Marito Mihovil Letica – Zagreb
Svojevrsna diktatura takozvane političke korektnosti iskazuje se kao isukani mač i crvena krpa vladajuće neoliberalne ideologije zapadnoga svijeta. Neki njezini zaslijepljeni vitezovi te poslušni paževi i štitonoše idu toliko daleko da zahtijevaju zabranu i eliminiranje svih izraza koji bi mogli uvrijediti političke senzibilitete, ponajprije one koji se tiču roda i rase. Tako se umjesto neutralnoga i u svojoj bîti nediskriminatornoga naziva ʺcrnacʺ nalaže uporaba tobože politički korektnoga ʺAfroamerikanacʺ. Pritom se ne uviđa da taj lingvističkim inženjeringom dobiveni te agresivnom neoliberalnom ideologijom nametnuti jezični surogat biva iz brojnih razloga neprikladnim i posve promašenim.
Prvo, samim izbjegavanjem izraza ʺcrnacʺ postiže se upravo suprotno od onoga što se htjelo. Naime, ako ne smijemo za pripadnika crne rase reći da je crnac, dok za pripadnika bijele rase slobodno govorimo da je bijelac – time neizravno šaljemo poruku da je imati crnu boju kože nešto manje vrijedno što ne treba spominjati, riječima iskazivati.
Drugi razlog neprikladnosti naziva ʺAfroamerikanacʺ jest, recimo to tako, geografsko-antropološki. Jer pripadnici negroidne rase nisu starosjedioci samo u Africi nego i drugdje, primjerice u Australiji i Tasmaniji. Hoće li pobornici i provoditelji političke korektnosti primjerice za neku tamnoputu australsku Aboridžinku koja se doselila u Sjedinjene Američke Države također reći da je ʺAfroamerikankaʺ? S druge strane, neki Arapin ili Berber iz Alžira ili Tunisa, dakle iz sjeverne Afrike, ne će, zato što nije pripadnik negroidne rase, po doseljenju iz Afrike u Ameriku biti nazivan ʺAfroamerikancemʺ. Bismo li u analogiji s ʺAfroamerikanacʺ bijelce u Americi, čiji su predci dospjeli recimo iz Irske, Poljske, Italije ili Hrvatske, pristali nazivati ʺEuroamerikancimaʺ?
U suočenju s neprijepornom argumentacijskom snagom tih polemički postavljenih pitanja pada mi na um izjava francuskoga pjesnika i esejista Charlesa Péguyja: ″Nikada ne ćemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.″ Péguyja bismo bez ikakve preuzetnosti mogli nadopuniti: ne samo kukavički nego i zatupljeno, lišeno kritičkog umovanja.
Kada je riječ o ljudima koji pripadaju crnoj rasi, ne treba kršćanima posebno napominjati da ćemo takvoga uskoro vidjeti ispred božićnih jaslica i slaviti 6. siječnja, na blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje. Naime, jedan od trojice kraljeva, ili mudraca, ili maga – crne je boje kože i ime mu je Baltazar. Simbolizira Afriku, kao što Melkior simbolizira Europu, a Gašpar Aziju. Posve izjednačeni u vrijednosti i dostojnosti, tri kralja s istoka zajedno predstavljaju tri tada poznata kontinenta, cio svijet, cijelu ″ekumenu″. Smjerno jašući ″s onih sunčanih stran″ prevališe harni kraljevi velik put da bi se poklonili istinskomu Kralju kraljeva, novorođenomu Mesiji, koji je Put, Istina i Život. Nadati nam se je kako ne će biti povodljivaca koji bi u skladu s voljom neoliberalnih totalitarista sa Zapada nazvali Baltazara, kralja s istoka, ʺAfroamerikancemʺ. Jer to bi značilo da je imperativ takozvane političke korektnosti nadvladao zdravu pamet.
Zanimljiv je u tome smislu primjer austrijskih pekara i ugostitelja koji su prije 7-8 godina nakanili posebni crni kruh, koji se do tada među narodom ekspresivno i slikovito nazivao ʺNiggerʺ, označiti deskriptivnom i bezličnom formulacijom ʺjako crni kruhʺ. Slična je sudbina pogodila i ʺcigansku šnicluʺ (ʺZigeunerschnitzelʺ), koja se prometnula u bezizražajni ʺkotlet u umaku od papraʺ. Ne trebaju nas čuditi takvi postupci dovitljivih i prilagodljivih Austrijanaca, koji su u mješavini povijesnoga resantimana i umijeća brendiranja čitav svijet uzmogli uvjeriti da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac. Doista su se time potvrdili, valja smjerno priznati, prvorazrednim majstorima reklame i brendiranja.
Aktivisti i diktatori političke korektnosti zaboravljaju da i nazivi ʺAfroamerikanacʺ i ʺRomʺ mogu biti uvredljivi ako su izrečeni s namjerom da uvrijede i omalovaže. U napisanoj riječi važno je gledati tekst i kontekst, a u govornome činu valja osluškivati i prepoznavati intonaciju, k tome i neverbalnu komunikaciju koja je prati – u svakom je slučaju važno razaznati namjeru. Naime, jezik služi diskriminaciji samo onda kada se rabi s namjerom konstruiranja razlika isticanjem kojih bi se nekoga podcijenilo. Ako je namjera suprotna – negirati proglašene i zahtijevane razlike te prikazati sve ljude jednakima u dostojanstvu i vrijednosti – onda ni izraze ʺcrnacʺ i ʺCiganinʺ nitko dobronamjeran i pravdoljubiv ne bi smio ocijeniti politički nekorektnima.
Kao ogledni i uzorni primjer navodimo rečenice iz nagovora što ga je blaženi Alojzije Stepinac održao ispred zagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja olovne godine 1943.:
″Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome.″ Nadbiskup Stepinac zatim je istaknuo: ″Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.″
Bijaše to neuvijen i oštar Stepinčev prosvjed protiv nacionalsocijalističke ideje o nadmoći tzv. ″arijevske rase″. Godinu dana prije toga, također na svetkovinu Krista Kralja, nadbiskup je Stepinac u zagrebačkoj katedrali također izrekao govor usmjeren protiv rasnih zakona. Svjedoci toga događaja tvrdili su kako je njemački izaslanik, pouzdanik i sljedbenik Austrijanca Hitlera, razbješnjen rekao: ″Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!″
Ne dajmo, dakle, da nas podjarme totalitarizam i diktatura bezlične takozvane političke korektnosti – nego se poput blaženog Alojzija Stepinca usudimo misliti i udostojmo živjeti po Kristovoj zapovijedi uzorne ljubavi koja u svakome čovjeku, neovisno o njegovoj naciji i rasi, socijalnoj i vjerskoj pripadnosti, vidi ne samo dragocjenost i vrijednost čovjeka kao osobe nego i sliku Boga živoga.
Izvor :https://www.vaticannews.va/
