Imamo li u vidu današnji pogled na bilo koju vrstu molitve unutar pučke pobožnosti i usporedimo li ga s ranijim, pa i ne tako davnim vremenima, zaključujemo da ima i pomaka naprijed, ali i pomaka nazad. Ranije su molitve bile često (i prečesto) teološki vrlo upitno formulirane, na rubu praznovjerja i s priličnim primjesama vjerovanja u magično oslobođenje od neke nevolje, ali su se s druge strane molile s puno pouzdanja i žara. Novije molitve su obično oslobođene od takvih praznovjernih elemenata, daleko više naglašavaju zahvalnost Bogu i teološki gledano su puno pozitivnije i bolje sročene, ali uglavnom molitelje ostavljaju prilično hladnima i u tom smislu nisu baš ni zaživjele u narodu.
Nasuprot tome, i danas su unutar pučke pobožnosti vrlo raširene različite molitve ranijih vremena, čija se vrijednost stvarno može staviti pod upitnik.
Jedna od takvih molitava je i Molitva svete Marte, koja je, moglo bi se opravdano tako reći, vrlo popularna u puku, a što uopće nije dobro, jer se u njoj pronalaze elementi koji ne bi smjeli biti sastavni dio ni jedne molitve.
Sveta Marta je bila svetica koja je takva postala po najobičnijim svakidašnjim situacijama vezanim uz predanost u kućanskim poslovima i kojima je po svom životu dala uzvišeni smisao, i u tom ju je pogledu neopravdano povezivati s bilo kakvim magičnim činima i nadnaravnim djelima, kako su to učinile srednjovjekovne legende, pripisujući joj svojevrsnu borbu s nekakvim zmajem i neka druga čudesa, a što je s vremenom ušlo u spomenutu Molitvu svete Marte. Drugim riječima, zmajevi trebaju ostati ondje gdje im je i mjesto – u bajkama i legendama, kao takvim oblicima pripovijedanja kojima je (bio) cilj preko izmišljenih i redovito nestvarnih događaja potaknuti na (pozitivno) razmišljanje i djelovanje. U tom su smislu i bajke i legende, pa tako i svetačke legende, itekako vrijedne i imaju svoju svrhu. Međutim, kad to postane sastavni dio molitve, onda se to opravdano može nazvati praznovjerje.
Postoje tako prilično detaljne upute koje kruže u narodu vezane uz Molitvu svete Marte, koje kažu kako se ta molitva treba moliti devet utoraka, a dok se moli, treba gorjeti posvećena svijeća, jer je tako “učinak” bolje osiguran. Štoviše, redovito se kao uvodna napomena uz tu molitvu navodi i kako je ona toliko moćna i snažna da će onaj tko ju moli sigurno zadobiti ono što traži, čak i prije dovršetka svih devet utoraka, bez obzira koliko to bilo teško.
Riječ je, dakle, o nečemu što baš nikakve veze nema s vjerom, nego ide u isti koš s onim pismima i e-mailovima koji vole kružiti a koji započinju otprilike ovako: Prepiši ovo pismo deset puta i pošalji ga na deset adresa, a ako to ne učiniš dogodit će ti se velika nesreća, bolest itd. To je najobičnije praznovjerje, i jedno i drugo, i nema baš nikakvog razloga da se takvim ne nazove zato što je u pitanju molitva.
