Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

586
FOTO: Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bad Tölzu U Bayernu. Angelika Teinzer / www.put-istina-zivot.com

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

3. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 20. 1. 2019.

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

NAPOMENA:
▪ Izostavlja se slavlje sv. Fabijana i sv. Sebastijana, osim gdje se slave kao svetkovina.

 

Prvo čitanje: Iz 62, 1-5

Radovat će se ženik nevjesti.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Sionu za ljubav neću šutjeti,

Jeruzalema radi neću mirovati

dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost

i spasenje njegovo ne plane ko zublja.

I puci će tvoju vidjeti pravednost

i tvoju slavu svi kraljevi;

prozvat će te novim imenom

što će ga odrediti usta Gospodnja.

U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna

i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.

Neće te više zvati Ostavljenom

ni zemlju tvoju Opustošenom,

nego će te zvati Moja milina,

a zemlju tvoju Udata

jer ti si milje Gospodnje

i zemlja će tvoja biti udata.

Jer kao što se mladić ženi djevicom,

tvoj će se graditelj tobom oženiti;

i kao što se ženik raduje nevjesti,

tvoj će se Bog tebi radovati.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 96, 1-3.7.8a.9-10a.c

Pripjev: Navješćujte svim narodima čudesa Gospodnja!

 

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Pjevajte Gospodinu,
hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,
kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« –
Narodima pravedno upravlja.

Drugo čitanje: 1Kor 12, 4-11

Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoće.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo: Različiti su dari, a isti Duh;

i različite službe, a isti Gospodin;

i različita djelovanja, a isti Bog

koji čini sve u svima.

A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.

Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti,

drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu;

drugomu vjera u tom istom Duhu,

drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu;

drugomu čudotvorstva,

drugomu prorokovanje,

drugomu razlučivanje duhova,

drugomu različiti jezici,

drugomu tumačenje jezika.

A sve to djeluje jedan te isti Duh

dijeleći svakomu napose kako hoće.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 2, 1-12

Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

Riječ Gospodnja

 

 

Homilija

 

Razmišljam o ovom događaju na početku Isusove službe. S Njim je tada bilo i nekoliko njegovih učenika. Sa svojom majkom Marijom bio je pozvan kao gost na svadbu u Kani Galilejskoj.

U to doba bio je običaj da svadbe traju i po nekoliko dana. Vjenčanje je bio značajan događaj, zato su tako dugo slavili. Pripreme za svadbu bile su prilično velike. Trebalo je znati koliko će ljudi doći, i za sve njih pripremiti dovoljno hrane i pića.

Domaćin koji je priređivao svadbu trebao je brinuti o svim detaljima da se ne osramoti prilikom trajanja svečanosti. Može nam se učiniti da je to bio velik problem za siromašne jer oni nisu imali dovoljno hrane koju bi mogli ponuditi uzvanicima. Ali u sklopu njihove kulture i taj problem bio je rješiv.

Sjećam se, dok sam još bio dijete, svatova koji su se održavali u selu u kojem sam se rodio. Trajali bi minimalno dva dana. Jedan dan kod mlade –  jedan dan kod mladoženje. Prije nego što bi se svatovi održali, susjedi i prijatelji donosili bi roditeljima mladenke ili mladoženje raznorazne potrepštine kako im ne bi ništa nedostajalo i kako bi mogli pripremiti sve za svadbu. Bilo je tu očišćenih kokoši, gusaka ili pura, brašna, šećera, ulja, jaja … Žene bi se aktivno uključile u pomaganje oko pripremanja hrane. Bio je to lijep običaj i on je poticao zajedništvo ljudi koji su živjeli u mom selu.

Vjerujem da je nešto slično bio slučaj i u ovom događaju koji opisuje Evanđelje. Marija je očito bila tâ koja je za svadbu pripremila i donijela neki svoj skroman prilog u određenim namirnicama, a zatim se aktivno uključila i pomagala prilikom priprema hrane za svadbene goste. Biblijsko izvješće ne piše koliko je svadba trajala. Izgleda da se već odvijala nekoliko dana, ali raspoloženje gostiju još je uvijek bilo izuzetno visoko, i nitko nije smatrao da je došlo vrijeme konačnog odlaska kući. Hrane je bilo dovoljno, a ni vina nije nedostajalo. Međutim, poslužitelji su u jednom trenutku ipak došli domaćinu i obavijestili ga da su potrošili vino i iz posljednje posude. Bio je to strašno velik problem. Ukoliko bi se svadba morala dovršiti zbog nedostatka vina, domaćina i njegovu obitelj očekivala je velika sramota. Bila bi to svadba koja bi se pamtila po tome što je ponestalo vina zbog čega su se gosti morali razići, baš kad je raspoloženje bilo na vrhuncu. Ljudska je sklonost nažalost takva da duže pamtimo ono negativno, a pozitivno brzo zaboravljamo.

