Pretpostavimo da vam je na kućnu adresu jednoga dana došlo pismo nalik službenom, s vašim imenom natipkanim (ne laserski ispisanim) na omotnici. Otvarajući pismo, u zaglavlju uočavate jednostavan tekst: „Bijela kuća“. Unutra je osobno pismo od Predsjednika SAD-a kojim vas poziva da ga nazovete u određeni dan i sat kako biste vođi nacije dali neke prijedloge oko stvari za koje biste voljeli da se promijene. „Osobno ću primiti vaš poziv”, piše pošiljatelj i dodaje: „Učinit ću ga vrijednim vašeg truda.” Dolje, na kraju pisma nalazi se Predsjednikov potpis. Ne izgleda kao da je pisano strojem.
Kažete: „Draga, pogledaj ovo! Što misliš o tome?”
Vaša supruga pročita pismo i kaže: „Da, u redu je. Kladim se da on ima most u Brooklynu da ti ga proda – prevarit će te.”
„Izgleda tako stvarno”, odgovarate joj. „Idem provjeriti.” Birate telefonski broj Bijele kuće naveden u pismu kako biste ispitali stvar.
Ljubazan ženski glas odgovara: „Ovdje Bijela kuća.”
Vi kažete: „Uh, ovdje __________, htio bih potvrditi je li vjerodostojna ova Predsjednikova ponuda koju upravo držim u ruci.”
„Dobro, smijem li pitati o čemu se ovdje radi?” kažete joj. Ona odgovara: „Samo trenutak, molim. Provjerit ću Vaše ime.” Službenica se uskoro vraća, ljubazno vas oslovljava po imenu i kaže: „Ponuda je vjerodostojna. Predsjednik očekuje vaš poziv ovoga četvrtka u 22.00 sata.”
Na to vi odgovarate (sad pozorno čitajte): „Žao mi je, no ne znam hoću li imati vremena razgovarati s Predsjednikom. Naime, u to je vrijeme moja omiljena tv-emisija koju bih htio gledati, tako da u svakom slučaju zahvalite gospodinu Predsjedniku.”
Što je pogrešno u ovoj priči? Trebali ste biti uzbuđeni do krajno-sti! Tko ne bi prihvatio priliku poput ove?!?
Pa ipak, mi svakodnevno propuštamo još dragocjenije prilike. Svatko od nas ima otvoreni poziv za osobni razgovor s Predsjednikom svemira. Dokle god želimo, slobodni smo razgovarati s Onim tko je u središtu moći; imamo neograničen pristup Njegovome prijestolju. Možemo izabrati da postanemo dio Božjeg unutarnjeg kruga. I povijest je pokazala da Mu možemo vjerovati, da će nas čuti i odgovoriti nam.
Zašto zanemarujemo rabiti prednost te najčudesnije od svih mogućnosti koja se ljudima ikada nudila? Kad nam život donosi nevolje i na životnu stazu pada kamenje, ne trebamo se predati. Imamo prijatelje na Nebesima!
Lonniejev posao kao govornika na radio postaji Glas proroštva dolazi s nagradom: kad god želi, može čitati poštu. Neka su od tih nevjerojatnih pisama osjećajna i topla; druga su duboko bolna i tragična, a napisali su ih ljudi koji se nose s mnoštvom problema. No, katkad se nađe i poneko šaljivo pismo, poput ovoga:
„Gospod je tako dobar prema meni, ne zaslužujem to. Prije nekoliko godina imala sam puno problema da bih dobila svoj ček socijalne sigurnosti. Rekli su: ‘Poslali smo ga’ pa sam okrivila po-štanski ured. Tako se nastavila ista stara priča. Nazvala sam našeg kongresmena. Pokušali su, no čeka i dalje nema. Rekoh: ‘To je to. Poslat ću pismo Predsjedniku.’
