Što mislite o ovom načinu razmišljanja?

293

Datum: 04.11.2016.

 

Pitanje:

Isus nikada nije molio da bi nekoga izliječio. Najteže ćete nekoga izliječiti molitvom. Jer molitva je znak da ti ne vjeruješ. Zato i moliš. Hoćeš Boga navesti da ipak posluša tebe. Ni apostoli nisu nikada liječili molitvom. Mi naprotiv kršćani stalno molimo, molimo i uništavamo ono bitno. Isus kaže nemojte blebetati kao pogani. Nećete biti uslišani zbog mnoštva riječi koje izgovarate u molitvi. A mi upravo suprotno radimo – izmolimo tri krunice, sedam Očenaša.
Kad naučimo da Isus govori o vjeri a ne o molitvi onda ćemo biti dobri hagioasistenti. Kad molimo onda sumnjamo da ćemo dobiti. I onda hoćemo Boga prisiliti da nam nešto dadne. I redovito ne dobivamo ništa. Mnogo molitve nam zatvara vjeru. Evanđelje je prepuno tekstova o vjeri. A vjera je sigurna spoznaja da me Bog voli. Isus kaže – kad molite vjerujte da ste već dobili ono što molite. I vjera je očekivanje da će dobro doći od Boga.
Prvo, vjera je spoznaja da me netko voli. Drugo, vjera je sigurno očekivanje dobra. Treće, vjera je projekt. Ja u duhu već vidim što će se dogoditi. Isus pita slijepca: Što hoćeš da ti učinim? Slijepac ne kaže: Ja sam slijep, nego kaže: Da progledam. Isus mu kaže: Progledaj. To što vjeruješ i kažeš, to će ti biti.
Mi moramo potpuno od A, B, C učiti moliti. Mi molimo poganski. Mi molimo previše i time ubijamo vjeru. Niječemo Isusove riječi. Obratiti se znači povjerovati da te Isus voli. Gledati svoje zdravlje ili zdravlje pacijenta i tako ga izvući iz bolesti. Vjera je svemoguća, ne molitva. Kad bi danas naučili dobro moliti, čudesa bi bila normalna, realnost našeg života. Mi smo od molitve napravili idol.
Nama je važno što smo molili. Molitve od svetaca, od sv. Brigite, od sv. Franje. Mi vjerujemo u riječi molitve, a ne u Boga kome se molimo. Molitva je susret s Bogom. Molitva je gledanje u njegove oči. Molitva je put do vjere, ako je prava molitva. Naše molitve nas naprosto odvode od vjere.
Kad molimo devetnicu za nekog bolesnika, onda govorimo E kad bi Bog njega ozdravio. Mi molimo, a ne vjerujemo. Mi stavimo ruke na glavu ili rame bolesnika i onda molimo, a u sebi duboko osjećamo – Od tog neće biti ništa. Molitve nas odvode od vjere, evanđelja i Isusa.
Najteže je sa pobožnim đavlom. Đavao vas neće navesti na grijeh, nego nas zavodi na otpad od Boga. On će tražiti da puno molimo, a u to ne vjerujemo, da se svaki dan pričestimo, a odmah zaboravimo da je Isus u nama. On će te navesti da puno čitaš Sveto pismo a ništa ne razumiješ. Ili će tražiti da razmišljaš ali krivo. Više ti nije važan Bog kojem se moliš nego molitva koju moliš. To je najteži problem naše crkve. Zbog toga postoji ateizam.
Kako je moguće toliko moliti a ništa ne dobivati. Ili Isus ne govori istinu ili mi ne činimo ono što on kaže. Jer on kaže: Molite i dobit ćete. Mi molimo i ne dobivamo. I ostajemo dalje dobri kršćani. Tko tu laže? On kaže: Kucajte i otvorit će vam se. Kad si zadnji put kucao? Znaš li koja su to vrata na koja se kuca. Isus predstavlja ta vrata. I on je put do Oca. I ako prihvatiš njegovu riječ čitavim srcem, to je kucanje na njegova vrata. Isuse, ti si rekao i ja ti vjerujem. On je rekao tražite. Tražiti znači ići na sve strane kao da si nešto izgubio. A mi na njegovu riječ: Molite i tražite i kucajte uvijek izmolimo molitvu. I očekujemo od molitve rezultat. A ne od Gospodina. To je teška bolest naše crkve. I kao što smo rekli da je opasno biti dobar vjernik, jer dobri vjernici ne vjeruju u evanđelje nego u svoju dobrotu, iako je jasno da je samo Bog dobar. Opasno je biti kršćanin. Kršćanin ne vjeruje u evanđelje. Kršćanin, to je jedan kulturološki pojam i stvarnost. Od sto krštenih kršćana 10 ili 15 ide u crkvu. A od njih sto možda samo dvojica koji zaista vjeruju u evanđelje.
I zato se kršćani moraju evangelizirati. Treba crkvu reevangelizirati. Međugorje nije tu da bismo mi bili takvi kakvi jesmo, nego da mijenjamo svoj mentalitet. Da mijenjamo prema evanđelju svoj život. Kršćani trebaju prestati biti kršćani i postati Isusovi učenici. Bit Isusovih vjernika je obrat, obraćenje. Kršćanin je ponizan kao sv. Petar. I on viče: Idi Gospodine, ja sam čovjek grešnik. A Isus kaže: Ajde za mnom Petre, lovit ćeš ljude. Kršćani su kao Petar dobri pa kažu Isusu: Ti ne smiješ ići na križ i trpjeti. A Isus im odgovara: Odlazi od mene, sotono. Jer ti ne misliš kao Bog nego kao svijet. Kršćani se stalno busaju u prsa da će oni biti vjerni do kraja Isusu. A onda već u uredu ili u javnosti kažu: Ne, nisam ga nikada poznavao. To je bio Petar, prvi papa. Ali tek onda kad je sve to promijenio, kad je shvatio da je grešnik ali ga Isus oslobađa od grijeha. Kad je prihvatio da Isus treba umrijeti jer će uskrsnuti, da je to put a ne kako Petar misli. Tek kad je vidio da ne branimo mi Isusa, nego Isus brani nas. Mi živimo suprotno od evanđelja a smatramo se kršćanima.
Bit hagioterapijskog zdravlja je obraćenje. Naše gledanje života je bolesno. Isusovo gledanje je savršeno zdravo. Evanđelje je apoteka za duhovno zdravlje. Ne tvoja privatna religioznost. Tvoja slika Boga te ubija. Uzmi Isusa i njegovu sliku o Ocu. Ja i Otac smo jedno. Otac je u meni i ja u njemu. Tko vidi mene, vidi i Oca. Čitajte Matej 5, 6,7 poglavlje. Lako je obratiti ateista. Teško je obratiti vjernike kršćane. Jer kršćani imaju prepuno navika, i imaju previše uzaludnih molitava iza sebe.
(Izvor: BOOK – časopis za promicanje kršćanskih vrednota)

