- tjedan kroz godinu
Nedjelja, 4. 2. 2018.
ČITANJA: Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39
Prvo čitanje: Job 7, 1-4.6-7
Kinjim se dok se ne smrkne.
Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori:
»Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 147, 1-6
Pripjev:
Hvalite Gospodina: on liječi one koji su srca skršena!
Hvalite Gospodina jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je sladak;
svake hvale on je dostojan!
Gospodin gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.
On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
On određuje broj zvijezda,
svaku njezinim imenom naziva.
Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
Gospodin pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.
Drugo čitanje: 1Kor 9, 16-19.22-23
Jao meni ako evanđelja ne navješćujem.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju.
Jer premda slobodan od sviju, sām sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mk 1, 29-39
Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Naviještati Radosnu vijest da je Isus naš Spasitelj, Biblija kaže da je najvažniji posao koji bi čovjek trebao raditi. To je milost Božja koja nam je dana. Tu prednost nemaju ni anđeli. Zamislimo samo kako naviještanje Evanđelja izgleda iz nebeske perspektive. Duh Sveti koji predstavlja osobno Krista, radi na osvjedočenju svakog pojedinca da je Isus Krist koji je i njega otkupio, a upravo nas poziva da s Njime u tome surađujemo. Mogli bi reći da pomoću Duha Svetoga, Krist stvara nove stanovnike za Kraljevstvo Nebesko, a u tom tako važnom poslu, želi baš s nama surađivati. Sveti Pavao je to smatrao velikom prednošću i na jednom mjestu je rekao: Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. 1. Kor. 3,7.9. Naviještanje evanđelja za Njega je bila milost koju je dobio kao dar od samog Krista. U cijelom tom poglavlju je opisao cijeli proces naviještanja Evanđelja kojeg je usporedio kao gradnju. Ono što je najznačajnije je da je taj proces smatrao timskim radom, nešto što ne može biti stvar pojedinca, već cijele zajednice. Upravo sveti Pavao će govoriti o duhovnim darovima koji smo svi dobili kako bi mogli učestvovati u tom veoma značajnom poslu zajedno s Kristom.
Homilija
Kada je Isus živio na zemlji, njegova ljubav prema čovjeku je bila toliko velika da kada bi vidio čovjeka koji pati iz bilo kojeg razloga, a razlog je bio općenit, postojanje grijeha i njegovih posljedica, jednostavno nije mogao dozvoliti da pokraj nekog prođe a da mu ne pomogne. Smatrao je svojom misijom da gdje god može olakša patnje i bol ljudi koje je sretao. Evanđelist Marko opisuje jedan zanimljiv događaj u kojem opisuje Isusovo djelovanje. Pokušajmo si zamisliti taj prizor.
Bila je subota, za Židove dan Gospodnji. U svim gradovima gdje je bilo više od deset obitelji, Židovi su nastojali sagraditi sinagoge gdje bi se subotom sastajali radi bogoštovlja, a preko tjedna im je to služilo kao škola gdje su rabini i učitelji Zakona učili mladiće Zakonu, a prethodno ih opismenjavali. Tog dopodneva sa nekoliko svojih učenika Isus je prisustvovao bogoštovlju u Sinagogi.
Forma svetkovanja subote kao dana Gospodnjeg za židove je bila vrlo značajna. Oni su tu razvili čitav niz pravila kako se po njihovom netko ne bi ogriješio o Zakon. Isus kao da se nije obazirao na tu formu. Za njega je bio značajan čovjek, a bogoštovlje je doživljavao kao susret s Bogom. Smatrao je da čovjek nakon susreta s Bogom mora doživjeti promjenu.
Evanđelist Marko u izvješću koje smo čitali ne navodi što se događalo u sinagogi u Kapernaumu te subote. Jedino što kaže je da su tamo bili, i da su nakon toga posjetili Petrovu kuću. Spominju se samo četiri učenika, Jakov i Ivan, Petar i Andrija. U Petrovoj kući Isus sreće njegovu punicu koja je bila u ognjici. Tko zna kakva ju je bolest uhvatila. U to vrijeme kada se nije znalo za antibiotike, obična prehlada je mogla biti smrtonosna. Da ne govorimo kako u tim krajevima je poznata i malarija i druge tropske bolesti.
