Mi smo kršćani i katolici i zbog toga se nemamo što čuditi pozovemo li na ovoj stranici prijatelje i prijateljice u posjetu bolesnima ili zaboravljenima. Ova stranica je ciljano napravljena da okupi ljude dobre volje i dobra srca, katolike i kršćane koji žele gledati Krista u siromašnima, odbačenima, napuštenima. Stoga je dobro da uz molitvu budemo aktivni i u djelima. Napominjao sam da je rizik pomagati siromasima u virtuali. I dalje stojim iza toga, jer se iza profila može kriti netko tko nije siromah nego prevarant. Dakako, ne valja generalizirati – nisu svi na internetu prevaranti, no oprez mora postojati. Nedavno smo bili u posjeti ženi koja leži u jednoj psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu. Nakon naše posjete doslovce je zatrpala ljude zamolbama za pomoć šaljući im poruke u privatni inbox, a poruke slična sadržaja slala je i po svim mogućim grupama, vjerskim i svjetovnim. Ljudima je bilo sumnjivo zašto traži toliko potrepština a imala je razne zahtjeve i prohtjeve počevši od zamolbe da joj se donesu slastice pa do drugih želja. Film nam se vratio malo u prošlost, pa smo došli do zaključka da se radi o osobi koja je prije dvije godine krstarila po facebook vjerskim grupama i koja je ljude obrlatila i uskratila za koju kunu. Nije problem u tome što je uskratila nekoga za 200 ili 300 kuna nego je problem što najčešće na takve priče nasjednu oni koji imaju najmanje, pa su tako mnogi ostajali bez svojih zadnjih dvjesta kuna. Umjesto zahvale dobili su blokadu. Ono što se nakon takvih događaja počne javljati jest nepovjerenje. Tako stradavaju i oni koji su doista u potrebi, jer im ljudi, opekavši se na takvim i sličnim slučajevima, jednostavno ne vjeruju.
Bogati ljudi većinom ni ne daju niti imaju osjećaja za nečiji problem, uglavnom gledaju samo svoje probleme i ako su vjernici onda rade za sebe, mole za sebe i žive za sebe čuvajući bogatstvo kao da će ga odnijeti na drugi svijet. U Evanđelju piše:
“Klonite se i čuvajte svake pohlepe:
koliko god netko obilovao,
život mu nije u onom što posjeduje.” (Lk 12,15)
Teško da to zamjećuju oni koji u ovom dinamičnom svijetu trče samo za novcem i za materijalnim. Zbog pohlepe u Hrvatskoj su uništene mnoge obitelji i radna mjesta a pohlepa i sebičnost je otjerala mnoge Hrvate u bijeli svijet jer u svojoj domovini nisu mogli pronaći posao: mjesta, naime, ima samo za odabrane i one koji su Hrvatsku privatizirali i od nje stvorili privatnu državu za odabrane.
Mi koji se nalazimo u Hrvatskoj, a ne spadamo u gore navedenu grupu odabranih, svoje frustracije ne bi smjeli liječiti ljubomorom, zazivanjem zla ili proklinjanjem onih koji su nam ukrali budućnost i domovinu nego moramo moliti za njihovo obraćenje.
“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5, 44).
Moramo pokazati da smo kršćani ne samo na jeziku nego i u srcu, a to ćemo pokazati i na djelu. Nastoj’mo živjeti vjeru. Svijet je pun iskušenja, mnogi pokleknu i pogriješe, ali se pokaju i nastave dalje hodati Putovima milosti prema Gospodinu Isusu.
Kao što sam ranije napisao, išli smo u posjetu jednoj ženi koja se nalazi u jednoj psihijatrijskog ustanovi otvorenog tipa i shvatili da nas je pozvala kako bi imala podlogu i dokaz (i pokriće) da je doista tamo, a sve zbog toga da bi mogla otvoreno i opravdano tražiti pomoć. Mnogi su je prokužili ali mi ne odustajemo i želimo posjetiti jednu drugu djevojku koja nema nikoga u svome životu. Od rođenja je nesretna, roditelji su je kao bebu napustili, danas ima 19 godina i također se nalazi u Zagrebu u jednoj psihijatrijskog ustanovi otvorenog tipa. Nedavno sam pročitao poruku u kojoj se netko čudi “Kako mi to možemo posjećivati bolesne…treba joj dovesti svećenika!” Slažem se da joj treba dovesti svećenika i nije problem da porazgovaramo i sa svećenicima koji bi je htjeli posjetiti, ali nije samo svećenicima dužnost posjećivati bolesne, odbačene, napuštene, osamljene nego je to dužnost sviju nas.
Krist se, naime, ne nalazi samo tamo gdje bismo mi željeli, odnosno gdje je lijepo i gdje nema problema. Krist je najčešće upravo među bolesnima, odbačenima,napuštenima i u onima koji trpe nepravdu ovoga svijeta i gledamo li sve te ljude i situacije srcem, sigurno ćemo zamijetiti Krista.
Napomenuo bih da svećenik dolazi u bolnicu i svi pacijenti imaju pravo na duhovnu pomoć,ispovijed i Svetu Misu koja se održava u bolničkoj kapeli ali mi ovdje bi trebali izaći iz virtuale u stvarnost i početi djelovati. To znači da nećemo „trčati u crkvu“ samo radi sebe, niti moliti za sebe, niti živjeti za sebe, već za druge. Proći pored čovjeka kao pored zida je grijeh i zato otvorite oči i i srce za one koji pate jer dužnost je svakog vjernika imati otvoreno srce za patnike i gledati u patnji svoga bližnjega Isusovu patnju jer u bližnjem stanuje Isus Krist!
Neka vas prati Božji blagoslov! Amen. 

J.Jurčević