Dan neovisnosti Republike Hrvatske
Piše: Petar Horvatić
Dana 8. listopada 1991. povijesni je dan za hrvatski narod. Tog dana Sabor je donio odluku o raskidanju svih sveza sa komunističkom Jugoslavijom, kao i stupanje na snagu saborske odluke o samostalnosti i suverenosti. Integralni tekst sa stranice Sabora RH o toj povijesnoj odluci glasi:
Dana 8. listopada u Hrvatskoj se kao državni blagdan obilježava Dan neovisnosti u sjećanje na dan kada je Sabor Republike Hrvatske 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.
Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji.
Ta je značajna odluka Sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Zbog tih okolnosti te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu.
TV kalendar o proglašenju hrvatske neovisnosti:
Izvor: Narod.hr
8. listopada 1991. Jasenovac i okupacija – Srbi palili kuće Srba i uništavali Spomen područje logora!
Piše: Petar Horvatić
Tijekom okupacije Jasenovca srpske snage palile kuće i hrvatskih i srpskih vlasnika te pritom nisu poštedjele ni Spomen-područje Jasenovac.
U Domovinskom ratu mjesto Jasenovac i Spomen-područje Jasenovac nalazili su se pod srpskom okupacijom. Jasenovac već u rujnu 1991. napadaju snage komunističke JNA i Teritorijalne obrane iz Bosne i Hercegovine te su ubrzo iz mjesta iseljeni stariji mještani i djeca. Dana 7. listopada, suočeni s brojčano nadmoćnim neprijateljem i snažnim topničkim napadima, branitelji Jasenovca povlače se u Bročice i u mjesto dan poslije ulaze srpske snage. Nakon neuspjela pokušaja njegova oslobađanja sredinom listopada 1991. Jasenovac do oslobađanja okupiranog dijela zapadne Slavonije u svibnju 1995. (operacija Bljesak) ostaje u rukama pobunjenih Srba, dijelom okupiranog teritorija na kojem je proglašena najprije SAO Zapadna Slavonija, a zatim Republika Srpska Krajina.
Tijekom okupacije Jasenovca srpske snage palile kuće i hrvatskih i srpskih vlasnika te da pritom nisu poštedjele ni Spomen-područje Jasenovac.
Primjerice, o paljenju kuća u Jasenovcu govori izvješće “Stanice milicije Jasenovac” koje je 13. svibnja 1992. upućeno i “načelniku bezbednosti” 10. partizanske divizije u Gradini:
U prilogu ovog dopisa dostavljamo vam službenu zabilješku operativnog radnika Stanice milicije, podnešenu 12. 05. 1992. godine. Iz zabilješke je vidljivo da je došlo do više zapaljenja kuća u mjestu Jasenovac, kojom prilikom je zapažen vojnik rezervista K. Mile koji je nosio neku zapaljivu tekućinu kojom je najvjerovatnije palio kuće. Budući se radi o vašem vojnom obvezniku molimo vas da poduzmete daljnje mjere u cilju razrješenja ovog slučaja, kao i da preventivno djelujete kako ne bi došlo do daljnjeg paljenja kuća. Oblasni centar bezbjednosti Pakrac-Okučani obaviještava vas radi znanja i praćenja rada na ovom predmetu. Molimo Vojnu bezbjednost da nas obavijesti o učinjenom na naš gore navedeni broj.
S L U Ž B E N A Z A B I L J E Š K A
Sastavljena dana 12. 05. 1992. godine u SM Jasenovac, a u vezi slijedećeg:
Službena zabilješka je sastavljena u vezi podmetanja požara i drugih KD. U toku službe primjetili smo slijedeće požare:
1. U Preradovićevoj ulici broj 11 zapaljena štala, te ista izgorjela, vlasnik Mikić Dušan
2. U Preradovićevoj ulici broj 18 zapaljena kuća, te je požar lokalizovan u 17,00 sati, vlasnik kuće nije utvrđen
3. U Štrosmajerovoj ulici broj 8 zapaljena štala od Strmf Mije, te ista izgorjela u 17,20 sati
4. U Štrosmajerovoj ulici bb izgorjela štala, vlasništvo Damjanković Ilije, izgorjela u 17,20 sati
U toku vršenja službe primjetili smo vojnika K. Milu kako nosi neku zapaljivu tekućinu u rejonu zapaljenih objekata, te osnovano sumnjamo da je on izvršilac svih paljevina. Na naš protest ostali vojnici su rekli da će i dalje paliti. Ovi vojnici i prije navedeni su iz TO Bos. Dubica (Ćitina četa). Tokom službe dobili smo dojavu od popa da se po Jasenovcu kreću dvojica civila koji slikaju zapaljene objekte i ostale zgrade. Za vrijeme patroliranja nismo zapazili tu dvojicu civila. (HR-HMDCDR, 2., kut. 2294).
