Velika odgovornost naših svećenika
Dragi moji,
eto i mene nakon dugo vremena da vam se javim i da nešto napišem. Doista, osobno ne poznajem, a vjerujem da ni nema čovjeka na svijetu koji ne nosi svoj križ, bez obzira bio ovakav ili onakav, lakši od vašeg ili teži, premda nam se naš križ uvijek čini težim od drugih, kako god bilo. Neovisno o tome je li u pitanju svima poznata besparica, težak propuh u novčanicima tj. plač bankomata diljem Hrvatske, a koji će nas ubrzo preplaviti, radi li se o velikoj nezaposlenosti, ne dao dragi Bog o abortusu, bolesti, razdoru u obitelji, gubitku voljene osobe ili bilo kakvom težem križu koji svatko od nas nosi, stišće taj teret dušu i uzrokuje sve veće i sve dublje životne rane.
Pitanje je bi li se trebalo obratiti svećenicima, župniku, časnoj sestri za razgovor i olakšati tako svoju umornu i ispaćenu dušu ili dopustiti da se ta pukotina nastaviti širiti i dođe malo po malo sve do dna. Jasno je da oni nisu psiholozi niti psihijatri, pa tako niti bračni savjetnici i tko zna što. Na kraju krajeva, i oni su samo ljudi od krvi i mesa, pa time i grješni. Bi li oni trebali imati više vremena za nas, svoje župljane, za naše vapaje koji im se kao crno-bijeli film reproducira na nevidljivom platnu ispred očiju? Ne bi li svaki župnik trebao skupljati svoje ovčice i držati ih na broju, pa tako i brinuti o njima? Ne bi li treba poticati ih i hraniti, ne mislim, naravno, materijalno nego duhovno i moralno, razgovorom?
Na našu veliku i tešku žalost takvih je jako malo iako su oni stup, moralna vertikala našega društva i glavni temelj našeg puta k Isusu i vjeri. Teško je priznati, ali sve više i više je, kad se okrenete oko sebe, ljudi koji imaju, nazovimo to tako, teško bolesnu dušu. Svakom od nas prijeko je potrebna „penicilinska injekcija“ u obliku karizmatičnog susreta. Žalosno je i otužno da nam naši župnici takvo što omoguće jednom u desetak godina, dok smo mi pod jako teškom epidemijom.
Zar oni ne vide da se upalio krizni, crveni alarm? Zračna platforma trebala bi preletjeti uzduž i poprijeko cijelom Lijepom našom i obaviti egzorcizam nad njom. Koliko smo samo zatrovani, svi vidimo i svjedoci smo bolne činjenice da su nam župe sve praznije. Pa nisu baš svi otišli trbuhom za kruhom izvan Domovine!
Tko je tu kriv – mi ili svećenici? Oni se ne bi smjeli pomiriti s time da su im crkve sve praznije, a tako niti mi. Potičimo i cijepimo jedni druge! Bi li se svećenici trebali više potruditi za mlade, okupljati ih na zajedničkoj molitvi, pjesmi, svirci, raznim društvenim igrama, analizirati životne teme, doprijeti do njih i vidjeti gdje je glavna žila kucavica, srž njihovih problema i prilagoditi im se? Zar ne bi bilo lijepo vidjeti svećenika kako s mladima igra nogomet, tenis, odbojku?
Usmjerimo ih na pravi put, ne gurajmo ih od sebe – zbog takvih svećenika mnogi odbacuju dragoga Boga. Svi skupa zajedno usrdno i snažno trebamo moliti za naše svećenike i svećenička i redovnička zvanja – oni su naši pastiri, put k Isusu koji bismo trebali slijediti, jedina nada da uz njihovu pomoć dostojno rastemo i živimo u vjeri.
Romana Maričić Vrcić