Zagreb, 23.08.2017.g.
POEMA
U njedrima Herceg – zemlje
vreli kamen poskok krije,
tutnji, grmi, pali, ječi,
krvav otpor svjetlo snije.
Nagnut otac dijete gleda
u bešici čemer – jada,
nema kruha, nema vode,
samo teške, puste zlobe.
Što se širi poput mraka.
Zahvaćena duša svaka
cijele Juge, sve do kraja,
nijemo trpi jadna raja.
U Mamićim`na Ledenicu
stoji trasa Herceg – zemlje,
jada, boli i ponosa.
Okupljeni tu na zdencu
njegujemo uspomene.
Mali dječak prutić drži,
vjerno čuva svoje stado.
Čas je bura, mrzla, hladna,
čas ga sunce jako prži.
Kao David Izraela,
pjevušeći tiho – glasno,
vjeran bješe poslu svome,
čistog oka, srca smjela.
Nije znao da će biti
heroj svoje Domovine
i u njemu bijehu skriti
duh poštenja, duh istine.
On bijaše iznad svega;
kukavičluk – mržnje, jala.
Zahvaćena duša Duhom;
plamti, sija i izgara.
Njegov otac dugo snije;
kako otić` naći spasa
plemenite Slavonije?
Sprema stvari, sve bez glasa.
Kad su pošli, grlo steže,
gleda pogled Herceg – zemlje,
koji ljubi, pazi, stremlje,
dok bol duše pali, reže.
U smiraju hladnog rova,
kanonade JNA – kova.
Vrela suza kruto pada,
krute mržnje Beograda.
Mislio je na suborce
što padoše poput klasja,
na tenkove i granate
što padaju poput kiše,
jauk žena, djece, ljudi,
ubijenih i ranjenih
i samilost što se budi
nad kućama satrvenim,
nijemog straha životinja
i Dunava zamućenog.
U smiraju hladnog rova
njegov pogled dalje seže,
na mladiće srbijanske,
na hladnjače što ih voze.
Tužni uzdah, tužna tuga,
obuze mu hrabro srce,
jer je znao da na silu
dođoše tu umrijeti.
Tu u rovu k`o na filmu
gleda ženu – majku srpsku
kako prima mrtvo čedo,
u očaju, strahu, boli,
ne smije ništa protiv reći.
Zdvojni otac tupo gleda;
otišla je njeg`va nada –
– njegov dječak plemeniti,
na poprištu strašnog rata.
Zajecao iz dna duše.
Njegov jecaj lomi brda,
suši rijeke, ruši šume,
prži zemlju i pun bola
zahvati i samo nebo.
Na čuđenje suboraca
poluglasno on izusti:
„Majke, majke, sve ste iste!
O očevi svi ste isti!
Sinovi vam mahom bješe
čiste duše mučeničke!“
„Ali uzrok mora biti!“
Al` na grobu demon – Tita,
iz truleži gnjile kosti
pojavi se sedmoglavi,
riga vatru demon – zmajsku,
punu mržnje i prokletstva,
što zahvati duše mnoge,
osobito vožda Slobe.
Reži Slobo Beogradom,
na rat huška, silu rabi,
pun očaja noktim` grebe,
često ne zna sam za sebe.
Hvata mapu Vukovara,
zlobno gleda Dunav – rijeku.
Ona mu se čas pretvara
u kaljužu mutnu neku.
Čas nestane Vukovara
i s njim njega, već se stvara
nova sila njemu mrska.
Prelomi se kao trska!
Oružja je nedovoljno.
Hladni znoj ga naglo obli.
Nema puški, nema bombi
ni odjeće vojne, čvrste –
– izdajice oduzeše
sve u svrhu vojnog plana.
Mnogi mladić vjerno gleda,
očajnički pomoć neku.
Tenisice jadne zjape
i jaknice poderane.
Baš i nema neke hrane.
Vrela suza kruto pada,
uzdah tješi nemoć jada.
Heroj plače … bol se vinu
i zahvati Domovinu.
Samo Božja pomoć može
dati snage obrambene,
pokrenuti čista srca
naše svete Domovine,
čista srca cijelog svijeta,
sačuvati cvijeće svijeta,
naših svetih branitelja,
spasiti ih pakla – ralja.
Ako jesam Ja poeta?
Pišuć ovo suze teku
i ja sâm sam Herceg – dijete.
Prolama se duša moja
proživljenog slavnog boja.
I ne trebam slavu neku!
Grmi, puca, tutnji, gori.
Sva Hrvatska ratom plamti,
nema nitko da prozbori,
samo duša užas pamti.
Kasap – tijela uz put leže,
netko mrtav, netko ranjen.
sve dokle vam pogled seže,
reže, stenje mržnje znamen.
Kod starijih nema suza,
samo djeca strahom plaču,
ranjen Hrvat jarkom puza,
brojni Srbi odmah skaču.
Da dokrajče to kopile
što se drznu otpor dati.
Puni snage, puni sile
odluče se nogom stati.
Na to tijelo malaksalo
i pokretom bajunete
bode srce skoro stalo,
puni mržnje i osvete.
Naprijed braćo! Za Dom spremni!
Trgnite se momci sneni!
Za mnom braćo, nema kraja,
dok ne bude kako valja.