Jednako tako, izvješće “Stanice milicije Jasenovac SUP-u Pakrac” od 17. lipnja 1992. pokazuje da su kuće u Jasenovcu palili i pripadnici 11. partizanske brigade:
U prilogu dopisa dostavljamo vam službenu zabilješku sastavljenu dana 14. 06. 1992. god. u Stanici milicije Jasenovac.
Iz zabilješke je vidljivo da je dana 14. 06. 1992. god., oko 20,45 časova došlo do zapaljenja štale, vlasništvo Kosić Nikole iz Jasenovca, ulica V. Nazora 34. Štala je u potpunosti izgorjela. U blizini izgorjele štale nalazili su se vojnici koji su bili u pijanom stanju koji su trebali otići na ratište u Derventu, te su tom prilikom vrijeđali i provocirali patrolu Milicije i s njima se nije moglo razgovarati. Pretpostavlja da su isti mogli izvršiti i paljenje štale. Obaviještena 11. par. Brigada.
STANICA MILICIJE JASENOVAC
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
Sastavljena dana 14. 06. 1992. godine u SM Jasenovac, a u vezi paljenja kuća i objekata u Jasenovcu.
Dana 14. 06. 1992. godine vršili smo redovnu pozorničku patrolnu službu u vremenu od 15 do 23 časa na području Jasenovca, u sektoru I u sastavu R. Miroslav – B. Štefan i primijetili požare u ulicama Žrtava fašizma i Vuka Karadžića i to:
– u 20,30 časova u ulici Vuka Karadžića zapaljena je štala na broju 59, vlasništvo Boraljević Desanke
– u 20,50 časova u istoj ulici zapaljena je kuća broj 89, vlasništvo Katušić Nikole
– u 21,55 časova u istoj ulici zapaljena je štala na broju 81, vlasništvo Trivunčić Teodora
– u 22,00 časova u istoj ulici zapaljena je kuća broj 91, vlasništvo Drača Dušana
– u 22,00 također je u ulici Vuka Karadžića na broju 85 zapaljena štala, vlasništvo Trivunčić Save
– u 22,30 časova u ulici Žrtava fašizma zapaljena je jedna štala na broju 110, vlasništvo Šepović Ljubana.
Daljnjim radom i ispitivanjem vojnika nismo mogli doći do saznanja tko je počinio navedena djela, jer vojnici opravdavaju paljenje kuća i odbijaju saradnju sa civilnom milicijom.
Vojnici nisu htjeli razgovarati s nama, čak su nas provocirali i vrijeđali.
Napominjemo da su se paljevine dogodile u vrijeme kad je iz Jasenovca odlazio II. Bataljun 11. par. Brigade i da je većina vojnika bila u pijanom stanju. (HR-HMDCDR, 2., kut. 2302).
