Molitva je naš osobni odnos s Bogom.

Molitva je naš razgovor s Njime.
Molitva je i osmijeh upućen Ocu…molitva je i suza kajanja…suza boli…

Molitva je i jedno “Dobro Ti jutro Isuse!”
Znam to jer sam u takvoj strci posljednje vrijeme da ujutro ne stignem
nego pogledati raspelo i poljubiti Mu noge te zaželjeti najljepše
dobro jutro, mom Isusu.
Dani su mi poprilično turbulentni. Mala je prestala spavati
poslijepodne, vrijeme koje sam imala rezervirano za molitvu, netragom
je nestalo…

Hodam stanom s krunicom u ruci i molim deseticu po deseticu dok me
malena ispituje koje je ovo ili ono slovo, perem zube i njoj i sebi i
molim, slažem krevete i molim, sjedim u fotelji dok su crtići na
najjače i jednostavno – molim…
Molim poslijepodne devetnicu Presvetom Srcu Isusovom, molim Zlatnu i
krunicu Božanskog milosrđa…molim jer moram moliti…jer imam fizičku
potrebu moliti i hraniti tim ljubljenim riječima  svoju dušu…
Molim dok čekam autobus, prstima prebirem po zrncima krunice i
ponavljam te divne zdravo Marije u sebi, samo katkad i šaptom da
osjetim njihov slatki okus na usnama…

Hoću reći, nemam prilike osamiti se da bih bila u molitvi, nemam časa
mira da jednostavno budem s Njime…navečer, kad sve spava,ja, u pola
molitve i sama zaspem…
Zato, molim “u hodu”.
Molim u raznoraznim prilikama i u različito vrijeme.

Moram moliti.
To su niti koje me spajaju s Ocem.
Molitva  me pokreće, kao zrake sunca, ona hrani mene cijelu.
Osjećam se živom kada molim.
Osjećam se svrhovito.
Osjećam se zaštićeno.

Kakav bi mi dan bio da ga ne započnem tihim pozdravom Ocu?
Da Mu se uopće ne obratim, niti jednom jedinom rječju; da cijeli dan
protekne, a da ja Bogu ne uputim molitvu?
Molitvicu?
Riječi “volim Te”?

Bez molitve ja sam samo kamen ostavljen na putu života, sam, hladan i siv.
Bez potreba.
Bez svrhe.
Kamen – samac.

Kada svome Bogu poželim dobro jutro, ja u dan ulazim s Njim.
Ne hodim sama, ne egzistiram sama. On je uz mene.
I mislim da Mu je drago što ga se sjetim dok perem suđe ili dok usisavam…
Mislim da je molitva kao zrak koji udišemo; ne postoji “pravo” vrijeme
za molitvu, jer, UVIJEK JE PRAVO VRIJEME!
BB