Za taj problem znali su samo poslužitelji, domaćin i žene koje su pripremale hranu. Bio je to ovog trenutka zaista veliki problem, posebno za domaćina, jer je trebalo u kratkom roku naći vina. On je dobro znao da će svatko, koga bi pitao da mu sad proda vina, znatno podići cijenu znajući kako mu je vino nužno potrebno. Možda je čovjek-domaćin u pripremi vina zatajio i zato što nije imao dovoljno novca. Kupovanje s odgodom plaćanja dodatno bi otežavalo stvar i problem stvarao još većim.

Pokušavam se uživjeti u tu situaciju i razmišljam kako bih reagirao da sam gost na svadbi i znam za taj problem. Možda bih čovjeku iskazao samo sažaljenje i rekao: „Što se tu može, doveden si pred zid: ili se nepovoljno zaduži, ili trpi sramotu.” Možda bi mi na pamet pala još koja misao kao: O tome se trebalo ranije misliti i planirati. Možda bih, opet, s druge strane, pokušao pomoći tako što bih se sjetio nekih poznatih vinara od kojih bi se dalo kupiti vina i preporučivao rješenja koja zasigurno domaćinu ne bi bila povoljna jer nema novaca. A možda bih samo bio pasivan promatrač smatrajući da to nije moj problem i što bih se onda miješao.

U ovom događaju iznenađuje me Marija. Od nje kao žene nije se očekivala bilo kakva reakcija u rješavanju tog problema. O tome su brinuli muškarci. Međutim, ona je odjednom vidjela rješenje tog problema na način kako ga nitko drugi nije vidio. Jedino je ona znala tajnu božanstva svog Sina. Znala je da je na svadbi nazočan sam Sin Božji, i da On jedini može nešto svrhovito poduzeti. Vjerovala je kako jedino Bog može riješiti problem do kraja i na način koji će ga riješiti u potpunosti. Poznavala je Onoga koji je zainteresiran za nas, naše probleme, pa i našu čast. Mnogo kasnije sveti Petar pisao je: Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.” (Prva Petrova poslanica 5,7) Marija je poznavala Boga koji je zainteresiran sačuvati nam čak i našu čast. Očito se sjećala Božjih obećanja onima koji Mu ostanu vjerni: Gospod će te učiniti glavom a ne repom, Ti ćeš samo biti gore a nikada dolje, ako slušaš zapovijedi Gospoda, Boga svojega, što ti ih dajem danas, i točno ih izvršuješ.” (Ponovljeni zakon 28,13)

U vezi s Isusovim djelovanjem na svadbi u Kani nameću mi se mnoga pitanja, a prvo je: Otkud je Marija znala da Isus može nešto učiniti kad do tada nije učinio nikakvo čudo? Ona je čula o fenomenu Božjeg priznanja Isusa za Njegovog Sina prilikom krštenja, ali nije znala koja Mu je istinska misija. Meni se nameće samo jedan odgovor: Kad god nam se u životu pojavi nekakav problem, jedino je rješenje u Bogu. Sve drugo bit će izbor između dva zla, a u slučaju gdje je nestalo vina: preveliko zaduženje koje će rezultirati teškim životom obitelji dugo vremena ili sramotom koju će doživjeti domaćin ukoliko ne riješi taj problem. Očigledno je Marijina velika ljudskost, empatija prema obitelji domaćina, bila toliko velika da je smatrala kako Isus kao Božji Sin treba djelovati i riješiti taj problem. Upravo zbog toga došla je Isusu i iznijela mu  problem: “Vina nemaju.”