Zbog toga što govori o događajima u Spomen-području Jasenovac, mjestu na kojem je ustaški režim u Drugom svjetskom ratu počinio zločin nad Srbima, Židovima i Romima, te svojim političkim protivnicima ili neistomišljenicima, ali i mjestu najveće manipulacije žrtvama, na temelju koje je, među ostalim, velikosrpska politika 1990-ih mobilizirala velik dio Srba u Hrvatskoj za pobunu protiv legalno izabrane hrvatske vlasti i stvaranje jedinstvene srpske države, iznimno je znakovit apel mještana Jasenovca upućen 16. svibnja 1992. “Vladi Republike Srpske Krajine” te vojnim i političkim vlastima na tom području:
Nakon mnoštva upozorenja, pismenih i usmenih obavjesti nižim i višim komandama, te Opštinskim i drugim strukturama želimo obavjestiti i Vladu Republike Srpska Krajina o situaciji koja vlada u našem mjestu. Jasenovac, kao veliko stratište srpskog naroda doživljava ovih dana neshvatljive i nerazumljive probleme, naročito za mještane koji su preživjeli i Drugi svjetski rat. Kada ovo pišemo onda smatrajte da smo zaista prinuđeni jer nas proteklih, a naročito ovih dana drži jad i ogorčenje na sve što se dešava oko nas. U Jasenovcu se nalazi naša (srpska, op. a.) vojska koja je oslobodila mjesto, međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa ih asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku Drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate “Kožare” i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništenja. Ponovo naglašavamo da su ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći neopljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, od čega oko 25% srpskih. Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca. (…)
Dakako, to nije bio usamljen primjer napada pripadnika srpskih postrojbi na Srbe i njihovu imovinu na okupiranom području RH u Domovinskom ratu. Primjerice, “Izvješće Organa bezbednosti Glavnog štaba SVK o Radi Čubrilu, vođi puča protiv vojnog vodstva RSK“, napisano 22. rujna 1993. u Kninu, spominje da su stanovnici istočnog dijela Gospića srpske narodnosti bili podvrgnuti teroru svojih radikalnih sunarodnjaka, koji su ih maltretirali i palili im kuće, prije nego što su tim dijelom grada u potpunosti ovladale hrvatske snage. U izvješću se, među ostalim, za Radu Čubrila navodi da je bio najamni radnik u selu Čitluku, a da je u Raduču “kao dete zapalio kuću jednog Hrvata kada je od kuće pobegao, a potom je smešten u KPD negde na Kordunu ili Baniji, gde je završio OŠ“. Ističe se da su “u prvom delu rata Čubrilo i njegove pristalice pljačkali srpske kuće i domaćinstva u istočnom delu Gospića“, i da je to “legendirano kao zaštita i spašavanje srpskog naroda, a poznato je da je opljačkao zaselak Gnjatovići kod Lovinca, gde isključivo žive Srbi“. No, o tome, kao i o djelovanju Rade Čubrila na dužnosti “poverenika Srpskog četničkog pokreta, popa Momčila Djujića, za RSK” već je bilo govora u Hrvatskom vojniku.
dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR
Izvor: narod.hr
Postavljen svjetski brzinski rekord na vodi (1978.)
Dana 8. listopada 1978. postavljen je svjetski brzinski rekord za plovila. Rekord je postigao australski gliser Spirit of Australia, kojim je upravljao Ken Warby. Postignuta je brzina od 511,11 kilometara na sat. Gliser Spirit of Australia bio je dobrim dijelomizrađen od drveta, a pogonjen je mlaznim motorom Westinghouse J34. Inače, taj je motor svojedobno bio ugrađivan i u mlazne lovačke zrakoplove.
Ken Warby izgradio je gliser praktički u vlastitom dvorištu. Mlazni motor nabavio je na aukciji vojnih viškova, navodno za samo 69 dolara. Unatoč tome što je kasnije bilo pokušaja da se njegov rekord nadmaši, od kojih su mnogi završili i smrtnim slučajevima, on je do danas ostao neoboren.
Metternich postao austrijskim ministrom vanjskih poslova (1809.)
Dana 8. listopada 1809. Klemens Wenzel von Metternich postao je austrijskim ministrom vanjskih poslova. Bio je jedan od najuspješnijih diplomata u povijesti, a o Metternichovim akcijama doktorsku disertaciju napisao je više od stoljeća kasnije Henry Kissinger, poznati američki ministar vanjskih poslova. Metternich je dominirao europskom politikom postnapoleonskog razdoblja, sve do 1848. godine.
Klemens Wenzel von Metternich po rođenju je zapravo više pripadao rajnsko-njemačkoj nego austrijskoj sferi. Naime, rođen je u gradu Koblenzu na Rajni, koji je funkcionirao kao rezidencija moćnih nadbiskupa Triera, koji su ujedno bili knezovi izbornici Svetog Rimskog Carstva. U Koblenzu i danas postoji kuća u kojoj je Metternich rođen. Obitelj Metternich posjedovala je grofovsku titulu, a posjedi su joj većinom bili u rajnskom području (uz neke u Češkoj). Metternichov otac dobio je utjecajan položaj na austrijskom dvoru u Beču (dvor u Beču ujedno je funkcionirao kao dvor vladara Svetog Rimskog Carstva).
Mladi Metternich studirao je pravo u Strasbourgu, Mainzu i Beču, a oženio se unukom znamenitog austrijskog državnika Kaunitza (kancelar u doba carice Marije Terezije), što nije bilo nevažno za njegov ulazak u bečko visoko društvo.
