Zagreb, 30.11.2019.

U Zagrebu, 28. prosinca 2015. godine utemeljena je udruga „Kuća ljudskih prava Zagreb“. Sadrži osam članica, a predsjedavajuća sjednice skupštine je Vesna Teršelič. Motiv je pozitivan i općeljudski – pomoći svakome, a osobito različitim manjinama.

Ja osobno, između ostalog, sam aktivist za egzistencijalna, socijalna i politička prava ljudi preko 30 godina pa me ova tema itekako zanima. Djelujem samostalno i ne pripadam nijednoj udruzi. Smatram da bi to sputavalo moju slobodu djelovanja i kvalitetu angažmana, jer bi uvijek netko iz udruge kontrolirao što i kako radim. To sam radio u inozemstvu za naše ljude cijelog područja jer sam prilično poznavao strane jezike, a to radim i sada u Hrvatskoj.

Primijetio sam da takve udruge kod nas i u cijelome svijetu iza proklamirane borbe za ljudska prava iz pozadine promoviraju neke svoje političke stavove uperene protiv domicilnih naroda kao većine koju redovito ne spominju, prešućene su. Ovisi o tome tko ih financira i za čije interese djeluju. Ja osobno nikad od takvih nisam čuo, ni kod nas niti u svijetu, apel manjinama da budu lojalni većinskom narodu i da ga poštuju i vole. E pa to nisu ljudska prava!

Svaka medalja ima dvije strane. Točno je da ima masovnih i pojedinačnih kršenja ljudskih prava u sferi ksenofobije, rasizma, diskriminacije itd. Uglavnom to rade pojedinci i manje skupine većinskog naroda. Ali iste stvari rade pojedinci i skupine manjina većinskom narodu. Tko je više kriv iziskuje duboku i opširnu sociološku analizu. Npr. cijelo dvadeseto stoljeće naslušali smo se o rasizmu bijelaca u Americi. A da li je itko s viših nivoa objektivno progovorio o rasizmu crnaca prema bijelcima. Nije!!!! I jedni i drugi trebaju biti odgovorni u ovoj sferi. Kolika sloboda, tolika odgovornost. Iz iskustva znam kao stranac da ako je netko lojalan, pošten, radin i voli i cijeni narod i državu gdje živi neće imati problema i bit će prihvaćen bez obzira na naciju, vjeru, boju kože itd. Ukoliko to ne radi bolje mu je da se vrati odakle je došao ili u matičnu državu.

Manjine se trebaju integrirati sa većinom i prihvatiti je u svakom pogledu. Postupno se događa asimilacija  i ona je neminovni sociološki fenomen. Njihove matične zemlje se toga boje pa ih različitim metodama pumpaju i guraju ih u izolacionizam (zaštita nacionalnog integriteta) gubeći iz vida onu narodnu: „Daleko od očiju, daleko od srca“. Uostalom, neka se ljudi žene, udaju, rađaju djecu, neka rade i žive gdje hoće. Ta svi smo od Adama i Eve, braća i sestre i svi ćemo jednog dana umrijeti i po vjeri uskrsnuti na vječni život.

Na televiziji ovih dana  predstavljač „Kuče ljudskih prava“ je naglasio ugrozu Roma (cigana), Židova i Srba u Hrvatskoj. Ostale manjine (a ima ih 28) nije spominjao. To je namjerna paralela sa Jasenovcem oko kojega nikako doći do konsenzusa koliko je uistinu bilo žrtava. Povijest ova 3 naroda dovoljno znamo. Na njima se očituje opiranje integraciji i asimilaciji dirigirano iz država Izrael i Srbija, a za Rome je opiranje napuštanju stoljetne tradicije življenja. Integracija se tretira u matičnim zemljama kao izdaja svog naroda. Zato su ovi ljudi u procjepu i muci življenja. Jedan dio da bi opstali svrstavaju se iznad matičnog naroda što se tumači da bi njime vladali. Onda ih ovi poprijeko gledaju i ne vole ih. To se tumači kao kršenje ljudskih prava. Za to je najviše kriva politika njihovih matičnih zemalja i naša politika u Hrvatskoj koja nije jasno i ako hoćete znanstveno definirala povijest, prava i obveze manjina i većinskog naroda. Smatram da je to namjerno, jer nekima paše kad zatreba preko manjina optužiti državu Hrvatsku.

Radi objašnjenja dajem do znanja da poštujem državu Izrael, Srbiju i tradiciju Roma (Cigana), jer svi imaju pravo na opstojnost, egzistenciju. Izrael je bio izabrani narod i kroz tragičnu povijest čuvao je zakon i mi smo svi baštinici njihove izabranosti – riječi Božje. Ali dolazi Isus, Sin Božji i reče da nema više ni Židova ni Grka. On je ispunjenje zakona i smisla njihove izabranosti. Svi ljudi postadoše jednaki pred Spasiteljem. Uništenjem hrama i države od Rima postadoše svojevrsni nomadi rasuti po cijelom svijetu. Proživljavali su progonstva i prijezir mnogih naroda, bježali i skrivali se. Kulminacija zla bijaše holokaust u kojem ih je stradalo oko 6 milijuna. Bio je to u nebo vapijući zločin. Inače protagonisti i promicatelji ideologija dvadesetog stoljeća; fašizma, nacizma i komunizma učiniše mnogo masovnih i pojedinačnih zločina u nebo vapijućih. Sve tri su osuđene od najvećih svjetskih institucija kao zločinačke. Njima se pridružuje i japanski militarizam.