Na osnovi onoga što evanđelisti pišu, zamišljam Petrovu punicu kako leži na nekoj postelji i trese ju groznica. Kraj nje je možda njena kćerka, Petrova supruga koja joj hladnim oblogama pokušava olakšati bol. U toj svojoj agoniji razmišlja o kraju, jer se često dešavalo kako su tako završile mnoge žene u njenom okruženju. Međutim, ovog puta se događa nešto nevjerojatno. U kuću im zalazi mladi čovjek koji počinje svoju rabinsku karijeru. Vjerojatno nije znala za Isusa i sve što on može za nju uraditi. Isus vidjevši ovu ženu kako se trese u groznici, prilazi joj i možda joj postavlja pitanje.
„Kako ti je?“
„Jako loše,“ odgovara ona. „Ako izdržim do kraja subote, tada bi poslala po liječnika.“
„Nema za to potrebe,“ odgovara Isus, uhvati ju za ruku, podiže ju i reče; „Budi zdrava.“
Bolest koja je mučila ovu ženu bila je istog trena nestala. Nestala je ognjica, nestala je groznica i svi simptomi koji su bili s bolešću. Ova žena ustaje s pomiješanim emocijama. S jedne se strane čudi i pita se kakav je to ovaj mladi rabin koji ne preže da pruža pomoć čak i subotom. Nije joj dao nikakav lijek, već ju je izliječio samo riječju. Rekao joj je da ustane, i ona je postala zdrava. Neki poseban mir zavladao je u njenoj duši, i osjećala se kao da je pred samim Stvoriteljem, jer i On je sve stvorio sa riječju. Pitala se je, kakav je to rabin koji ne čeka da prođe subota, već ju liječi bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi. Odjednom ta subota koja je za nju bila vrijeme straha i neizvjesnosti, postaje vrijeme koje će pamtiti cijelog života. Odjednom je shvatila da je Isus takav rabina kojemu je važniji čovjek nego neka uvedena tzv. pobožna forma forma. Iako to u evanđeljima nije nigdje napisano, mogu si zamisliti njenu radost i zahvaljivanje za zdravlje koje je dobila te subote. Izvješća evanđelja kažu da ih je tada posluživala. Očito više nije imala straha da bi ju netko mogao optužiti za kršenje subote, jer je posluživala nekog tko je veći od same subote. Vjerojatno je nakon toga sjela kraj Isusovih nogu i slušala što im je tog popodneva Isus govorio.
U Kapernaumu je tog trenutka bilo još puno onih koji su bili bolesni. Vjerojatno su čuli kako je Isus izliječio Petrovu punicu. Na istoku, pogotovo u malim gradićima kakav je bio Kapernaum, vijesti su se brzo širile. Očito iz straha od rabina i učitelja Zakona, ti jadni i bolesni ljudi se nisu usudili doći k Isusu prije zalaska sunca, jer po njihovom razumijevanju je tada završila subota. Za njih je dan trajao od zalaska do zalaska sunca. Za njih je Dan gospodnji kojeg su održavali očito bio važniji od potreba ljudi koji su patili kao posljedica grijeha i zla na zemlji. Isus se sažalio na te ljude i sve one koji su došli, izliječio ih je. Gdje god bi se kretao, nastojao je ublažiti zlo i patnju kroz koju su ljudi prolazili.
Svojim postupcima kako se odnosio prema bolesnima i umirućim ljudima, Isus nam je ostavio zoran primjer kako i mi trebamo raditi. Istina, nismo možda svi zdravstveni radnici, ali zasigurno imamo darove koje nam je Bog dao koje možemo upotrijebiti da smanjimo patnje i bol kod ljudi u potrebi.