Poslije otprilike tjedan dana, primila sam telefonski poziv: ‘Ovdje Bijela kuća. Jeste li dobili svoj ček?’ Odgovorila sam da nisam, na što mi je gospođa rekla: ‘Sad ćemo se zauzeti za vas u našem Uredu za socijalnu sigurnost.’ Nisam postigla ništa.
Tri dana poslije mog poziva, nazvali su me iz Ureda za socijalnu sigurnost: ‘Dođite odmah!’
Rekoh: ‘O čemu je riječ? Jesu li vas zvali iz Bijele kuće?’ ‘Zašto pitate, da, jesu! Nikad nas prije nisu zvali iz Bijele kuće.’ Ne trebam vam reći da sam dobila toliko čekova da nisam znala kojeg da zadržim.” (gospođa Adelaide Milburn, Erie, Pennsylvania, 20. srpnja 1991.)
Zapazite zašto je Adelaide bila tako učinkovita. Išla je ravno na vrh. Povezala se s izvorom snage u ovoj zemlji i sve su se stvari odjednom pokrenule.
Svi mi imamo tu istu prednost, samo je trebamo iskoristiti. Možemo izravno pristupiti prijestolju svemira – kroz čudesnu službu molitve.
Ovu je važnu istinu otkrio mladi svećenik David Cho. U to se vrijeme zvao Paul Yonggi Cho i vodio je crkvu s 3000 vjernika. Neki su od njih odlučili zatražiti od njega da s njima provodi više vremena na odborskim sastancima, u vijeću za vodstvo i drugim skupinama. No, Cho je osjetio da ga Bog poziva na novo i dublje prisno zajedništvo s Njim pa je odlučio u molitvi provoditi 4 do 5 sati dnevno. Neki od vjernika s tim se nisu složili pa su otišli. Ipak, kao rezultat cijele te stvari njihov je broj porastao od 3000 na gotovo 25 000 vjernika.
Možda vam se ovo ne čini nečim posebnim, no to je zaista bilo čudesno jer je crkva koju je vodio Cho u južnokorejskom gradu Seoulu na kraju dosegla brojku od preko 700 000 vjernika – bila je to najveća zajednica vjernika na svijetu.
Biste li željeli saznati tajnu koja stoji iza ovako golemoga crkvenoga rasta? Upitan da otkrije svoju tajnu, Cho je odgovorio da se tajna za uspješan rast Crkve sastoji od triju dijelova. (Molim vas da ne zaboravite da je riječ o tajnovitome receptu svećenika čiji je rad urodio najvećim brojem vjernika jedne crkvene zajednice u povijesti našeg planeta!) Tajna broj 1, kaže Cho, jest molitva. Taj-na broj 2? Opet molitva. I konačno, pod rednim brojem 3 – kao što pogađate – ponovno molitva.
Cho primjećuje glavnu i veliku razliku između Crkve u Americi i one u Koreji. Američke crkve imaju puno programa, a malo molitava, dok one u Koreji imaju puno molitava, a malo programa.
David Cho vodi brigu o 700 000 crkvenih članova, zadužen je za kršćanske dnevne novine s nakladom od preko milijun primjeraka, za 800 misionara koje Crkva šalje širom svijeta te veliko kršćansko sveučilište. Pitamo se kako pronalazi vrijeme za svakodnevnu molitvu od nekoliko sati?
Odgovor je, naravno, da mu ne bi bilo moguće raditi sve to kad ne bi molio nekoliko sati dnevno. Kao što vidite, u molitvi ne gubimo vrijeme, već ga dobivamo. Zašto? Jer teškoće koje bismo mi rješavali mjesecima, Bog može riješiti u trenutku. Vrlo zaposlena osoba ne može si priuštiti da ne moli. To je kao kad odvajamo desetinu plaće kao dragovoljni prilog: to nas ne čini siromašnijima, već uspješnijima. To je jedan od Božjih divnih malih paradoksa, jedno od Njegovih iznenađenja za one koji Ga ljube i poslušni su Mu. Što god mi damo Bogu, On nam vraća još bolje.
