SPREMAN UMRIJETI Kada, kome i kako?

220

Dvije antičke rimske priče

Brut i njegovi sinovi

Lucije Junije Brut – ne onaj Brut koji je ubio Cezara – ušao je u povijest Rima kao čovjek koji je 508. g. pK. protjerao posljednjeg rimskog kralja, Tarkvina i uvevši vlast Senata uspostavio Republiku. Time se ujedno osvetio i za silovanje plemenite Lukrecije skrivljeno Tarkvinovim razbludnim sinom Sekstom, što je obeščašćenu jadnicu navelo na očajničko samoubojstvo pred svojom obitelji. Brut, svjedočeći tragičnome djevojčinom činu, prisegnuo je nad krvavim Lukrecijinim nožem da će ju osvetiti, te je naskoro tiranin Tarkvin bio primoran bježati iz Rima. Ono zbog čega spominjemo Lucija Bruta jest stara legenda – upitne povijesnosti – da su se na strani Tarkvina borili i Brutovi sinovi, Tit i Tiberije. Za Bruta je to bila neoprostiva izdaja, te je osudio vlastite sinove na smrt, dozvolivši tek njihovu dostojnu sahranu. Znamenita slika Jacques Louis Davida s konca 18. stoljeća pokazuje trenutak kad se pred bezosjećajnog Bruta donose njihova tijela. Iako o istinitosti samog događaja možemo dvojiti, nedvojbeno je ova priča izražavala uvjerenje starih Rimljana kako se za dobrobit Imperija treba žrtvovati sve, čak i vlastita djeca.

Marko Kurtije

Prema legendi, 362. g. p. K veliki je potres načinio golemu provaliju na mjestu današnjeg Foruma. Rimljani su je pokušali pokrpati nasipanjem tona zemlje, no izgledalo je da je rupa bez dna. Stoga su Rimljani upitali proroštvo što trebaju činiti, a ono im je uzvratilo da trebaju u bezdani ponor baciti ono što im najviše daje snagu. Rimljani su mutno proroštvo shvatili kao da trebaju pobacati svoje oružje, jer im se na njemu temeljila moć. Međutim, mladi Marko Kurtije nije prihvatio takvo tumačenje da bi se Rimljani trebali lišiti oružja, te se u punoj ratnoj opremi zajedno sa svojim konjem strmoglavio u ponor. Zadivljeni je narod bacao za njim zemaljske plodove, a kasnije je na tom mjestu podignut spomenik s reljefnim prikazom samog događaja.

Obje ove priče, čak iako im se oduzme povijesnost, jasno pokazuju spremnost Rimljana da se bore za uspjeh svoga grad i države po cijenu žrtvovanja onoga što im je najdraže: života sinova ili čak i vlastitog. Treba dodati i to da priča o mladom Marku po svemu sudeći govori o stvarnom žrtvovanju koje su Rimljani izveli nakon velike prirodne katastrofe, jer su dokazano pripadali narodima koji su u svoje zidine znali ugraditi ljudske žrtve poradi osiguranja čvrstoće temelja. Izgledno je ovaj događaj potom pretvoren u priču o dragovoljnom žrtvovanju, kako bi se dala moralna pouka budućim generacijama.

Božji grad i žrtvovanje

Obje ove priče sačuvane su i komentirane u epohalnom djelu kasnoantičkog kršćanskog filozofa Aurelija Augustina (354-430) De Civitate Dei (o državi ili gradu Božjem). Nisu te priče sačuvane radi svoje povijesne vrijednosti, nego zato da bi se ukazalo na temeljne razlike između zemaljskog i nebeskog Kraljevstva.

Prva i ključna razlika je da Božji grad ne traži ni od koga da žrtvuje svoje sinove ili samoga sebe na način opisan u ovim pričama.

Druga temeljna razlika jest u tome što biblijski Bog i traži i ne traži žrtve, što je najbolje ilustrirano stihovima iz Psalma 51.18-19:

Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

 „Zamijetite kako se“, napominje Augustin, „upravo riječima koje izražavaju Božje odbijanje žrtve, pokazuje kako Bog zahtijeva žrtvu. On ne želi žrtvu zaklane životinje, nego želi žrtvu raskajanog duha. Tako je ona žrtva koju Bog ne želi simbolom žrtve koju Bog želi. Bog ne traži žrtve u onom smislu u kojemu budalasti ljudi misle da ih On želi, to jest, kako bi sebe zadovoljio.“

Prava žrtva, prema Augustinovom ispravnom tumačenju Biblije, jest smrt, ali ne smrt tijela, nego umiranje željama ovoga svijeta kako bi se živjelo Bogu, odnosno, kako bi se živjelo u najpotpunijem smislu te riječi. Žrtva je i kada morimo svije tijelo, ne u smislu neke sulude askeze, nego u smislu umjerenog življenja, bez popuštanja tjelesnim nasladama, kako bi naši udovi postali oruđem pravednosti.

