Ljudski život i zdravlje su danas ugroženi u prometu kao nikada ranije. Mnogima su od nas na neki način na cesti već stradali znanci, a možda i članovi obitelji.

Iako čovjek u mladim godinama ima vrlo brze reflekse, treba znati da oni nisu dovoljni za sigurnu vožnju. Treba voziti polagano i umjereno, prilagoditi se uvjetima na cesti, držati se ograničenja, poštivati prometne propise, biti dovoljno psiho–fizički zdrav, trijezan, ne pod utjecajem lijekova koji uspavljuju ili poremećuju reflekse i kretnje. Naravno da vozilo mora biti tehnički ispravno. Ako se pojavi pospanost, ne smije se ulaziti u rizik, nego se treba obavezno zaustaviti i odspavati.

Na cesti se uvijek događaju iznenađenja. Pred nama se, možda iza zavoja, pojavi dijete, starac, pijanac, neosvjetljeno vozilo, proliveno ulje, odron ili razne životinje. Možda se iznenada pokuša ubaciti netko sa sporedne ceste itd. Treba dakle voziti tako da se uvijek mogu ispraviti ne samo vlastite, nego i tuđe greške. Pa, ako nam čak netko bude ulazio u škare, a to se naročito često događa kada nam u susret dolazi kolona, ako budemo išli umjereno, imat ćemo vremena još više usporiti, pomaći se koliko već možemo prema desno, pa ćemo proći i mi i taj drugi koji je počinilo grešku. Međutim, onaj tko žuri i voli velike brzine, u takovim situacijama vrlo lako strada.

Ima ljudi koji neodgovorno jure i zamišljaju si da će im se netko zbog toga diviti. Zapravo, dok se samo nakratko pogleda onoga tko prebrzo i nervozno vozi, obilazi s lijeve i desne strane, gestama vrijeđa ostale sudionike u prometu ili nepotrebno trubi, često se primijeti da nešto s njim nije u redu. Vjerojatno se bezobrazno ponaša i kada nije u vožnji, a možda je pod utjecajem alkohola, raznih ekscitirajućih napitaka ili droge. Čuvajmo se takovih i nemojmo oponašati njihove greške! Oni se nažalost ipak često zaustave na nekoj banderi, u jarku, dospiju do bolnice, groblja ili invalidskih kolica. Zato poručujem onima kojima se je teško odreći brzinske vožnje, da je rješenje u tome da naprave utrku ali na biciklima i to uzbrdo, pa neka onda dokažu svoje sposobnosti…

 

Jedan od razloga zbog čega ima mnogo nesreća je i u tome što mnogi misle da se nesreće događaju vrlo rijetko i što nisu vidjeli ono što imaju priliku gledati zdravstveni djelatnici na hitnoj pomoći ili kirurgiji. Međutim, ako bi se samo jedan dan provelo na hitnoj pomoći neke veće bolnice i to u ljetu, kada se zbog brzine najviše stradava, te promatralo one mrtve i ranjene koji stižu s ceste, sigurno bi se nakon toga pametnije ponašalo. Koliko puta sam imao priliku promatrati plač roditelja i slušati njihove jauke dok su se dolazili zanimati za svoje dijete koje sada leži u šok sobi u komi i ne zna se što će od njega biti. Kupili su mu motor ili automobil, ili su pustili da odlazi tko zna s kim i tko zna kamo u noć i sada si sve to predbacuju.

Kada naiđemo na prometnu nesreću, trebamo stati i vidjeti da li možemo što pomoći. Nažalost, događa se da ranjenici satima ostanu u vozilu ili pored njega polomljeni, izranjavani i u šoku, a nitko se ne želi zaustaviti. Čak da i na ulici vidimo čovjeka koji leži, moramo mu pomoći. Možda se radi o diabetičaru, moždanom ili srčanom udaru, možda o narkomanu ili alkoholičaru, ali tamo na ulici sigurno mu nije mjesto. Postoji hitna pomoć i policija koji se također trebaju pobrinuti, ali ih netko mora pozvati. Događa se da čovjek umre na ulici od hladnoće i na temperaturi iznad plus 10 stupnjeva, pogotovo ako pada kiša i ako je čovjek pijan. Ne zaboravimo da je naša normalna temperatura 37 st. C.