Netko je rekao da je zdravstvena služba desna ruka naviještanja evanđelja. Možda bi to mogli reći, da je to evanđelje u praksi. Isusova primarna misija je bila naviještanje evanđelja, ali zdravstvena služba mu je tome uvelike pomagala. Upravo vođena Isusovim primjerom danas Crkva sukladno socijalnim naukom organizira u svijetu bolnice, sanatorije, ambulante, socijalne institucije kao što su domovi za stare i nemoćne, komune za ovisnike, sigurne kuće za majke žrtve nasilja, dječje domove, i sve ostale ustanove čiji je jedini zadatak da po uzoru na Kristov primjer smanje patnju i zlo koju je grijeh donio na ovaj svijet. Podupiranje takvih ustanova, bilo materijalno ili osobnim radom, pomažemo da se taj Isusov nalog provede što je moguće bolje.
Ipak, ne smijemo ostati ravnodušni i pasivni gledajući ljude koji pate, misleći da smo sve učinili s time što smo financijski ili na neki drugi način poduprli ovakve institucije. Bog i od nas očekuje da osobno nešto uradimo. To je način pokazivanja ljubavi.
Neki dan mi je pričala jedna žena što joj se dogodilo. Išla je u Osijek na specijalistički pregled sa djetetom. Tog dana je kiša strašno padala i bilo je hladno. Od autobusne stanice do bolnice, cijeli taj put išla je pješke i zajedno sa kćerkom dobrano je pokisla. Došavši u ambulantu jedna ju je starija žena pitala zašto nije išla tramvajem, na što je ova odgovorila da za to nema novca. Ova gospođa joj je ponudila novac, a ona je odbila ga primiti. Nakon završenog pregleda, ova starija gospođa ju je pozvala da pođe s njom njenoj kući. Pozvala je taksi i taksijem se odvezla s njom do njene kuće. Donijela joj je suhu i čistu odjeću, zamolila ju da se presvuče kako bi njenu odjeću mogla osušiti. To je i djevojčici napravila. Dok se odjeća sušila, skuhala je topli čaj i ponudila ih da se malo ugriju. Ova žena nije mogla doći k sebi. Njeno pitanje je bilo, postoje li još ljudi koji su zainteresirani za druge.
Da, to je ljubav na djelu. Kada dozvolimo da Krist upravlja našim životom, tada se nećemo morati natjeravati da činimo dobro našim bližnjima. To će biti prirodno ponašanje, jer Isus je tako činio. Najveća snaga naviještanja evanđelja, najveće svjedočanstvo u prilog Isusa Krista je svakako dobro djelo koje učinimo potrebitima.
Isus nam je ostavio u baštinu jedan nalog koji Crkva prepoznaje i prema svojim mogućnostima ispunjava. Taj nalog glasi: Putom propovijedajte: `Približilo se kraljevstvo nebesko!` Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Mt. 10,7.8. Ali taj nalog veže i nas osobno Isusove sljedbenike. Možda nećemo moći ozdravljati bolesne, jer nismo stručnjaci iz medicine, ali ćemo bolesnog moći odvesti na mjesto gdje može dobiti pomoć ukoliko to sam ne može učiniti. Nitko od nas nije izuzet tog poslanja koji nam je dan po Božjoj milosti. Netko će možda dobiti i uzvišeniju zadaću.
Prije više od četrdeset godina državna televizija je objavila priču o čovjeku iz Siska koji je radio u željezari kao strojarski tehničar. Odradio je svoj radni vijek i sa šezdeset godina otišao u mirovinu. Odmah nakon toga upisao je medicinski fakultet u Zagrebu i u redovnom roku završio medicinu i sa šezdeset pet godina postao liječnik. Odselio je u Liku i zaposlio se je u jednoj ambulanti u jednom selu u kojem nitko nije želio raditi. Bila je to ambulanta koja je opsluživala neka okolna sela smještena po brdima i zabitima Like. Dolazak do bolesnika nije bio moguć nikakvim vozilom. Do njih se moglo doći jedino pješke ili jašući na konju. Ovaj čovjek služio je u ovoj ambulanti više od petnaest godina. Imao je konja i na konju bi obilazio bolesne ljude i pomagao im. Bio je to uistinu primjer čovjeka koji je Božju ljubav pokazao na praktičan način. Mogao je nakon odlaska u mirovinu mirno sjediti kod kuće i ne brinuti o potrebama ljudi koje gotovo nikog ne zanimaju. Umjesto toga, on je svoj život iskoristio u najplemenitijoj misiji, liječenju bolesnih i smanjivanju patnje kod ljudi. Na taj je način pokazao Kristov primjer.