Možda nam Isusova reakcija koja se očitovala u njegovom odgovoru izgleda čudno: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Ovdje na prvi pogled izgleda kao da je Isus neljubazan prema svojoj majci, kao da ju hoće odbiti. Razmišljam što bi ovaj Isusov izraz mogao značiti. Isus zasigurno nije bio neljubazan i Njegova majka to tako nije ni doživjela. Naprotiv, promatrajući njihov razgovor kroz kulturološku prizmu onog vremena, mišljenja sam da je taj izraz mogao značiti i riječi pohvale i ohrabrenja. Za vino su uvijek brinuli muškarci, a ne žene. Isus kao da ovdje želi ukoriti muškarce koji su bili oko nje i reći im da nije u redu da tu brigu prepuštaju jednoj ženi. Nije u redu da jedna žena, pored toliko muškaraca, brine o potrebi za koju su trebali brinuti muškarci. Na taj način Isus odaje čast i priznanje svojoj majci, i kao da joj kaže: „Istina, to tebe ne bi trebalo brinuti, ali ti se ipak brineš za ljude.” To potvrđuje i njena reakcija: Na to će njegova mati poslužiteljima: ´Što god vam rekne, učinite!´” Drugi razlog takve Njegove izjave mogao bi biti u tome što Isus želi naglasiti važnost mudrog predstavljanja i dokazivanja svog mesijanstva. Budući da je učinio tako veličanstveno djelo pred tolikim ljudima, mnogi bi mogli prihvatiti Mesiju kao čarobnjaka koji rješava njihove materijalne probleme, umjesto da Ga drže svojim Spasiteljem od grijeha. Isus je taj problem, po svemu sudeći, imao cijelo vrijeme svoje službe. Zato je kasnije i pitao svoje učenike: „Što ljudi govore tko sam ja?” Petar je tada dao onu čuvenu izjavu „Ti si Krist …”

Htio bih ovu situaciju prenijeti na nas. U vezi s njom nameće mi se mnoštvo pitanja. Jedno od njih je: Kako mi reagiramo na probleme drugih ljudi? Mislimo li da nas se njihovi problemi ne tiču? Imamo dovoljno svojih problema, pa ne možemo voditi tuđu brigu. Istina je da u većini slučajeva nismo u stanju riješiti tuđe probleme. Ali ono što možemo, to je ukazati na mjesto gdje se problemi mogu riješiti. To mjesto je kod Isusa Krista. On je taj koji ih može riješiti. Bog nas poziva da se molimo Bogu jedni za druge. Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva  pravednikova.” (Jakovljeva poslanica 5,16) Međutim, nije samo molitva dovoljna. Potrebno je učiniti i drugi korak, koji je Marija vrlo kratko i jasno definirala: “Što god vam rekne, učinite!”  Mislim da je tu osnova, ključ našeg uspjeha u duhovnom životu. Koliko li je samo danas ljudi koji se predstavljaju kršćanima, koji obožavaju Blaženu Djevicu Mariju, a ne provode ovaj njen savjet: “Što god vam rekne, učinite!” Puno toga Isus je rekao, a mî ne činimo. Štoviše, negiramo i odbacujemo Isusove naloge jer nam se tako čini ugodnijim i ljepšim. Jedini način, kako bi Bog mogao čuti naše molitve i uslišati ih, jest da poslušamo što nam On savjetuje.

Mislim da je naš problem u tome što mi baš i ne želimo promjene. Na grijeh smo navikli, i sasvim se solidno snalazimo u njemu. Sjećam se vremena „bratstva i jedinstva” i trocifrenih postotaka inflacije, kada je bilo poželjno kavu koju si naručio odmah platiti jer se moglo dogoditi da, kad ju popiješ, poskupi. Nakon što je Vlada sanirala taj problem, jedan moj prijatelj rekao mi je da mu je u principu žao što je to vrijeme prošlo jer se on u takvim uvjetima sasvim solidno snalazio.

Krist nam nudi spasenje od grijeha, a mnogi bi željeli spasenje u grijehu. Ljudi se ne žele mijenjati. Oni samo žele Božje blagoslove, ali ne žele Krista. I tu vidim problem.

Nakon Marijina savjeta poslužitelji su čekali Isusov nalog: A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: ´Napunite posude vodom!´” Isus vidi mjesto gdje će problem riješiti. Ono što je ovdje fascinantno jest to što poslužitelji ništa ne pitaju. Nitko nije došao Isusu i rekao: „Znaš, Isuse, ove posude nisu pogodne za tako nešto. One su namijenjene za obredno pranje ruku.” Poslužitelji, ma kako im se ta ideja činila besmislenom, ništa ne pitaju, već izvršavaju ono što im Isus nalaže. Napuniti te posude tolikom vodom nije bilo baš jednostavno. Radilo se o količini između petsto i šesto litara vode. Izvori vode nisu bili blizu kuća. Bio je to uistinu velik posao. Koliko li su puta pojedinačno morali otići do izvora i donijeti vode kako bi te posude napunili?

Međutim, drugi Isusov nalog bio je još čudniji. “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Umjesto vina ravnatelju stola trebaju odnijeti vodu koju su upravo nalili u posude! To je bio velik rizik. Ukoliko ravnatelj stola okusi vodu umjesto vina, bit će to velika uvreda za njega. Moglo bi se činiti kao da mu se poslužitelji podsmjehuju!