Pijanog čovjeka treba otpratiti ili odvesti kući čak ako još i može hodati jer je to hodanje vrlo nesigurno. Ševeljajući i “mjereći” cestu od jarka do jarka pijanac se začas nađe pod kotačima i onda strada ne samo ovaj jadnik nego i vozač.

O sprečavanju prometnih nesreća trebalo bi govoriti i osobama koje su zaposlene u pojedinim poduzećima što se brinu o cestama i prometnim znakovima. Nažalost, često se događa da ne postavljaju potrebne znakove ili ih ne održavaju. Mislim da bi bilo logično da nakon nesreće na lice mjesta osim hitne pomoći i policije dođe još i predstavnik poduzeća za ceste, pa da se analizira da li su bili postavljeni odgovarajući znakovi. Ako nisu, treba ih postaviti.

Osobno sam u više navrata moleći odgovorne u poduzećima za ceste, uspio postići postavljanje kvalitetnijih znakova na pojedinim kritičnim mjestima gdje su se događale nesreće i ginuli ljudi i poslije se to više nije događalo. Naročito je važno s vanjske strane zavoja postaviti znakove koji se zovu “riblja kost”. Njih se daleko bolje uočava, pogotovo noću, nego onaj trokutasti znak koji najavljuje krivinu. Još uvijek ima i mnogo prijelaza preko pruge bez branika, pa čak i bez svjetlosnog upozorenja da nailazi vlak. Uz nastojanje da se prometnice poboljšaju, sigurno moramo voditi računa da ne bismo vlastitim greškama ugrožavali svoj i tuđe živote i materijalna dobra.

Koristim priliku zamoliti čitatelje da ne uništavaju prometne znakove. A kada naiđemo na slučaj da je netko zaokrenuo naopako znak STOP ili drugi znak, zaustavimo se, okrenimo ga da stoji kako treba i obavijestimo poduzeće za ceste da ga poprave.

Kada na cesti vidimo kamen ili neki drugi predmet što smeta, zaustavimo se paleći žmigavce, pazeći da netko na nas ne naleti, te otklonimo opasnost ako možemo. Ako je odron tako velik da ga sami ne možemo ukloniti, postavimo prije njega trokut za upozorenje ostalima i nazovimo policiju.

Nekoliko riječi treba uputiti i pješacima, a u njih zapravo spadaju i svi vozači. Jedan broj ljudi neoprezno i bezbrižno hoda cestom ne obazirući se na promet, naivno misleći da su svi vozači pažljivi a to nažalost nije istina. Za prelazak preko ceste treba koristiti zebru ili semafor. Po noći bi pješak trebao nositi reflektirajuću odjeću ili barem nešto bijele boje da ga se lakše primijeti. Vrlo je korisno imati džepnu svjetiljku i upaliti ju barem onda kada se netko približava. Ljudi koji noću hodaju cestom u grupi, trebaju biti posebno oprezni, ići što više uz rub, čak se i pomaći s ceste kada ide vozilo, te nositi dovoljnu rasvjetu.

Mnogi pješak je noću stradao zato što je mislio da vozač njega vidi jednako tako dobro kao što on primjećuje vozilo, a to ipak nije tako.

Noću vozači moraju biti naročito oprezni i uvijek misliti da se može pojaviti pješak, neosvjetljena prikolica, konjska zaprega, traktor, kombajn, bicikl i sl. Apeliram dakle na svijest i savjest onih koji s tim misle izlaziti na cestu da se pobrinu za odgovarajuće osvjetljenje.

 

Antun Lisec, dr. med.

PODIJELI