Ne pozivam vas danas da upisujete medicinske fakultete. To neka urade oni koji osjete poziv od Svetog Duha da direktno služe ljudima i pomažu im u njihovim bolestima. Ono na što bih vas pozvao je da kod ljudi koje srećete prepoznate njihove stvarne potrebe u kojima im možete pomoći. Imajte empatiju za ljude. Pitajte se, „Što ja mogu učiniti da smanjim patnju i zlo na ovoj zemlji.“ Duh Sveti će vam vrlo brzo dati odgovor i to ćete dobiti po milosti Božjoj. Svatko onaj koji praktično pomaže ljudima u bolesti i patnji, postaje borac protiv zla i nevolja na prvoj liniji svemirske bojišnice. Ne moramo se bojati da će nas to uništiti, jer stupamo u borbu sa već pobijeđenim neprijateljem. Sotona je pobijeđen onog trenutka kada je Isus nakon raspeća ustao iz groba. On zna da ima malo vremena i kao što opisuje sv. Petar ide kao lav ričući i traži koga će prožderati. Dozvolimo Kristu da preko nas smanji taj njegov učinak tako što ćemo pomoći ljudima u potrebi i na taj način uskratiti Sotoni zadovoljstvo.
Isus će po svom obećanju uskoro doći. Tada će donijeti plaću onima koji su bili osjetljivi na ljudske patnje i na njih reagirali. “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, ž blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.` Mt,25,34-36.
Ono što je značajno je da takvim ljudima je pomaganje drugima toliko prirodno da se oni ne sjećaju da su Isusu bilo kada pomogli. Upravo to Isusu i govore. “Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?` Mt 25,37-39. Ovim ljudima je to toliko normalno da hrane gladne, da oblače gole da pomažu ljudima u nevolji da jednostavno to smatraju sasvim normalnim. Ne smatraju nešto velikim ako nahrane beskućnika, ne misle da su nešto veliko učinili ako su napojili žednoga. Oni jednostavno, ljubav koju su primili od Krista samo prenose drugima. I upravo njima Isus koji sada dolazi kao Kralj nad kraljevima kaže veličanstvenu poruku. `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Mt. 25,40.
Nevjerojatno je da se Isus identificira sa onima kojima je pomoć najpotrebitija. Kada vidimo ljude koji su samo dno društva, bolesne, beskućnike, gladne i žedne, bez adekvatne odjeće, kada vidimo ljude od kojih svijet okreće glavu, ne zaboravimo da se baš s njima Isus identificira.
Nedavno me je nazvao jedan beskućnik koji je smješten u nekom prihvatilištu i sav oduševljen mi priča kako je on pomogao nekom drugom beskućniku kojeg su iz nekog razloga izbacili iz prihvatilišta. Tada mi je rekao jednu značajnu rečenicu. „To ti javljam da znaš što radim. Ti si meni pomogao određenog trenutka, i mislim da ti se mogu odužiti samo na način da ja pomažem drugima.
Upravo je to Isus želio. Upravo je želio da stvaramo mrežu ljubavi, Božanske ljubavi koja će ovaj svijet učiniti ljepšim i podnošljivijim za život. Bog nas poziva da se utkamo u tu mrežu. Poziva nas da budemo karika u tom lancu Njegove ljubavi. Nemojmo odbiti tu ogromnu Božju milost koja nam obilato stoji na raspolaganju.
Neka vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
