Prividna sinoda o lažnoj obitelji
Od Charamsa sablazni više ništa nije nemoguće, pa tako i nagađanja da je zasjedajuća sinoda o obitelji samo prividna sinoda, jer da je njen završni dokument već zgotovljen u dva tjedna prije njenoga početka. Na navodnom već napravljenom tekstu Sinode radila je 30-člana skupina isusovaca u vatikanskoj Villa Malta, sjedištu isusovačkoga časopisa Civiltà Cattolica. Njihovo je dvotjedno okupljane nazvano paralelna sinoda, a kako je prethodilo službenoj učinilo ju je bespotrebnom i prividnom. U nekim se drugim vremenima i okolnostima nitko ne bi ni osvrnu na takve glasine, a teško bi se uopće i pojavile. No, sinoda o obitelji izazvala je toliko pozornosti i žustrine da se svaka riječ pomno proučava, a netransparentna okupljanja sumnjiče kao zavjera. Taj će navodni tekst iz isusovačke kuhinje papa Franjo navodno objaviti na kraju Sinode kao njeno završno izvješće. Dosadašnje iskustvo pokazuje da je trebala najmanje jedna do dvije godine da se usuglasi i objavi dokument o onome što su delegati raspravljali. Kako bi ovaj put dokument mogao biti objavljen zadnjega dana nije nikako jasno osim ako već nije gotov. To je zasigurno bio razlog da je papa Franjo već drugoga radnoga dana sinode nenajavljeno uzeo riječ i osudio širenje zavjereničkih teorija. Javnosti je taj Papin neočekivani intervent u sinodnoj dvorani otkrio pater Antonio Spadaro, kordinator i moderator navodne paralelne sinode. Ne treba spominjati da se radi o isusovcu i da ga je papa Franjo imenovao za delegata redovne sinode. Je li on javnosti proslijedio i pismo zabrinutosti 13-orice kardinala papi Franji ne treba nagađati, ali je to svakako učinjeno iz vatikanske kuhinje s kasperijanskim začinom.
Da ispod sinodne površine ključa vidljivo je gotovo u svakoj prilici. Tako je snažni uvodni govor prvoga radnoga dana kardinala Petera Erdö-a odmah pokušao torpedirati kardinal Bruno Forte. Dan poslije isto su učinila dvojica sinodskih delegata. Kanadski je nadbiskup Durocher na tiskovnoj konferenciji govorio o ređenju žena za đakonise i uvođenju laičkoga propovijedanja u bogoslužju, dočim se kurijalni nadiskup Claudio Celli upitao što oni svi tu rade, ako je kardinal Erdö svojim govorom rekao sve. Prema njegovim riječima sinoda raspravlja o puno složenijoj stvarnosti nego što je odnos muškarca i žene. Nije pojašnjeno je li pri tome mislio na odnos muškarca s muškarcem što je zbilja puno kompleksnije. Zato je berlinski nadbiskup komentirajući prvotjedni rad njemačke jezične skupine izjavio kako „homoseksualci očekuju riječi priznanja“, a što je revnosno naglasila njihova redakcija Radio Vatikana. Čini se da je njemačkim katoličkim pastirima u glavi samo homoseksualizam. I da to jedino vide kao vrijedno i važno rasprave u kontekstu govora o obitelji. Obitelj je u zapadnoj civilizaciji u rasulu, a Katolička Crkva na svom skupu o obitelji raspravlja o nečemu što je potpuna suprotnost njenoj naravi. Bitna je oznaka braka otvorenost životu, a homoseksualnost je u svojoj naravi zatvorenost rađanju. Kako uopće homoseksualnost može biti tema govora na sinodi o obitelji?! Osim kao opasnost i sredstvo razaranja i uništavanja obitelji. Kao što neki sinodu nazvaše prividnom može se govoriti i o prividnoj, lažnoj obitelji.
