Nakon što je u Hrvatskoj književnoj reviji „Marulić“ (3/91.) objavljeno sjećanje iz mojeg razgovora s pokojnim prof. Petrom Šimunićem o pokojnom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, ne bih željela da padne u zaborav još jedno svjedočenje danas još živog svjedoka.
Najprije, ukratko, kako sam ga upoznala. Na početku II. svjetskog rata putovala sam, kao student, iz Sarajeva u Zagreb i tom prilikom u dva navrata donosila paketiće pokojnom gosp. dr. Milutinu Radetiću, što mu ih je slala sestra, koja je za njega tada bila jako zabrinuta.
Tom sam prilikom upoznala i njegovu suprugu. Iako je to bilo davno, dobro sam zapamtila te kratke posjete i tog vrlo simpatičnog i smirenog čovjeka, kao i naše razgovore. Otada se više nikada nismo vidjeli ni čuli. Ali kad se god. 1990. nekoliko puta spomenulo ime tog čovjeka u vezi s pok. kardinalom Stepincem, iz svega što je rečeno zaključila sam da to mora biti moj davni znanac. Sjetila sam se gdje je obitelj stanovala i, računajući da je netko od njih još živ, uspjela sam telefonski uspostaviti vezu.
Na sreću, još je živa i vrlo svježa duha, njegova supruga, gđa. Gabrijela Radetić, prof. u mirovini. Vrlo susretljivo i ljubazno odazvala se mojemu pozivu na sastanak. Kako sam joj navodila imena muževljeve obitelji, vidjela je da sam ih sve dobro poznavala. Iz razgovora pri tom sastanku doznalasam da je upravo gđa. Radetić glavni svjedok svega to se u vrijeme II. svjetskog rata događalo s njezinim suprugom.
Zapravo je ona odlazila pokojnom kardinalu i molila da joj muža, kao pravoslavca Srbina, zaštiti od tadašnjih vlasti. Zanimljivo je i važno sljedeće svjedočenje gđe. Radetić, koje mi je iznijela prilikom drugog našeg susreta: „Za našu su obitelj ti dani god 1941./42. bili veoma teški. Kao liječnik kirurg, moj je suprug bio zaposlen u Kirurškoj klinici u Zagrebu, sadašnjoj Traumatološkoj bolnici, gdje je tada bio šef prof. dr. Julije Budisavljević. Kada je dr. Budisavljevića nova vlast smijenila, i moj se suprug, kao pravoslavac Srbin, osjetio ugroženim. Bojao se i za život i za namještenje.
Naime, kad su se događale različite diverzije u gradu ili izvan njega, tadašnje su vlasti zatvarale one osobe za koje su sumnjale da im nisu naklonjene, jer se ne slažu s njihovom upravom, politikom. Kako je bio veoma širokih pogleda i tolerantan, moj je suprug odlučio prihvatiti moju, katoličku vjeru. Pošla sam stoga župniku crkve sv. Blaža, iznijela mu cijeli slučaj i zamolila ga da mojega supruga primi u rimokatoličku vjeru.
On me je pažljivo saslušao, ali mi je rekao da se Katolička crkva protivi mijenjanju vjere i da on to ne može učiniti. Odlučila sam tada da se s istom molbom obratim samom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. Preko kanonika dr. Dočkala, s kojim sam se dobro poznavala, uspjela sam da me nadbiskup primi u audijenciju. Preuzvišeni me srdačno dočekao, ali mi je rekao da je župnik crkve sv. Blaža ispravno postupio, jer je takav stav Katoličke crkve.
No ipak, na moju upornu i usrdnu molbu, pristao je preporučiti me župniku da mi molbu prihvati, što je ovaj i učinio. Nakon nekog vremena, moj je suprug zatvoren, i ja sam ponovno zatražila pomoć od preuzvišenog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Saslušao me je i obećao da će pokušati izmoliti kod vlasti da moga supruga puste na slobodu, ali nije bio siguran u uspjeh. U isto vrijeme obratila sam se za pomoć i jednoj svojoj znanici, koja je iz razgovora u policiji saznala za intervenciju Preuzvišenoga.
I doista, moj je suprug ubrzo pušten iz zatvora. Kad su se kasnije, tj. god 1943., događale razne diverzije, policija je zatvarala sve one koje je već otprije imala na popisu. Zato sam jednoga dana, zajedno sa suprugom, opet posjetila Preuzvišenoga i iznijela mu svoju zabrinutost.
Nato je on pozvao svojega vratara i rekao mu: ‘Pogledajte ovoga gospodina. Ako on dođe u dvor, bilo danju ili noću, odvedite ga u gostinjsku sobu. A vama doktore Radetiću, kažem: poručite svima onima koji se osjećaju ugroženima, bili oni Srbi, Židovi, komunisti, uvijek se ovdje mogu skloniti, jer se nadam da ih ovdje policija neće tražiti.’
Kad je nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, god. 1946., bilo suđenje, pošto ga je komunistički režim neopravdano optužio za suradnju s ustaškim i okupatorskim vlastima, moj je suprug došao na suđenje, želeći svjedočiti u njegovu korist i javno iznijeti sve što je nadbiskup za vrijeme II. svjetskog rata za njega dobra učinio.
Ali tužilac je moga supruga grubim riječima u tome spriječio i naredio mu da napusti sudnicu. Tom sam namještenom suđenju i ja prisustvovala. Bila sam vrlo potresena slušajući reagiranja publike, osobito nekih pojedinaca, i gledajući u kakvoj se teškoj situaciji i na optuženičkoj klupi našao taj blagi, pravedni čovjek, koji je za svakoga imao razumijevanja i uvijek bio spreman pomoći.
Zbog toga što je moj suprug došao na suđenje, da svjedoči u korist dr. Alojzija Stepinca, odmah je bio otpušten iz državne službe. Zahvaljujući slučajnim okolnostima, nakon tri mjeseca ponovno je primljen na posao.“