I sama molitva je vrlo čudno sastavljena, odnosno vjerojatno je riječ o izrazito lošem i krivom prijevodu s latinskoga jezika prije tko zna koliko vremena, te još dodatnom mijenjanju sadržaja tijekom desetljeća (možda i stoljeća), kako se to uvijek događa sa živom riječju. Evo kako glasi jedna od najčešćih inačica:
O, Sveta Marto, ti prekrasna, uzimam pribježište u tvojoj pomoći uzdajući se u tebe da ćeš mi pomoći u nevolji i podržati me u mojim iskušenjima. Kao zahvalnost obećavam ti da ću posvuda širiti ovu molitvu. Tješi me u mojim brigama i teškoćama, ponizno te molim. Uz veliku radost koja ti je ispunila srce kada si u svome domu u Betaniji pružila utočište Spasitelju svijeta, molim, pomoli se za mene i moju obitelj, da sačuvamo svog Boga u svojim srcima i da zavrijedimo dobivanje lijeka protiv svog siromaštva, a prije svega kod one brige koja me trenutno pritišće (navede se potreba). Molim te, spasiteljice u svakoj nevolji, pobijedi teškoće kao što si pobijedila zmaja, sve dok ti nije ležao pred nogama.
Nakon toga se izmoli Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu i tri puta se zazove: Sveta Marto, moli za nas!
Cjelokupan tekst je itekako upitan i neprikladan za molitvu, a posebno neki dijelovi koje ovdje naglašavam:
-
nazivanje svetice prekrasnom je sasvim neprimjereno u molitvi, jer nije riječ o missici (vrlo vjerojatno da je tu stajala neka druga, molitvi prikladnija riječ, koja se s vremenom izgubila i pretvorila u tu);
-
izričaj “uzimam pribježište u tvojoj pomoći” je prilično nejasan, pomalo besmislen i vjerojatno rezultat grubog prijevoda s latinskog jezika; vjerojatno je trebalo biti nešto otprilike kao “molim tvoj zagovor”;
-
još više je besmislen izričaj “podržati me u mojim iskušenjima“, jer proizlazi kao da se moli svetu Martu da osoba ostane u iskušenju, a ne da joj da sigurnost i stabilnost u odupiranju iskušenju;
- obećanje da će se širiti molitva je također neprimjereno za molitvu;
- prenaglašavaju se brige i nevolje i jedini cilj molitve je osloboditi ih se; nema radosne zahvalnosti i ljubavi;
- navođenje da je sveta Marta pružila “utočište” Spasitelju svijeta nije u skladu sa Svetim pismom, jer ga ona nije ni od koga štitila, nego je Isus bio kod nje (i Marije i Lazara) u gostima;
- obično se ne obraćano svecima sa “pomoli se za mene“, nego “zagovaraj me”, “moli za mene”…, što je bitno sadržajno drukčije;
- sveta Marta se naziva ““, što se također nikada ne pripisuje svecima; svetica je “pomoćnica”, “zagovornica”, a ne spasiteljica, a samo je Krist Spasitelj;spasiteljicom u svakoj nevolji
- spominjanje zmaja i nestvarnih legendi ne bi smjeli biti dio molitve, kao i izričaj “pobijedi teškoće”…
Sve u svemu, iako je molitva magijski shvaćena i sasvim pogrešno sročena, nezgodno je i pomalo neprimjereno reći kako ona ne valja i kako ju se zbog toga ne bi smjelo moliti, pogotovo jer je ona vrlo ukorijenjena u narodu, pa je možda najbolje imati ovaj kriterij u vidu: ako misliš da ju možeš moliti iskrena srca puna pouzdanja i bez primjese magičnog shvaćanja, onda ju moli, ali ako ne možeš, onda bolje nemoj.
Život svete Marte je jednostavan, ali itekako poticajan, pa je zato bolje nadahnjivati se nad njim i u tom smislu moliti njezin zagovor i pomoć u svakodnevnom kreposnom izvršavanju svojih obveza i njihovu radosnom prihvaćanju, nego moliti isključivo kao oslobođenje od nevolje i očekivati da će ga sveta Marta, kao vila s čarobnim štapićem, u roku od 9 tjedana ukloniti.
U tom smislu dobro je voditi računa i o drugim, i to brojnim molitvama u okviru pučke pobožnosti, koje su slično pogrešno sročene i kao takve potiču na krivu pobožnost, pa bi svakako bilo dobro razmišljati o tome da se one teološki pregledaju i usklade s ispravnom pobožnošću i duhovnošću.