U doba kad je postao austrijskim ministrom vanjskih poslova Metternich je imao 36 godina. Kasnije su mu dodavane funkcije, tako da je na kraju nazivan sveobuhvatnom titulom Haus-, Hof- und Staatskanzler (hrv. kancelar carske kuće, dvora i države). Metternich je dobio i kneževsku titulu koja je na njemačkom jeziku glasila Fürst von Metternich-Winneburg (hrv. knez od Metternich-Winneburga).
Bio je glavni tvorac austrijske vanjske politike sve do 1848., a imao je važnu ulogu u rušenju Napoleona. Bio je ključna osoba na Bečkom kongresu 1814. i 1815., gdje je bio jedan od glavnih tvoraca novog europskog poretka zasnovanog na principima konzervativizma, ali uz zadržavanje nekih od društvenih reformi koje je uveo Napoleon (npr. ukidanje kmetstva, uvođenje građanskog zakonika). Pod njegovim utjecajem uveden je i princip da države imaju pravo intervenirati na tuđem teritoriju s ciljem gušenja revolucija koje namjeravaju srušiti postojeći društveni poredak.
Malena Crna Gora objavila rat Osmanskom Carstvu (1912.)
Malena Crna Gora objavila je 8. listopada 1912. rat Osmanskom Carstvu. Time je počeo Prvi balkanski rat. Ostale kršćanske zemlje (Bugarska, Srbija i Grčka) tek su tjedan dana nakon Crne Gore ušle u rat.
Omjer snaga Crne Gore i Osmanskog Carstva bio je sličan usporedbi Davida i Golijata. Naime, Crna Gora je u to vrijeme imala površinu od samo 9475 kvadratnih kilometara i oko 220.000 stanovnika. Osmansko Carstvo bilo je oko 200 puta veće od Crne Gore, s gotovo 2.000.000 kvadratnih kilometara i oko 26.000.000 stanovnika. Protezalo se od granice s Bosnom pa do Perzijskog zaljeva, Egipta i Indijskog oceana, obuhvaćajući današnji Irak, Kuvajt, Bahrain, Katar, Palestinu, Siriju, Jordan, Albaniju, Meku i Medinu, te još mnoge teritorije u Europi i Aziji.
Vojska Kraljevine Crne Gore izvela je glavni udar u smjeru grada Skadra. Sekundarne crnogorske operacije izvođene su u području Novopazarskog sandžaka. Vrhovni vođa crnogorske vojske bio je, dakako, kralj Nikola Petrović-Njegoš. On se za kralja proglasio dvije godine ranije, a prije je nosio titulu kneza.
Usprkos nesrazmjeru snaga, pobjeda kršćanskih država nad Osmanskim Carstvom bila je potpuna i Crna Gora je znatno povećala svoj teritorij osvajanjima u tom ratu (s 9475 na 14.442 kvadrarnih kilometra, tj. za 52 %).
Formiran venecijanski patrijarhat (1451.)
Dana 8. listopada 1451. formiran je Venecijanski patrijarhat, jedan od danas rijetkih patrijarhata u Katoličkoj Crkvi. Naime, za razliku od Pravoslavne Crkve, u kojoj postoje brojni patrijarsi, u Katoličkoj Crkvi zapadnog obreda samo četiri prelata nose u današnje vrijeme titulu patrijarha. Osim patrijarha Venecije to su još: latinski patrijarh Jeruzalema, patrijarh Istočne Indije (sa sjedištem u Goi) i patrijarh Lisabona.
U odnosu na nadbiskupe Katoličke Crkve patrijarsi imaju nekoliko povlastica i nadmašuju ih u hijerarhiji, no ipak nisu višeg statusa od kardinala. Venecijanski patrijarhat nastao je translacijom statusa nekadašnjih patrijarha Grada (nazvanih po naselju Grado na području današnje talijanske regije Friuli-Venezia Giulia) na biskupe sa sjedištem u Veneciji, što je učinjeno papinskom bulom Regis aeterni spomenute 1451. godine. Grado se nalazi samo oko 30 kilometara od Trsta, a prethodno je bio sjedište patrijarha tijekom mnogih stoljeća.
Prvim patrijarhom Venecije postao je sv. Lovro (Lorenzo) Giustiniani, koji je 1690. proglašen svecem Katoličke Crkve.
Izvor: Povijest.hr
