Usred ove tišine grada sjetih se tebe
I glavu oslonih jutros
na tvoje rame
dok drugi jure autima za svojim
snovima po uredima
dok ptice se sklanjaju u krošnje prije kiše
a djeca žure u školu
u kojoj je znanja sve manje umjesto više
Nadam se da ne smetam i ne remetim
tvoje riječi čiste i bijele kao rublje na štriku
samo nitko ne diže glavu i ne gleda
u tom pravcu
Ti me spazi iz daljine i prije no
što stigoh
pa mi mahnu da priđem bliže
da bolje čujem tvoje riječi:
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto…
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj…
Kako si znao što ću te upitati
na prvom našem susretu
a nisam ni kćer ni unuka ti
niti sam rođena u istom gradu
Kako to da sada ti i ja pričamo
usred ovoliko ljudi oko nas
i nitko se ne osvrće
Kako to da sam došla k tebi
jutros a ne po novine
koje ne znam niti odabrati
jer ne piše onako kako ja
umijem čitati, a ti to tako lijepo reći:
Nek ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Pa me time još ohrabri na polasku
I potapša lagano po ramenu
tako da sada već laganije hodam
I ne ljutim se više na svom putu
već šaljem drugima tvoju poruku:
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi…
Ti budi svoj!
Nela Stipančić Radonić
