u planini gordoj vjetar snažno bije
mladi frulaš svira srca ranjenoga
razliježu se zvuci tužne elegije
obaviše samoću tijela Raspetoga
u dolini mir je sunce jako prži
rijeka hukom huči grabeć u daljinu
a usud samoće prožima do srži
dok boli u strepnji nikad da uminu
otišla su djeca kuće zjape prazne
tek pokoje svjetlo treperi u noći
u uglu telefon stižu vijesti važne
a tako su stari tko će im pomoći
otišla su djeca srca stisnutoga
u podrume hladne metropola sivih
i žive život praha rasutoga
loveći epitete građana mirnih
bez bleke ovaca bez rzanja konja
otvorene štale ko aveti stoje
usahle bačve bez vinskoga vonja
samo nijema starčad zadnje dane broje
u planini gordoj mladi frulaš svira
srca ranjenoga bez imalo zloće
zbog odbjegle djece nikad nema mira
niti zbog hropca usnule samoće
Krešimir Čepo