Razmišljajući o tome, nameću mi se neka pitanja. Što je poslužitelje navelo da Isusa slušaju sve do zadnje riječi? Oni nisu Isusa tako dobro poznavali da su mogli vjerovati kako je Sin Božji. Možda su poznavali Mariju, i znali su da se s njima ne bi šalila. Očito su vjerovali kako Marija ima samo pozitivna iskustva s Isusom i zna što radi. Možda su neki od tih poslužitelja mislili: Ukoliko Isus želi pretvoriti vodu u vino, treba obaviti neki obred nad tom vodom; izgovoriti neku čarobnu formulu ili slično. No, ništa od toga Isus nije uradio. Bila je dovoljna samo riječ.

I mi danas, kad trebamo Božju pomoć u nekim našim životnim situacijama, često mislimo na neku nadnaravnu manifestaciju rješavanja vlastitog problema. Smatramo da to ne može proći bez nekih obreda, kako to mora imati neku posebnu duhovnu formu i sl. Međutim, Isus ništa od toga ne radi. Njegova je riječ dovoljna. Možemo li se onda i mi osloniti na Njegovu riječ? Njegova riječ zapisana je i objavljena u Svetom pismu te je namijenjena upravo nama. Koliko pouzdanje imamo u nju?

Ponekad razmišljam o našim molitvama za oproštenje grijeha koje smo počinili. Molimo Boga da nam oprosti, a onda bismo rado doživjeli neki spektakularan znak, neku potvrdu da nam je oprostio ili nešto slično. Međutim, umjesto toga imamo Božje obećanje: Tko je Bog kao ti, koji oprašta grijehe i ostatku baštine svoje otpušta opačine, koji ne drži dovijeka gnjeva svojega, nego radost ima na  milosti? On će se nama opet smilovati, pogazit će opačine naše i baciti u dubinu morsku sve grijehe naše.” (Mihej 7,18.19) Nećemo dobiti nikakav vanjski znak oprosta svojih grijeha. Božje obećanje nam je dovoljno. Nakon molitve za oprost, slobodno možemo biti sigurni da nam je On oprostio, jer je to obećao. Na isti način Bog nam uslišava i ostale molitve. On želi da vjerujemo Njegovoj riječi.

Upravo zbog svoje vjere poslužitelji su imali prekrasno iskustvo s Bogom. Nakon donošenja vina poslužitelju stola, ovaj je bio ugodno iznenađen. Njegova reakcija bila je potpuna pohvala: Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj  stola pozove zaručnika i kaže mu: ´Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.´”

Ovdje ravnatelj stola iznosi fantastičnu pohvalu. On kao da je rekao: „Vino koje smo do sada pili bilo je veoma dobro, ali ovo vino najbolje je koje sam u životu pio. Ti očito nisi na vinu štedio jer si za kraj pripremio nešto izvanredno.” No ravnatelj stola, kao ni zaručnik, nisu znali porijeklo tog vina. Iz tog izvlačim samo jedan zaključak: Ono što nam Bog daje, to je uvijek savršeno i fantastično. Tako, umjesto sramote, nastavlja se radost.

Čudo u Kani bilo je prvo koje je Isus učinio, a njime je otkrio nekoliko bitnih elemenata. Poslužitelji vina tom prilikom shvatili su da je Isus obećani Mesija. Zahvaljujući svojoj vjeri u Njega, poslušali su Ga i doživjeli dragocjeno iskustvo. Rješavanjem velikog problema na svadbi, Isus je osim svega, pokazao koliko cijeni zajednicu braka, jer je On bio taj koji je „vjenčao” i blagoslovio prvi bračni par – Adama i Evu nakon stvaranja.

Ovim čudom Isus je učinio da umjesto sramote, domaćin doživi takvu čast kakvu još nitko nije doživio u tom kraju. Bila je to svadba koja se pamtila po tome što se u njoj obilato pilo najbolje vino koje je ikada itko pio, i to na kraju svadbe. Ovim čudom Isus je pokazao da je On Emanuel ili „Bog s nama” i da je samo On obećani Mesija.

Na kraju bih ovo razmišljanje želio završiti jednom veoma važnom činjenicom. Izvješće svetog Evanđelja kaže da su Isus, Njegovi učenici i Njegova majka otišli iz Kane u Kafarnaum. Ono što me posebno ovdje dotaklo jest to što Ga je na putu pratila Njegova majka Marija. I ona je sada postala Njegovom učenicom.

 

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić Lic. Theol.

 

PODIJELI