Slijediti Kristov trag
U jednoj obitelji, otac je nekim slučajem postao ovisnik o alkoholu. Često bi išao u gostionicu, i tamo trošio svoj teško zarađeni novac na alkohol, dok mu je obitelj zbog toga patila u neimaštini. Uvijek bi se izgovarao kako je to njegova osobna stvar, i da se nitko zbog toga ne treba brinuti. Jednog zimskog dana, otac je otišao u gostionicu. Bilo je to u vremenu kada se snijeg nije čistio po ulicama. Nije prošlo dugo, a u gostionicu je ušao njegov petogodišnji sin. Otac se iznenadio.
„Kako si me našao, i kako si mogao doći po tom snijegu?“ upitao je otac.
„To nije bio veliki problem!“ odgovorio je sin. „Samo sam slijedio tvoj trag koji si ostavio u snijegu. Skakao sam u tvoje stope.“
Otac se zgrozio. Shvatio je da njegov život ostavlja tragove po kojima se ipak netko upravlja. Shvatio je, ukoliko ovako nastavi, svoju će obitelj odvesti na krivi cilj.
Htjeli mi to ili ne, svojim životom mi ostavljamo tragove. Možda nam se čini kako to nikog ne treba brinuti, ali ipak kad-tad netko će se tim tragovima koristiti. Kuda vode naši tragovi. Mogu li oni nekog dovesti u sigurnu luku, mogu li oni nekog dovesti Kristu. Sveti Pavao je rekao: Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Rimljanima 14,7. Bog nas je stvorio zavisne jedni o drugima. Čak što više, Biblija je puna primjera i savjeta da je odnos koji stvaramo s Bogom, koji se očituje u našem odnosu jedan s drugim, čak važniji i od same doktrine ili crkvenog učenja. Doktrina ili crkveno učenje ima za cilj samo pokazati nam kakav je Bog. Mi danas imamo određene doktrine ili crkvena učenja koje slijedimo. One su rezultat našeg razumijevanja određenih biblijskih poruka, i njih prihvaćamo vjerom. Postoji opasnost da možda negdje i neke stvari pogrešno razumijemo. Međutim jednog dana kada Krist dođe, i neće nas pitati jesmo li ispravno razumjeli određene biblijske istine. Njegova pohvala onima koje će uzeti k sebi bit će: „Bijah gladan, nahraniste me, bijah žedan, napojiste me, bijah bolestan obiđoste me, bijah u tamnici, dođoste k meni.“ Matej 25,35.36. Zajedništvo protkano s ljubavlju je ono što Božju djecu čini prepoznatljivim.
Kao što rekoh, mi na našem životnom putu ostavljamo trag. Međutim, ostaje pitanje, što će biti naša orijentacija u životu. Isus Krist, prošao je ovom zemljom čineći dobro. Ostavio je vrlo duboki trag iza sebe. Možemo li prepoznati Kristov trag u toj životnoj zbrci, u toj utabanoj stazi punoj tragova.
Nedavno se na jednom forumu javio jedan znanstvenik koji je postavio slično pitanje. Kako da pronađem koji je pravi Bog, kada mi je na tržištu bogova prevelika ponuda. Svi tvrde da su pravi, i svi daju nekakve dokaze. U svakoj vjeri, bila ona kršćanska, ili nekršćanska, naći ćete poštenih i iskrenih ljudi, jednako kao i pokvarenjaka i nepoštenih. Njegov zaključak na kraju bio je: „Ja ću činiti dobro sukladno mojim mogućnostima, pa ako postoji Bog, i jednog me dana pozove na odgovornost, reći ću mu, Sori Bože, u masi bogova koji su postojali ja te nisam mogao jasno identificirati kao pravog Boga, te nisam znao kako ti služiti i kome trebam služiti.“
Međutim, ostaje pitanje: je li cilj našeg kršćanskog života služba drugima, konkretno našim bližnjima. Ukoliko je, onda možda radimo pogrešne poslove. Neka zanimanja su baš okrenuta službi drugima. Npr. konobar cijeli svoj radni dan provodi u službi drugima. Cijeli dan poslužuje ljude hranom i pićem. Je li to služba koju Bog od nas traži? Možda medicinska sestra, ona također po cijeli dan služi drugima. Čak što više, one ne samo da služe, već se trude ublažiti bol ljudima oko sebe. Takvih sličnih zanimanja ima u istinu jako puno. U svakom slučaju sve to mogu biti plemenita zanimanja, ali je li to osnovni cilj koji trebamo postići. Svaka služba koju radimo na korist drugima, nije cilj, već sredstvo. Cilj koji nam Krist daje je slijediti Njega. Dok je živio na ovoj zemlji, Isus je na puno mjesta tražio od svojih sljedbenika da ga slijede. Njegova osnovna poruka bila je: SLIJEDI ME!