K`o leopard Blago trči,
lice mu se bijesno grči
i pucajuć` grupu ubi,
oružanu sve do zubi.
Razgaljeno tijelo vinu
i dohvati tenk – kabinu,
golom rukom grkljan čupa
dok mu srce snažno lupa.
Pade Heroj poput klasa
Slavoniju zatalasa.
Sa istoka munja sinu,
pade ljubeć` Domovinu.
Groblje tenka, avet mira.
Vukovar je hrabro pao
i sa njime Garašanin,
koji nikad nije znao
gdje će jadan slomit zube,
do istrage naše – vaše
i zauvijek ovdje gube
svoje plane što nestaše
u pepelu Bask – Guernike,
u beskraju ratne slike
razrušenog Vukovara,
što Hrvatsku novu stvara.
Ustat ćemo iz pepela,
ptica Feniks nebu leti,
snagom Kristova raspela
našu zemlju opet sveti.
Na poprištu gorde Bosne,
na Kupresu – Žišku sraza,
pade Heroj Robert Zadro,
sin heroja Vukovara.
Šapću brda zemlje Bosne,
šapću povijest stalnog jada.
I taj šapat planu sada;
gromko grmeć` nebu para,
noseć` snagu, noseć` ljubav
mučeničkog Vukovara.
Pade grleć` Sarajevo,
Muslimane – braću našu,
Srebrenicu, Mostar vreli
i Neretvu modru rijeku,
koju bjehu preoteli,
nadirući sa istoka;
pohlepnoga sramnog oka.
Bijelo groblje Vukovara,
tiho, mirno i ponosno,
snagom vatre se otvara
i kazuje što smo; ko smo.
Tamo je i spomenik
blagi Zadri i Robertu.
Zagrljeni vječno snuju,
čekajući Božju munju –
– snagu kraja uskrsnuća,
vječne pravde nadahnuća.
S njima bit` će svi Heroji
našeg rata domovinskog,
žena, djeca i poznati
i svi drugi, nebrojeni,
čiste duše – mučenici –
– Isusovi miljenici.
Tuđman – Šušak – srce hrabro.
Pozdravlja vas Blago Zadro.
Jedno srce, jedna duša,
neprijatelj to iskuša.
Svi Hrvati – granit stijena,
odbi zloću bez imena,
što nestade poput mraka,
ispod snopa svijetlih zraka.
Hrvat ne zna za osvetu,
niti mržnju, ni podlosti.
Glođemo se među sobom
ali drugom nikad nismo
rekli riječi ružne, niske.
Rijeke ljudi cijelog svijeta.
Kroacija ruke širi.
Međugorje mirom cvijeta,
cijeli svijet se sad tu miri.
Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar,
Split, Dubrovnik i sva sela,
lepeza se gosta splela,
hoće vidjet` lica smjela.
Ljubazni smo, puni smijeha,
ali tuga dušu para.
nije `nako što je htjela
i otpor se jaki stvara.
Heroji rata, umrli i živi,
opomenom i prijetnjom prijete
i kriju se oni što su krivi,
puni srama i nesreće klete.
Sad na Trgu prolama se pjesma,
elegija te Hrvatske duše.
Opomena svima koji hoće
da Hrvatske ideale ruše.
OSVRT.
Blago Zadro je Heroj i simbol Hrvatskog oslobodilačkog domovinskog rata ali ništa manje nisu bili ostali – svi branitelji, djeca, žene, stariji ljudi – poginuli, ranjeni, prognani, obeščašćeni, oboljeli, obeznađeni, izgubljeni – svi koji su se odazvali pozivu Domovine i savjesti – svi su oni Hrvatski Heroji.
Heroji su i Muslimani Bošnjaci, cijele Bosne i Hercegovine i Sandžaka, njihovi borci i narod, Albanci – borci i njihov narod. Dio i jednih i drugih je sudjelovalo u Hrvatskim oružanim snagama. Sudjelovao je i dio Srba, Francuza, Njemaca i Ukrajinaca. Svi su oni Heroji.
I na kraju; Jugoslavija je bila od početka do kraja zločinačka tvorevina, po naravi i opredjeljenju, osobito vojska i policija (milicija) – tamnica naroda – kraljevska vojska i JNA.
I Srpski narod je podjednako stradavao. U ovome ratu tisuće i tisuće je na silu, pod prijetnjom smrću, mobilizirano i gurnuto u rat koji nisu željeli. Ubijeni su mnogi. Mnogi, koji su mogli, su bježali u inozemstvo. Samo Njemačka je dala 70.000 duldung viza mladim Srbima, a koliko još druge zemlje? Svi ti su isto Heroji. Naš junak u pjesmi kaže za njih: „Čiste duše mučeničke.“ Heroji su njihove majke, očevi, djeca …
Molimo našeg zajedničkog Oca nebeskoga – Boga da smiri svakog pojedinca i narode naših prostora da više nikada ne bude rata. Neka spriječi i uništi (politički) svakog onog koji huška i navodi na rat, mržnju i zlo.
Pišući ovu poemu stalno su mi tekle suze, navirale su ideje, slike i osjećaji. Neka i te suze budu molitva za mir kod nas i u cijelome svijetu!
(Krešo Čepo, Tihaljina, Hercegovina)