Cjelokupno ovo učenje sažeo je i starozavjetni prorok Mihej (6.7-8) u formi razgovora o Bogu:

Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio? Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.

Nikada i ni od koga, daklem, nije Bog tražio stoke, blaga ili rođene djece kako bi ga se umilostivilo ili pridobilo za sebe, nego se uvijek pozivalo na uspostavu dobrih odnosa između čovjeka i čovjeka, te između čovjeka i Boga.

Razlike u božanstvima

Sve ove razlike po pitanju značenje žrtve kod Rimljana i kod kršćana utemeljene su na razlikama između bogova koje su štovali Rimljani i jedinog Boga, Oca Isusa Krista, kojega su štovali kršćani. Rimski su bogovi u brojnim mitovima prikazani kao vrlo nasilna bića: da spomenemo samo rimsku teogoniju – priču o nastanku bogova koja prethodi kozmogoniji, priči o nastanku svijeta – prema kojoj je bog Saturn prvo okrutno smakao svojega oca, a potom, u strahu od proroštva da će njega smaknuti njegov sin, pojeo svu djecu. Jedno je dijete prijevarom sačuvala Saturnova žena Rea, pa je taj mladac, Jupiter, kasnije smaknuo svojega oca i njegove Titane. U biblijskom tekstu nema teogonije – Bog nije nastao od nekog drugog prabožanstva – a u kozmogoniji o stvaranju svijeta nema niti spomena o nekakvoj borbi i smicanju nepoćudnih bogova. Tekst o stvaranju potpuno je lišen svakog traga nasilja, jer Bog stvara svojom riječju, bez ikakve prisile nad stvorenjima.

Upravo iz ova dva različita razumijevanja toga kako počinje svijet, dolaze i sve kasnije razlike: za poganske Rimljane jedini je način funkcioniranja svijeta bio prinošenjem žrtve. Rimski bogovi, za razliku od gore navedenih biblijskih tekstova, stalno traže nešto što će ih zadovoljiti, govoreći najčešće potpuno opskurno o tome što su im ljudi dužni. Zato su svi događaji u Rimskoj povijesti – počevši od osnivanja grada, preko osnutka Republike i tako nadalje, zapravo priče o kontinuiranom žrtvovanju uime dobrobiti grada. U tom kontekstu treba shvatiti i okrutna progonstva i istrebljenja ranih kršćana, jer žrtvena logika zahtijeva uklanjanje svakog nepoćudnog elementa. Rimljani su u vrijeme tih progonstava doista imali poslovicu, Zbog kršćana ne kiši, što se može razvijenoj suvremenoj logici činiti krajnje suludim, ali je „normalno“ unutar sustava koji drži kako je za svaku nesreću netko kriv. Vjerojatno je iz tko zna kakvog razloga i mladi Marko Kurtije bio okrivljen za potres u Rimu, te tako bačen u ponor kako bi se bogovi umilostivili. Svakako da je tu bilo i manipulacije od strane svećenstva i vladara, no treba znati da su i oni vjerovali kako se žrtvovanjem rješavaju najteži problemi kraljevstva.

Kršćanski život podrazumijeva predaju sebe Bogu, ali ne kao žrtvu kojom se nešto nekome plaća, nego kao život koji sada dolazi pod Božje upravljanje. Kršćani su svjesni kako zla ovoga svijeta počesto nisu uvjetovana nečijom stvarnom krivnjom i ne pokušavaju tražiti krivca kad plimni val pobije stotine tisuća ljudi ili razarajući vjetar uništi New Orleans. Svijet bi, dakako, bio puno bolji kada bi ljudi živjeli po Božjoj volji – „činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi“ – no, to se ne postiže nikakvim ubojstvom i žrtvom, nego samo dragovoljnim prepuštanjem sebe Božjem vodstvu. Možda je i najdublja tajna poganska žrtvena sustava u tome što omogućava čovjeku da i dalje čini što ga je volja, plaćajući za to cijenom tuđega života, dok je tajna kršćanskog odricanja od ovakve žrtve u spremnosti da se vrši Božja volja, kako bi svijet postao mjestom bez nasilja.

Dr. sc. Željko Porobija

PODIJELI