Prilikom Kristovog rođenja, Biblija opisuje mudrace ili kraljeve s Istoka koji su prepoznali zvijezdu, i slijedivši je došli su u Betlehem i poklonili se Isusu, novorođenom kralju. Za vrijeme svoje službe Krist je pozivao ljude da ga slijede. Istina slijediti Krista nije baš tako lako. U svom pozivu Krist govori o problemima s kojima ćemo se susresti prilikom slijeđenja. Međutim ono što je bitno, Krist nam govori da naš drugi izbor je slijediti nekog drugog. Tu nema neke treće opcije. Slijediti Krista ili nekog drugog, to je ono što nam preostaje. Možda nam se čini kako imamo veliki izbor putova, ali na žalost, postoje samo dva cilja. Kristov put vodi u život, a svi ostali putovi svedu se u jedan koji vodi u smrt. Slijediti Krista ne znači biti pasivan. To nam se čini ponekad vrlo teškim, ali to je samo za to što ne znamo kakav je teret bez Krista. Luka 9, 23 kaže: „Ako tko hoće ići za mnom, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi.“ Slijediti Krista znači nositi svoj križ. Neki misle da trebamo nositi Kristov križ, ali ovdje Krist kaže kako trebamo nositi svoj križ.
Jedna pripovijetka kaže kako su ljudi koji su išli u kraljevstvo Božje nosili sa sobom svoje križeve. Bili su to relativno teški i nezgrapni križevi. Jedan kršćanin umorio se noseći križ, te je uzeo pilu i malo ga skratio, kako bi mu bio lakši. Sada mu je bilo komotnije, jer ga nije žuljao teški drveni križ. Međutim dogodilo se nešto neočekivano. Na svom putu naišli su na jednu opasnu provaliju koju je trebalo prijeći. Svi kršćani koji su imali križeve, premostili su tu provaliju svojim križem. Međutim kršćaninu koji je olakšao svoj križ skraćivanjem, to nije pošlo za rukom. Križ mu je bio kratak. Ovo je samo priča, ali poruka je vrlo ozbiljna. Bila bi to u istinu najveća tragedija da dođemo do kraja našeg duhovnog puta, a onda shvatimo kako ne možemo prijeći.
Isus je u svom pozivu rekao: Mat. 11.28.
„Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem naći ćete pokoj dušama svojim. Jer je jaram moj blag i breme moje lagano.”
Ponovno nas Isus poziva da slijedimo Njegov trag. Ponovno nas poziva da idemo za njim. Ipak ima samo jedno mjesto gdje ga ne možemo slijediti. On je to lijepo opisao u svom razgovoru s farizejima. Ivan 7. 34. Tražit ćete me i nećete me naći; gdje sam ja, vi ne možete doći.
Jedno jedino mjesto gdje Isus ne želi da ga slijedimo je Njegova smrt za nas. On je umro da mi ne moramo umrijeti vječnom smrću. Jedino mjesto gdje bi trebali zaobići Kristov trag je Golgota. Na Golgotu možemo jedino doći gledati Krista kako plaća naš dug. Možda izgleda apsurdno, ali to mjesto, naslijedit će oni koji Isusa ne slijede. Upravo zbog toga Isus ostavlja jedan spomenik s kojom nas želi podsjetiti da je On platio naš dug. Taj spomenik mi nazivamo Večera Gospodnja ili euharistija. Luka 22.19. „Onda uze kruh, zahvali, prelomi ga i dade im ga govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se daje za vas. Ovo činite na moju uspomenu!”
Podsjeća li nas euharistija da nam je Isus Krist ostavio jasan trag koji treba slijediti, ili je to nešto što uzimamo iz navike? Slijediti Krista je naša prednost koju dobivamo milošću Božjom. Ne dozvolimo da nam bilo kakva šarena i ukrasi koji dominiraju u ovo vrijeme odvuku pozornost od Onog kojeg trebamo slijediti. On je upravo zbog toga postao čovjekom da bi nam ostavio jasan trag.
Neka Božja milost bude vodilja na tom putu slijedeće godine.
Zvonko Presečan