Što mislite o ovome?

 

Odgovor:

Poštovani!
Čitajući ovaj tekst nisam baš siguran da sam razumio što je pisac njime točno htio reći. U tekstu je prilično nebiblijskih tvrdnji a jednako tako ukoliko je nakana pisca bila da pobudi veću vjeru onog koji moli, smatram to pogrešnom metodom. Pokušat ću da komentiram pojedine rečenice iz teksta uspoređujući ih sa biblijskom objavom. Ispričavam se toga piscu ovog teksta ukoliko je moj komentar izvan konteksta koji je on zamislio, ali očito je problem nesavršenosti našeg izražavanja.

Prvo da komentiram općenito o molitvi. Složio bi se možda načelno s piscem ove poruke da formalna molitva je bezvrijedna. Kada molimo za nečije ozdravljenje, tada tog dotičnog neće ozdraviti naše molitve, već Bog koji te molitve čuje. Ali opet ostaje da je ispravno moliti za ozdravljenje. Sveti Jakov, brat Gospodina našega Isusa Krista je pisao: Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova. Jakov 5,13-16. Prijevod Šarić umjesto riječi „žarka“ kaže „ustrajna“ što znači stalna.

Isus je nudio ozdravljenje. Stoga prva rečenica: Isus nikada nije molio da bi nekoga izliječio ne stoji jer je njegov cijeli život bio molitva. Na kraju krajeva, molio je kod Lazarovog groba za Lazarovo uskrsnuće.

Rečenica: Kad naučimo da Isus govori o vjeri a ne o molitvi onda ćemo biti dobri hagioasistenti  također ne stoji u potpunosti. Isus govori o vjeri i molitvi s istom važnošću. Vjera je Božji dar koji se dobije kao rezultat iskrene molitve.

Čitajući ostatak teksta imam osjećaj da pisac ovih redaka želi naglasiti važnost vjere. To je točno. Vjera je važna, ali što trebamo vjerovati kada molimo. Čitajući evanđelja i susrete Isusa s onima koje je izliječio, Isus je pohvaljivao vjeru tih pojedinaca. Međutim, što su to ti pojedinci vjerovali? Da ih Isus može izliječiti? Ne! Oni su vjerovali da je Isus Sin Božji. To nije vjerovala židovska elita i većina Židova. Kada mi molimo, tada naša vjera ne treba biti da će Bog učiniti nam ono što želimo. Na kraju krajeva i završavamo molitvu, „Neka bude volja tvoja.“ To samo znači da mi Bogu kažemo (parafraziram) Bože, ja imam taj i taj problem. Ono što očekujem od tebe je da mi taj problem riješiš. Volio bi da to i učiniš. Ali ako to nije Tvoja volja, prihvaćam ono što mi daješ i dalje želim da mi Ti budeš moj Bog.“

Svakako, tekst koji komentiramo očito ima želju naglasiti veličinu Isusa Krista. Jedini je problem što taj tekst stvari generalizira i svodi da su svi kršćani licemjerni ili da ne znaju moliti ili da mole uzaludno i sl. Smatram da to nije ispravno jer mnogi kršćani ispravno mole i ispravno vjeruju, tj imaju povjerenje u svoga Gospodina Isusa Krista. Bez obzira i na dobre namjere pisca, smatram da je tekst više destruktivan nego što te konstruktivno vodi prema uravnoteženoj duhovnosti. Bilo koji oblik destruktivnosti ili generalizacije upada se u opasnost da nekome sudimo što opet i nas dovodi u loš duhovni položaj.

Neka Vas dobri Bog sve blagoslovi.

Zvonko Presečan

PODIJELI