Martin Luther je jednom rekao: „Imam toliko puno posla da moram provesti prva tri sata svakog dana u molitvi.” Što imamo više posla i što su nam veće odgovornosti, to je za nas važnije da se molimo.
Autori ove knjige otkrili su da nam najbolje i najkreativnije zamisli dolaze kad s Bogom u molitvi provedemo kvalitetno vrijeme. Ako ujutro tek na brzinu „izverglate” molitvu za tri minute, propuštate neke od najboljih zamisli u životu. Iskrena molitva iz dubine srca zaista djeluje.
Upravo je to otkrio i David Cho. Molitveno mu je vrijeme postalo toliko značajno da je rekao svojoj tajnici da ga nikada ne uznemirava, osim ako nazove njegova supruga i kaže da je nešto nepredviđeno i hitno. Jednoga je dana nazvao Predsjednik Južne Koreje i zamolio da ga odmah spoje s Davidom, no tajnica je odbila to učiniti. Kad je Predsjednik sljedećeg dana konačno dobio Davida, bio je nezadovoljan. „Želim da spalite svoju tajnicu”, rekao mu je. „Gospodine,” odgovorio je Cho, „ne mogu to učiniti. Dao sam joj upute da me ni zbog kojeg razloga ne smeta. Vidite, razgovarao sam s Predsjednikom svemira i On je u prednosti pred Vama.”
Davidova crkva nije jedina zajednica kršćana u toj zemlji koja je predana u molitvi. Cijela je Južna Koreja u žaru molitve. Možda je tome razlog činjenica da je Damoklov mač visio nad glavom cijele zemlje – nekoliko je desetljeća trajala sjevernokorejska prijetnja vojnim napadom. Udobnost i obilje vodi k samodostatnosti, no opasnost tjera ljude k Bogu. Tako su kršćani u Koreji svjetski prvaci u molitvi i postu. U nekoliko prigoda skupilo se više od milijun ljudi u mjestu Yoido Plaza – bili su to najveći molitveni sastanci u povijesti.
Peter Wagner jednom je posjetio drugu veliku Prezbiterijansku Crkvu u Koreji. Bio je pozvan da nazoči njihovome jutarnjem molitvenu sastanku. Crkva je posvetila cijeli mjesec da bi se svakoga jutra u 5.00 sati okupila na 1 sat molitve. Baš je tog jutra kad im je Wagner došao u posjet udarila strašna oluja pa je pomislio da neće doći puno ljudi. Možete zamisliti kako ga je iznenadilo mnoštvo od 4000 ljudi koji su se u 5.00 sati okupili i ispunili cijelu dvoranu u kojoj nije bilo ni jedne jedine slobodne stolice!
U Koreji, vjerojatno najkršćanskijoj zemlji na svijetu, učinak ovih molitava bio je izvanredan. Jedan kapelan koji se iz Njemačke preselio u Koreju otkrio je da iste one propovijedi koje u Njemačkoj postižu mali učinak, u Koreji stvaraju gužve u crkvama i mijenjaju živote ljudi. „Došli ste pod naš molitveni kišobran”, objasnio mu je David Cho.
Gospodin može promijeniti Ameriku baš kao što je promijenio Koreju – čim budemo voljni iskreno kleknuti na koljena, bez obzira na cijenu.
Božji sabori jedna je od nekoliko vjerskih skupina u svijetu koja raste brzo poput Crkve adventista sedmoga dana, a možda i brže. Peter Wagner spominje nedavne rezultate koji pokazuju da pastori Božjih sabora provode prosječno oko 40 minuta dnevno s Bogom, dok pastori ostalih protestantskih Crkava to čine oko 20 minuta. Nije čudo da im Crkve tako brzo rastu. Ne mislimo da bi oni trebali imati monopol na snagu Duha Svetoga, a što vi mislite?
Razmislite što bi se moglo dogoditi vašoj zajednici kad bi, kroz usrdne zajedničke molitve, Božja snaga bila izlivena u punini?
