, medijski linč, ponižavanje i prozivanje mnogih ljudi, diskriminaciju, skupoću, nebrigu za ljude, industriju, poljoprivredu i općenito ekonomiju. Njima je glavna briga da budu izabrani i sljedeći mandat, a model oligarskih sustava i dalje provode. Uglavnom naštimavaju izborne zakone. Jadna je ta demokracija gdje pojedinac živi u strahu i napetosti što će taj dan jesti i da li će preživjeti od prvog do prvog u mjesecu.
U namjeri i htijenju da objasnim uzrok i ishodište događanja moram ući u grotlo povijesti i političkih odnosa u širem kontekstu držeći se pravila da povijesne događaje moramo promatrati u kontekstu vremena u kojem su se događali, a ne s pozicije vremena budućnosti. Iznad svega je pravilo: „Mir je djelo pravde!“
U Europi postoje četiri kruga – grupacije naroda: anglo-saksonski, germanski, romanski i slavenski. U miljeu slavenskog kruga su Mađari, Rumunji, Grci i Albanci koji nisu slaveni. Slavenima pripada najveći prostor, a po stanovništvu su najbrojniji; 37 %. Taj prostor je najbogatiji prirodnim resursima. Slavenima pripada teritorij od Vladivostoka do Adrije (južni slaveni). Ujedno su po mom mišljenju najzdraviji ljudi duhom i tijelom i najprirodniji. Upravo zato bili su trn u oku ili kost u grlu svim ostalim krugovima, a osobito anglo-saksonskom. Različitim smicalicama su htjeli blokirati Slavene koristeći sve metode. Promidžbom su ih prikazivali kao glupe i primitivne, zaostale, lijene i nelogične, sa barbarskim jezicima, nekulturne, nesposobne. Ukratko da su jedva dostojni da budu robovi. Napadali su ih vojno – Napoleon, Hitler. Ali su bili poraženi. Ali najpogubnije je bilo što su svjesno i planski zavađali slavenske narode koristeći i stvarajući vjerski antagonizam pravoslavnih i katolika. Željeli su razdor među Slavenima i smrt njihovih duša implementirajući im komunizam kao ideologiju i instrumentalizirali su ih ekonomski, moralno usput ih eksploatirajući. Istovremeno sva tri kruga u zadnjem dobu ne vode ratove, ne šire međusobni razdor, nego surađuju. To su namijenili samo Slavenima. Vođe te rabote je anglo-saksonski krug, a ima u tome ulogu i masonerija („Doktrina i moć masonerije“, Mladen Lojkić). Zašto nisu Nijemci po Marxu preuzeli marksizam i komunizam ili Englezi po Englesu? Ubili su carske članove obitelji Romanovih po Lenjinu i revolucijama uništili monarhistički sustav carske Rusije. To su isto izveli u Kini. Napominjem da ne osuđujem nijedan narod, bilo koji. To su radili i rade političke strukture željne imperijalističkog plijena – vlasti, moći, teritorija, utjecaja, bogatstva itd.
U tom kontekstu treba razmatrati i odnos Srba i Hrvata – južnih Slavena. Tu su još Makedonci, Crnogorci, Slovenci i Slaveni muslimani s tih prostora. Bili su okupirani stoljećima od Turske, Austrije, Mađarske, Venecije. Zato ideja o stvaranju južnoslavenske države je u to vrijeme bila opravdana i plemenita. To se i dogodilo 1918. godine kad je stvorena kraljevina SHS sa srpskim kraljem Karađorđevićem. Ali gore spominjane snage su postavile namjerno Srbe kao hegemone znajući da će kad-tad biti razdor zbog toga, koji se i dogodio. Finiš je bio krvavi rat sa velikim brojem žrtava (panslavizam – pokret 19 st. za kulturno i političko ujedinjenje svih slavenskih naroda i ideologija tog pokreta; sveslavenstvo – isti rječnik).
Mi smo najprije Slaveni pa tek onda Rusi, Ukrajinci, Poljaci, Česi, Slovaci, Bjelorusi, Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Bugari. Mi smo svi kršćani, a dio su i muslimani. Zar ne bi svi skupa razmislili o panslavizmu, a ne biti sluge i robovi drugih grupa europskih naroda? Našem identitetu to pripada – mi imamo slavensku dušu – široku i duboku, imamo kolektivnu svijest nepreglednih ruskih tajgi i stepa, nepreglednih polja, planina, mora, jezera i rijeka, svijest neizmjerne patnje i stradanja, umiranja, tuge i veselja, ropstva i nepravdi, ponosa, dobrote i poštenja, hrabrosti i ljubavi prema našim domovinama, svijest o velikanima kulture, znanosti i umjetnosti, svijest o duhovnoj i tjelesnoj ljepoti Slavena i Slavenki.
Shodno svemu tome primijetio sam da turisti iz slavenskih zemalja u Hrvatskoj imaju osjećaj da su tu kao kod kuće, opušteni su i veseli znajući da su u sferi slavenskog duha. Ali na svakom licu od njih vidim grč; posljedicu komunizma; duboki strah i nesigurnost. To primjećujem i kod Kineza i kod svih drugih gdje je bila na djelu ta ideologija.
Svjedoci smo bili mundijala u Moskvi, Rusija; najboljeg i najljepšeg ikad organiziranog. Bila je to manifestacija slavenske ruske duše, nesebične i davajuće, jednostavne, a tako velike i prepoznatljive, hrabre a svima dostupne, vatrene i pravedne u takvoj mjeri da izaziva zahvalnost cijelog svijeta.
Eto u to se uklopiše i naši vatreni – izraz slavenske hrvatske duše. Bijahu to heroji i stvarni prvaci svijeta. Čini mi se da je namješteno da to ne budu. Sve je to vidio i znao predsjednik Putin pa je došao jedino u Hrvatsku svlačionicu da im čestita. Hvala mu!
Inače kad igraju nogomet ili druge sportove ekipe iz slavenskih zemalja igraju kao stari znanci. Osjeća se prijateljstvo, drugarstvo i ljubav. Kao da igraju prijateljske utakmice. Kod ekipa ostalih krugova to nisam primijetio.
Znam da će mi neki Hrvati zamjerati radi ovoga ali u kontekstu svega citirao bih himnu „Hej Slaveni“:
„Hej, Slaveni, jošte živi
Riječ naših djedova
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova
Živi, živi duh slavenski
Živjet će vjekov’ma
Zalud prijeti ponor pakla
Zalud vatra groma
Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese
Stijena puca, dub se lama
Zemlja nek se trese
Mi stojimo postojano
Kano klisurine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!“
Te riječi su čiste, plemenite i pune ljubavi i odanosti našem identitetu. Ali u praksi bijahu demantirane, izigrane i prevarene. I zato završismo u krvavom ratu raspadom Jugoslavije. Zato apeliram na sve da se sjete ovih riječi i da poštuje njihovu ljepotu. Nije još kasno!
Odrecimo se zlih politika i u miru i suradnji živimo svatko u svojoj državi. Ujedno poštujmo sve ostale narode cijelog svijeta, jer pravi Slaveni nisu imperijalisti i ne žele tuđe, a svoje brane. Tko to ne radi postaje proklet izdajica svoje domovine!
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo
(rođ. 1950. Tihaljina Hercegovina)
O AUTORU
Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.
Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.
Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:
1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.
2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.
