Na današnji dan, 28. srpnja, godine 1942. počela je legendarna bitka za Kupres
bitka za Kupres
Odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg – ustaškim postrojbama je iz te bitke priskrbilo epitete mitoloških razmjera. Serija od nekoliko napada jakih partizanskih snaga završila je posvemašnjim neuspjehom…
U serijalu malo poznatih događaja iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, mjesto zauzima i bitka na Kupresu 1942.godine. Riječ je o sukobu ustaških i partizanskih snaga na kupreškoj visoravni u današnjoj Bosni i Hercegovini, tadašnjoj “endehaziji”. Bitna strateška pozicija visoravni i malog gradića koje su držali ustaše i domobrani, natjerala je velike partizanske snage da nakon pokreta, zbog bijega iz Srbije i istočne Bosne, pokušaju velikom pobjedom vratiti samopouzdanje.
Vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je za napad na Kupres sve najbolje jedinice, pa su borbe za Kupres trajale dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile posvemašnjim neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg – ustaškim postrojbama je iz te bitke priskrbilo epitete mitoloških razmjera. Uglavnom, činjenica jest, serija od nekoliko napada jakih partizanskih snaga završilo je posvemašnjim neuspjehom…
U Kupresu i okolnim selima bilo je otprilike petstotinjak pripadnika treće bojne Crne legije pod vodstvom Rafaela Bobana, a još toliko je bilo domobranskih postrojbi, kao i pripadnika lokalne milicije. Pretpostavlja se da u Kupresu nije bilo više od tisuću i pet stotina naoružanih vojnika. Obranu je organizirao ustaški pukovnik Franjo Šimić.
Ustaše obranili Kupres i još bolje ga utvrdili
Partizanske snage su izvele sveukupno tri masovna napada (uz nekoliko demonstrativnih kako bi iscrpili branitelje), a povjesničari spominju i tri puta brojnije partizanske snage koje nisu uspjele osvojiti Kupres. Za napad su angažirane tada najbolje partizanske snage, između ostalih i Druga proleterska brigada. Gubici partizanskih snaga bili su enormni i nakon više od tri tjedna neprekidnih borbi, Vrhovni štab je odlučio da se odustane od osvajanje Kupresa.
Prvi napad je izvela upravo Druga proleterska partizanska brigada koja je goneći postrojbe ustaške milicije, napose iz hrvatskog sela Zlosela, stigla do pred sam Kupres, dobro utvrđen gradić ustaških snaga. Štoviše, partizanske snage već su osvojile nekoliko ulica pa je Kupres bio praktički pred padom. U međuvremenu, u Kupres je stiglo nekoliko stotina pripadnika Crne legije s Rafaelom Bobanom.
Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu, crnolegionari su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa. Nakon što je Kupres obranjen, uslijedio je ustaški protunapad, pa su partizanske snage izgubile i obližnji Blagaj. Makar su ga potom i vratile, to je značilo da je Kupres nakon prvog napada obranjen i još bolje utvrđen.
No, Vrhovni štab NOVJ je i dalje inzistirao na osvajanju Kupresa i nakon desetak dana kolovoza uslijedio je još jači napad. Drugoj proleterskoj brigadi dodana je i Četvrta proleterska, Deseta hercegovačka brigada, krajiški odredi… Prvotna namjera partizanskih jedinica bila je najprije neutralizirati obranu po vanjskim linijama i onda jurišom sa svih strana upasti u Kupres.
Dogodilo se naposljetku ono čega se uvijek boje oni koji opsjedaju neki grad – neke jedinice nisu probile vanjsku liniju, nekima je to uspjelo pa su i ušle u grad, ali su ostale odsječene, bez ikakve podrške. U klopci…
U Kupres su uspjeli ući pripadnici Druge proleterske brigade i Trećeg krajiškog odreda. Pod unakrsnom vatrom nije im ništa drugo preostalo nego da se povuku uz velike gubitke. Ostali dijelovi partizanskih jedinica silno su se trudili probiti obranu. Napad je trajao cijelu noć i nakon što je zora svanula napadači su se našli na brisanom prostoru i svaki daljnji napredak bio je onemogućen ispred dobro utvrđenih branitelja. Vrhovni štab je izdao naredbu o povlačenju.
Ustaške snage su potpomognute avijacijom, iznova pripravile protuudar. Druga proleterska brigada je u bijegu čak napustila komunikaciju Kupresa s Bugojnom, pa su tako ustaškim snagama otvorene mogućnosti za potrebnu opskrbu.
