Vukovare,
najljepši srijemski barokni grade,
ma tko li ti je dušu pokušao da ukrade?
Zar se tebe samo jednom godišnje sjete
na komemoraciji radi promocije iz Vlade
Što će nama jedna poskočica,
narodna muzika, Brena i Ceca,
kad su majkama oduzeta i u logore odvedena
obitelj – očevi, sinovi, muževi i djeca?
Stanite djeco,
narodna muz’ka možda vam i jest l’jepa,
brzi ritam, kolo i vrtiguza i gologuza teta,
jesu li se za to borili i križni put prošli
naši muževi, očevi, sinovi i djeca?
Sjetite se naših heroja i generala,
diljem lijepe naše
koji za vaš život i godine i za Domovinu
svoj život dâše
Stajali su brat uz brata,
Hrvat uz Hrvata,
nije ih spriječio ni tenk
ni metak ni fijukava granata.
Zar se može zaboravit’
takav genocid u Hrvata?
Koliko li je suza samo proliveno,
koliko ljudi ranjeno,
koliko obitelji i djece ubijeno…
Pomogla im je Majčica Božja,
vjera i krunica oko njihova vrata.
Mnogi su ostali bez svojih najmilijih
očeva, djedova, sinova i baka.
Majke, žene teret nose
neopjevanih vukovarskih heroina,
hodaju kroz livade pune rose
oko njih je samo smrtna tišina.
Koliko je još rana otvoreno,
PTSP prouzročeno.
Hrvatski vojnik i bijeli križ
opomenu vam šalje:
Stanite, braćo,
ni koraka dalje.
Zar iz te boli i zemlje
natopljene krvlju naših ratnika
može niknuti ćirilica i cvijeće,
eh, Vlado draga, radi nas
ćirilica u Vukovar više nikad doći neće.
Snivajte zato mirno,
naša hrvatska vojsko anđela,
dok na nebu mjesec i zvijezda sja
umorne i snene vam oči i dušu
spokojno čuva cijela Hrvatska.
Domovino,
pomolimo se za njih što su pali
i zapalimo svijeće
jer su za nas život dali.
Na ovom mjestu
Vukovar svoju povijest piše
samo hrvatska trobojnica
može da se njiše.
Hrvatska je iznad svega,
samo Bog je od nje veći
a hrvatski narod i vojnik preči.
Romana Maričić Vrcić