Pandan sinodnoj stvarnosti bila bi situacija da uprava, na primjer, fakulteta računarstva raspravlja o smislenosti učenja fakultetskih programskih sadržaja od strane studenata, te da zaključi da studenti mogu biti i pučkoškolci koji takvi, po Schönbornovom načelu gradualiteta, imaju pravo na diplomu. Nekada u budućnosti steći će kompetencije, koje se od njih ne smiju odmah zahtijevati, jer je to ideal kojemu se samo teži. Ili nije li čudno da papa Franjo u američkom parlamentu ne spomene Onoga u čije ime govori i čiji je namjesnik?! Nije li čudno da u Ujedinjenim narodima doslovce kaže „svijet (u značenju čovječanstva) od svih vladajućih struktura zahtijeva“, a nigdje ne spomene što to zahtijevaju katolici. Govori su bili hvalospjev institucijama u kojima su održani, te po njima Amerikancima i suvremenom čovječanstvu. Slušajući govore pojedinih katoličkih pastira čovjeku ne može ne pasti na pamet i lik velikoga inkvizitora iz romana Braća Karamazovi i njegove riječi u Petoj knjizi Pro i contra: „Čovječanstvo će proglasiti na usta svoje premudrosti i znanosti da nema zločina, pa dakle da nema ni grijeha, nego da postoje jedino gladni. ‘Nahrani ih, pa onda zahtijevaj od njih vrline!’, eto što će napisati na zastavu koju će dići protiv tebe i kojom će se razrušiti tvoj hram… Kod nas će svi biti sretni, ne će se više buniti, ni uništavati jedan drugoga, kako se u tvojoj slobodi svuda događa. O, mi ćemo ih uvjeriti da će tek onda biti slobodni kada se odreknu svoje slobode radi nas. I kada se nama pokore.“
Problemi obitelji na Zapadu su kasno sklapanje braka, zatvorenost životu što za posljedicu ima demografsku katastrofu njegovih naroda, te postmodernističko doživljavanje braka, odnosno kao korist, užitak i potrošnju. U takvoj situaciji raspravljati o legalnom zatvaranju rađanja u obitelji prihvaćanjem homoseksualizma i baviti se samo posljedicama kao što su brojni razvodi ne znači ništa drugo doli slijepost i gluhoću pored zdravih očiju i ušiju. Je li Crkva uopće sposobna pokrenuti i oživotvoriti projekte ka što je pravovremeni brak svojim članovima, a ostali kako hoće? A taj se pravovremeni brak nameće sam po sebi, jer punoljetne su osobe zrele i imaju potrebu seksualnoga života, a društvo ima potrebu za brojnijom djecom. Mlade osobe žele stupiti u brak kao dvadesetogodišnjaci, ali to ne čine zbog cjelokupne negativne socijalne uvjetovanosti osim nadprosječno odvažnih i sposobnih. Mlade su osobe u braku otvorenije sjedinjenju u jedno tijelo, a zajedničkim proživljavanjem istih tegoba sječu zajednički, bračni identitet. Pravovremeni brak bitno bi pridonio moralnosti na području seksualnosti. Egzaktna podrška i čak obligacija pravovremenoga braka u ranim 20-im godinama dolazi iz znanstvenih studija da potomci mlađih roditelja imaju bolje predispozicije u evolutivnoj borbi za opstanak od onih rođenih starijih roditelja. Tu znanstvenu činjenicu vlastodršci ne žele učiniti javnim dobrom, kao i činjenicu da se prepolovila reproduktivna sposobnost muškaraca. Ako je Crkva sposobna pokretati inicijativu čovječanstva za spas planeta Zemlje valjda je sposobna na Zapadu gdje su većina katolici pokrenuti projekt pravovremene ženidbe osiguravajući tako opstanak tih naroda i civilizacije. Čista je palijativa aposteriorni govor o razvedenima-pa-ponovo-vjenčanima i homoseksualnosti. Potrebno je apriorno djelovanje bar za svoje članove da sve na kraju ne završi gradnjom staračkih domova čije štićenike ne će imati tko njegovati.
Loš je znak javno ublažavanje pisma zabrinutosti sadržajem i potpisnicima. Katolički se pastiri moraju do kraja razotkriti poput Charamse samo u smislu vjernosti Isusovim riječima. Neki se navodno pribojavaju raskola, mada ga je implicitno spominjao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Ta je bojazan suvišna. U Katoličkoj Crkvi postoji tolika raslojenost da shizma de facto već postoji. Priznamo li ju i de iure dobivamo priliku za vjerodostojnost.
Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: Antun Budimir