Kritike partizanskim jedinicama
U partizanskim redovima zavladala je i zbunjenost i panika, a čovjek iz Vrhovnog štaba, Sreten Žujović, u svom je dnevniku napisao da je slomu napada krivac i nedovoljno zalaganje partizanskih jedinica. Nadalje, pisao je još: “U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. ‘Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb’, rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu Crnu legiju, pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom.”
Najviše kritika dobila je Druga proleterska brigada, a pripadnici ostalih jedinica potom su, kako bi se pokazali boljim borcima, inzistirali na novom napadu. Kupres je morao pasti, tvrdili su!
Novi napad je bio zakazan za 13. kolovoza, pa je gotovo 3000 partizana krenulo u napad u noćnim satima. Ovaj put partizani su se bolje obračunali s vanjskom linijom ustaške obrane i ubrzo su se ustaše povukli u sam gradić, gdje su formirali novu liniju obrane. Taman kada su mislili da su uspjeli zgotoviti više od pola posla, jer su ušli u grad, partizanima se dogodio debakl. Naime, druga linija obrane u samom Kupresu bila je toliko dobro organizirana i ispresjecana linijama i vatrom, da su se partizanske snage našle u nezavidnoj situaciji. Nisu mogle niti naprijed zbog jake vatre, niti natrag zbog preglednog polja koje je bilo saveznik braniteljima.
Pričepljene na samom ulazu u Kupres partizanske jedinice iz minute u minutu gubile su velik broj ljudi. Moralo se jurišati na bunkere i rovove, jer nazad se nije moglo, niti smjelo. Pukovnik Franjo Šimić preciznim je crtežima osmislio plan obrane Kupresa. Stoga, niti ulazak partizana u sam grad nije bio prevaga u borbi.
U nekim dijelovima gradića partizani su uspjeli prodrijeti i do nekoliko ulica, ali uz prevelike gubitke. Borci Četvrte proleterske brigade dokopali su se i glavne ulice, a pripadnici Prve krajiške brigade stigli su i do ustaških topova, ali ih nisu uspjeli ni osvojiti, ni neutralizirati.
Partizani bez međusobne komunikacije
Kroničar crnogorskih boraca, Blažo Lampar je zapisao: “Mi i krajišnici smo zauzeli gotovo cijeli grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojima i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe, ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama…”
Ustaše su, dakle, najveći otpor pružali u golemom silosu, vojarni žandarmerije i u zgradi Hrvatskog doma. Pukovnik Franjo Šimić sjajno je raspolagao s pričuvama ljudstva i streljiva i bitka u Kupresu se produžila nekoliko dana u pat poziciji.
Partizanske jedinice koje su ušle u Kupres nisu imale međusobnu komunikaciju i to je bio njihov najveći problem. Štoviše, izgubile su komunikaciju i s vanjskim jedinicama. Dani borbe osiromašili su im pričuve streljiva i hrane i nije bilo druge nego iznova povući se. A to su ustaše jedva dočekali.
Među ulicama Kupresa strašno su stradali pripadnici Četvrte crnogorske brigade. U izvještaju te vojne jedinice piše: “Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa.. Naše je mišljenje da bi našu brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca.”
‘Dabogda na Kupresu ne bio!’
Nakon povlačenja, crnogorski partizani su spjevali čak i stihove: “Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce”. K tome, i danas postoji poslovica u Crnoj Gori – “Dabogda na Kupresu ne bio!”
Vrhovni štab morao je izdati zapovijed o povlačenju. Čim su se partizani počeli povlačiti u rasulu i bez streljiva, ustaše su krenuli za njima… Izvlačenje iz Kupresa stajalo je partizane još stotine izbačenih iz stroja.
Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade zapisao je o borbama u Kupresu: “Žešće i krvavije bitke nisam vidio tijekom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom, nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku.”
Partizanskim jedinicama nije ništa drugo preostalo nego povući se prema Jajcu. Posve odustajući u tom trenutku od osvajanja Kupresa, kojeg su naposljetku ipak osvojile u listopadu 1943. počinivši pritom nebrojene zločine. Kupres je tada spaljen i posve raseljen…
Izvor: https://kamenjar.com/na-danasnji-dan-28-srpnja-godine-1942-pocela-je-legendarna-bitka-za-kupres/
28. srpnja 1941. Srb – koje zastrašujuće činjenice o ustanku u Srbu se prikrivaju desetljećima?