Romi su nomadski narod Indije gdje bijahu narod izvan kasti (šindra). Mogli su ih svi ubijati, progoniti, činiti ih robovima i raditi što hoće s njima bez ikakve odgovornosti. Budući da su i oni ljudi (ćavale) Bog im dade razum i sve ostale sposobnosti. Bježe u Egipat prije nove ere. Okupacijom Otomanskog carstva dolaze u Europu s Turcima (zato u engleskom jeziku ih zovu Džipsi – Egipćani). Drugi krak preko Maorske – arapske okupacije dolaze u Španjolsku – Pirinejski poluotok. Tako su se proširili cijelim svijetom.

Radi načina života doživljavali su i sada doživljavaju progonstva i prijezir mnogih naroda i pojedinaca. Pred očima su mi kolone promrzlih, odrpanih i gladnih ljudi koji lutaju od nemila do nedraga. Umiru negdje uz put. Sahranjuju se gdje se zateknu; na livadama, šumama, močvarama i ne zna im se za grob. Ali postoji rečenica: „Tko nema groba, nebo ga pokriva!“ U vrijeme nacizma mnogi su ubijeni po logorima, muškarci, žene, djeca.

O Srbima ne bih sada pisao. O relaciji Hrvatsko-srpskih odnosa puno sam pisao u drugim esejima. Što se mene tiče u susretima s njima trudim se da susret bude topao i ljudski sa obostranim razumijevanjem. Cijenim i poštujem srpski narod i srpsku državu.

I kod Hrvata i kod manjina igra ulogu naobrazba, osobna kultura, vjera, opredjeljenje za čovječnost (humanizam). Čovjek je samo čovjek. Tko je gad njemu je uvijek do kavge i nereda!

Riječ „suživot“ je za mene sumorna i otrcana. Budimo svi prijatelji i prijateljice i nadasve solidarni. Onako koje nam ljude život nanese.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute je proglašena osobom dvadesetog stoljeća. Albanka – Gondža Bojadžiju. Dolazi iz patničkog albanskog naroda i zato je imala izoštren osjećaj za sirotinju. Dala je život za Hindu i Muslimane. Moto joj je bio: „Isus je moje sve u svemu!“ Nije ni ona ljudski podnosila svakog čovjeka. Ali je u vjeri pronalazila način da ga shvati i prihvati. Sjetimo se često te svete Albanke. Ona nam može biti uzor u ljudskim pravima. Vrlo je potresna činjenica da poslije pozdrava s Majkom na Zagrebačkom kolodvoru nije je više nikad vidjela. Sukladno svom narodu bila je skromna, požrtvovna i radila je puno. Takvi su i naši Albanci. Skromnost, požrtvovnost i rad su glavne odrednice svih naših manjina; pravoslavnih Srba, Židova, Albanaca, Bošnjaka muslimana, Makedonaca, Crnogoraca, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Nijemaca, Talijana i svih drugih manjina. Što se tiče Roma (Cigana) davno sam čitao jednu knjigu o narodu Roma od jednog francuskog sociologa koji je sa njima živio i proučavao 28 godina. Dijele se na zanatlije, trgovce i zabavljače. I oni rade na svoj način i nisu neradnici. I sama prošnja je rad i u njihovoj tradiciji ima sveto značenje (posvećuje onoga koji daje). Zar ta jadna Ciganka, Romkinja nije zabrinuta kako prehraniti djecu, mora kuhati, prati i sve ostalo u teškim uvjetima.

Mi Hrvati imamo što naučiti od naših manjina. Tim više jer mnogi, mnogi Hrvati i Hrvatice su bahati i ne cijene skromnost, požrtvovnost i rad. To je uzrok njihovog osjećaja nesretnosti. Ta bahatost je uzrok mnogih negativnosti među nama. Bahatost prati oholost, jal, nesolidarnost, ljubomora, tvrdoglavost, umišljenost, prostačenje, nekultura, agresija, čežnja za moću, vladanjem, korupcija i pljačka, političke manipulacije itd.

Navjestitelji evanđelja – radosne vijesti bi imali pune ruke posla. Ali, nažalost, neki od njih su isto bahati. radi svega toga (bahatosti) ne možemo se dogovoriti kao ljudi poštujući dijalog.

Ukratko Bog od nas traži poniznost koja nije slabost prema nekima, nego uzvišeni dar Božji koji je garant harmonije u svakom društvu i u svakom čovjeku.

 

Srdačan pozdrav!

 

Krešo Čepo

(rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)

 

 

O AUTORU

FOTO: Krešo Čepo

Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.

Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.

Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:

1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.

2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.

PODIJELI