Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u Hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom, koji u Dalmaciji nazivaju Kalandarom, a u Slavoniji Svitlomarinje. Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu, a za žensku je bilo propisano 80 dana, što je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, što je podrazumijevalo odlazak u Hram te prinašanje žrtve, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Iz tog razloga, ovaj blagdan donedavno se slavio s naglaskom na Marijino čišćenje, a od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, jer njime se zaključuje krug došašća ili iščekivanja, Isusovog rođenja te objave svijetu. Današnjim blagdanom obilježavamo Isusov ulazak u vjerničku zajednicu, dok svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna da je on svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta.
Možda se na prvi pogled tako ne čini, no u središtu pozornosti ovog blagdana je nada. Nada, koja se u hramu u kojem je Isus bio prikazan, očitovala u Šimunu koji se u trenutku Isusovog dolaska u hram tamo zatekao, i koji je, prepoznavši djetešce Isusa kao Mesiju, izrekao riječi: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.“ Istodobno, nada se očitovala i u proročici Ani, koja je u hramu boravila noću i danju, gdje je služila Bogu postom i molitvom. Tom prilikom, počela je hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema.
Dvoje Božjih slugu, koji su u potpunosti predali svoje živote Bogu, nisu se prestali nadati. Iščekivali su, i dočekali dolazak Mesije. Dolazak onoga, čiji je dolazak najavljivan preko starozavjetnih proroka. Dolazak, koji se vremenski gledano, dogodio mnogo generacija kasnije od prvih takvih proročanstava. Pa ipak, njih dvoje, primjerenih Božjih slugu, nisu se prestali nadati. Posvetili su svoje živote Bogu, iščekujući taj trenutak, kojeg su i dočekali.
Preduvjet za imati nadu u našem životu je imati vjeru, a s vjerom i strpljenje. Šimun i Ana su imali sve od toga – potpuno su se prepustili Božjem vodstvu, te s time su dobili nadu, a uz nju nepokolebljivu vjeru i veliko strpljenje. No, zapitajmo se: što je s nama? Koliko mi, kao osobe sa svojim očiglednim vrlinama i manama, imamo vjeru, prvenstveno u sebe kao osobu, a time i u život koji živimo, koji je iskaz Božjeg dara nama? Konačno, imamo li strpljenja za čekati bilo kakve promjene u našem životu, a koja služi našem najvećem dobru? Ako ga nemamo, zašto je to tako? Zašto želimo sve sad i odmah?
Posjedovanje prave, autentične vjere, nade i strpljenja neizostavno uključuje i mudrost. Uključuje spoznaju da sve što nam se dogodi u životu, a što služi našem najvećem dobru, se dogodi u trenutku kad je potrebno. Ni prije ni kasnije. Ne kad mi, iz naše ograničene zemaljske perspektive to želimo, nego kad je to potrebno. Mi ne znamo zašto u određenom trenutku, stoga prihvatimo događanja onakvima kakvim jesu.
Dolazak Gospodina našeg Isusa Krista se dogodio kad se trebao dogoditi, ni prije ni kasnije. Iako dugi niz godina, prolaskom mnoštva generacija iščekivano, Svjetlo koje je vječno obasjalo cjelokupno čovječanstvo je konačno došlo, i trajno se nastanilo među nama. Svijeće, koje na današnji dan blagoslivljamo i nosimo upaljene u procesiji, su trajni podsjetnik da smo svi mi trajno Božje Svjetlo, ma kakav god imali dojam o svom trenutnom životnom stanju. Naša prividna odvojenost od Boga nije stalna, nego iluzija koju radom na sebi postupno razbijamo, uz Kristovo vodstvo. Budimo trajno Božje Svjetlo, sebi i svima oko nas. Prikažimo sebe Bogu, probudivši Krista u sebi.
Amen