Piše: Petar Horvatić
Uništene su teritorijalno vrlo velike župe Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici, ubijani i protjerivani Hrvati i ostalo nesrpsko pučanstvo. U navedenim župama okrutno su ubijena sva četvorica župnika: vlč. Waldemar Maximilian Nestor u Drvaru, vlč. Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. Župnik iz Boričevca Stuparić ubijen je kasnije u Sincu u Lici.
S Barišićem su u Krnjeuši ubijena i tri mladića pripravnika za svećenstvo.
Broj ubijenih vjernika u tim župama do danas nije utvrđen. Uništenjem tih četiriju župa i provedenim genocidom praktički je uništena Katolička crkva i hrvatski narod na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne.
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka
naroda BiH, a „slavlje” se obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo
i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada
dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne?
Ova tema kao i mnoge druge iz novije hrvatske povijesti imala je u bivšoj državi svoje lažno lice i naličje prekriveno tabuom; strogo zabranjenom temom i teško kažnjivim verbalnim deliktom. Za sve one koji bi pokušali dovesti u pitanje vjerodostojnosti
„službene” jugokomunističke verzije tih zbivanja. Danas se ti događaji u Republici
Hrvatskoj od pojedinih struktura žele proglasiti činom antifašističke borbe po uzoru na
Srbiju u kojoj su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt „prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi”.
Ako je politička amnezija u Hrvatskoj danas došla u stanje u kojem se komunistički
zločini mogu proglasiti antifašističkom borbom, a sada već i četnički zločini, iako
se između njih u mnogim slučajevima može povući znak jednakosti, ipak su se u
komunističkoj Jugoslaviji između komunističke i četničke borbe nastojale povući (bar
u teoriji) stroge crte razdvajanja po ideološkoj platformi iako im je jugoslavenski okvir bio zajednički. Kako bi u naše vrijeme „region zapadnog Balkana” ili “jugosfere” trebao imati čim više zajedničkog za sve njegove sastane dijelove pa bi sukladno tome Hrvatska i BiH po uzoru na Srbiju trebale rehabilitirati Dražu i četnike „jer bi to uvelike pomoglo
poboljšanju dobrosusjedskim odnosa” za koje bi se svi u „regionu” trebali svesrdno zalagati.
Politička vodstva u regionu u dobroj mjeri to već i čine (pisano 2010, op.)
Na samom početku korisno je navesti nekoliko bitnih činjenica o četničkoj pobuni od 27. srpnja 1941. godine:
● Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila
je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941. prema kojem je prva i osnovna dužnost svih Srba „da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru.” To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana od nesrpskog življa „pre nego li se iko pribere” i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između „Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…” tzv. Srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata.
● Ovo nije bila prva četnička pobuna protiv uspostave vlasti NDH na tadašnjem
njenom teritoriju i protjerivanja hrvatskog i drugog nesrpskog pučanstva. U ovome dijelu Hrvatske to se dogodilo u Gračacu 12. travnja 1941. od pripadnika bivše jugoslavenske žandarmerijske postaje koji su ubili nekoliko Hrvata.
● U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a
u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom ili su djelovali kao naoružane bande hajdučkog tipa. Organiziranog komunističkog vodstva nije bilo. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dobrovoljac iz Španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
● Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda
Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila
poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim državama ustanak protiv okupatora.
Taj datum je ujedno dao priliku srpskim komunistima da svoje tadašnje četničko
naslijeđe pretvore u jugokomunističke zasluge.
● Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio
se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle gotovo 2 mjeseca poslije 27. srpnja. 1941. godne.
● Prvi oružani sukob ovdašnjih četnika i partizana, od kojih su većina bili
Dalmatinci pod vodstvom Vicka Krstulovića i Vice Buljana, dogodio se 1. travnja 1942. (na pravoslavni Veliki četvrtak) u mjestu Marinkovci udaljenom 10 km od Bosanskog Grahova prema Livnu. Dakle, 8 mjeseci poslije dana koji se slavi Dan ustanka 27. srpnja 1941. godine.
Uvod iz knjige (str. 3-5) : Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i hrvatske žrtve (povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca) Hrvatsko žrtvoslovno društvo srpanj, 2010.
Izvor: narod.hr
Viktor Kovačić – otac suvremene hrvatske arhitekture – 1874.
Kritizira historicizam i traži da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama.
Najpoznatiji hrvatski arhitekt s početka 20. stoljeća, često nazivan ocem suvremene hrvatske arhitekture, Viktor Kovačić rođen je 28. srpnja 1874. godine u Ločkoj Vasi kraj Huma na Sutli. Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Nakon toga iskustvo stječe radeći u radionici Hermana Bollea u Zagrebu. Akademiju završava u Beču 1899. kod glasovitog arhitekta Otta Wagnera. Vrativši se u Zagreb, brzo se uključuje u javni život te objavljuje programski tekst Moderna arhitektura. U njemu kritizira historicizam i traži da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. „Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva“, njegovo je načelo. Sa skupinom istomišljenika osnovao je Klub hrvatskih arhitekata.
Od mnogobrojnih Kovačićevih ostvarenja, od kojih su mnoga unijela važne promjene i novine u tadašnji hrvatski arhitektonski izričaj, izdvojit ćemo: vilu Perok, regulaciju Kaptola i Rokova perivoja, crkvu sv. Blaža, vile Vrbanić i Frangeš, kuću Frank, vile Čepulić i Fröhlich, kuću Slaveks i palaču zagrebačke Burze koju je dovršio Ehrlich.
Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Viktor Kovačić preminuo je 1924. godine u Zagrebu.
Piše: Dražen Krajcar
Nakon austro-ugarske objave rata Srbiji započeo Prvi svjetski rat – 1914.
Neki su pogrešno vjerovali da rat može ostati lokaliziran na samo Austo-Ugarsku i Srbiju.
Dana 28. srpnja 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat, krvavi sukob u kojem je poginulo više od 16.000.000 ljudi. Rat je započeo kad je Austro-Ugarska Monarhija objavila rat Kraljevini Srbiji u 11 sati ujutro na današnji dan. Povod za rat bio je, dakako, atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji se dogodio točno mjesec dana ranije u Sarajevu. Međutim, uzroci koji su doveli do rata bili su znatno složeniji i predstavljaju vrlo zanimljivu i kompleksnu temu za povijesno razmatranje.
U pogledu glavnih igrača na svjetskoj sceni u trenutku pokretanja Prvog svjetskog rata potrebno je istaknuti njemačku i austrougarsku vladajuću elitu, kao i diplomate tih zemalja. Austrougarskoj Monarhiji bila je trn u oku Kraljevina Srbija, a neki su pogrešno vjerovali da rat može ostati lokaliziran na samo te dvije zemlje (izgleda da je čak i među članovima visoke diplomacije bilo takvog pogrešnog uvjerenja). Rat nije mogao ostati lokaliziran jer je sustav saveza u Europi bio poput tempirane bombe koja je samo čekala da bude aktivirana. Naime, Njemačka je imala najveći strateški problem – bila je ukliještena između Rusije i Francuske pa je morala u svakom slučaju napasti i poraziti Francusku prije nego što se ogromna Rusija stigne uopće mobilizirati. Nijemci su zbog tog razloga bili laki na okidaču, a uz to su i članovi njemačkog glavnog stožera tvrdili da je dobro vrijeme za rat, jer će s protekom godina Rusija biti vojno sve moćnija.
Kad je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, Rusija je logično podržala svoju saveznicu i proglasila djelomičnu mobilizaciju. To je zapravo bio glavni okidač rata, jer Njemačka u uvjetima ruske mobilizacije nije smjela odugovlačiti (iz razloga koji je gore naveden). Sustav saveza proizveo je domino-efekt i jedna po jedna velike su europske sile počele ulaziti u neizbježan rat.
Staljin naredio smaknuće odbjeglih (1942.)
Zloglasna Staljinova Naredba br. 227 najpoznatija je po riječima: “Ni koraka nazad!”. Formirani su tzv. blokirajući odredi, koji su trebali stajati iza fronta i pucati u vojnike koji bi pobjegli s bojišnice i povukli se nazad.
Sovjetski vođa Staljin izdao je zloglasnu zapovijed br. 227, koja je zabranjivala svaki uzmak pred neprijateljem, 28. srpnja 1942. godine. Po toj naredbi niti jedan zapovjednik na terenu nije smio zapovjediti povlačenje, osim ako nije dobio dopuštenje s višeg mjesta. Nadalje, morali su se formirati tzv. kazneni bataljuni sastavljeni od nediscipliniranih i neposlušnih vojnika. Takve bataljune trebalo se za kaznu slati na najopasnije dijelove bojišta. Prvi takav bataljun bio je sastavljen od neposlušnih časnika. Oni su degradirani u obične vojnike i poslani ravno na Staljingradsko bojište pred nadiruće Nijemce. U samo tri dana poginulo ih je više od dvije trećine. Staljin je te kaznene bataljune organizirao po uzoru na iste takve Hitlerove jedinice (njemački naziv Strafbattalion), koje su Nijemci koristili na Istočnom bojištu.
Zapovijed br. 227 najpoznatija je po riječima: “Ni koraka nazad!”. U tu svrhu Staljin je formirao i tzv. blokirajuće odrede, koji su trebali stajati iza fronta i pucati u vojnike koji bi pobjegli s bojišnice i povukli se nazad. Takva se praksa pokazala kontraproduktivnom i samo je smanjila moral sovjetskih vojnika, pa su kasnije blokirajući odredi ukinuti.
Bombarder B-25 zaletio se u Empire State Building (1945.)
Zrakoplov je udario u zgradu između 78. i 80. kata. Jedan od motora bombardera odvojio se te pao s visine od oko 270 metara na susjednu nižu građevinu.
Američki bombarder B-25 Mitchell zaletio se greškom u magli u neboder Empire State Building u New Yorku 28. srpnja 1945. godine. Poginulo je 14 ljudi, a šteta je procijenjena na tadašnjih 1.000.000 dolara. Ipak, taj udar nije narušio stabilnost Empire State Buildinga, tadašnje najviše zgrade na svijetu.
Bombarder B-25 Mitchell bio je toga dana na rutinskom letu prevoženja vojnog osoblja. Radilo se o dvomotornom bombarderu teškom desetak tona, s rasponom krila od preko 20 metara. Pilot tog zrakoplova letio je iznad Manhattana, na putu prema zrakoplovnoj luci u New Jerseyju. Magla je bila toliko gusta da nije vidio Empire State Building, neboder s čak 103 kata.
Zrakoplov je udario u zgradu između 78. i 80. kata. Nastala je velika vatra, no ugašena je već za 40-ak minuta. Jedan od motora bombardera odvojio se te pao s visine od oko 270 metara na susjednu nižu građevinu.
Alberto Fujimori i ostavka telefaksom (1938.)
Nakon optužbi za korupciju Fujimori je pobjegao u Japan odakle je telefaksom poslao svoju oatavku. Uhićen je 2005. godine u Čileu, izručen je Peruu gdje je osuđen na 25 godina zatvora.
Dana 28. srpnja 1938. godine rođen je u Limi, glavnom gradu Perua, Alberto Fujimori, kasniji predsjednik te zemlje. Roditelji su mu bili Japanci koji su se doselili u Peru svega 4 godine prije njegovog rođenja.
Fujimori je na položaju predsjednika bio od 1990. godine. Peruanski mediji su 1997. pokrenuli negativnu kampanju protiv predsjednika Fujimorija, tvrdeći da je on zapravo rođen u Japanu. Kao takav ne bi smio biti peruanskim predsjednikom, jer ustav propisuje da predsjednik mora biti rođeni Peruanac. Na kraju se ispostavilo da su to bila zlonamjerna podmetanja.
Ipak tri godine kasnije optužen je za korupciju nakon čega je pobjegao u Japan odakle je telefaksom poslao ostavku na mjesto predsjednika. Ostavka je odbijena od strane Kongresa koji je radije izglasao njegov opoziv s dužnosti. Nakon pet godina provedenih u Japanu iznenada se pojavio u Čileu želeći se ponovno kandidirati za peruanske predsjedničke izbore 2006. Tamo je uhićen te izručen u Peru gdje mu je suđeno za zločine protiv čovječnosti, korupciju i otmice. Osuđen je na 25 godina zatvora 2009. godine i to je prvi put da je jedan demokratski izabran predsjednik Latinske Amerike osuđen na zatvorsku kaznu.
Unatoč svemu tome Peruanci Fujimorija ne pamte po mračnim stranama njegove vladavine, nego po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600 %. Tako je među anketama i dalje među najpopularnijim peruanskim političarima.
Fujimori se oženio Peruankom koja je također japanskog porijekla. Kćer Keiko Fujimori poznata je peruanska političarka i članica Kongresa. Kandidirala se za predsjednicu Perua 2011. godine, no završila je na drugom mjestu.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: http://povijest.hr/
