Uspostavljena vlast 5 direktora nad Francuskom (1795.)
Dana 26. listopada 1795. uspostavljena je vlast Direktorija u Francuskoj. Radilo se o jednoj od posljednjih stadija Francuske revolucije, nakon najradikalnijih faza (npr. faze revolucionarnog terora). Francuski Direktorij predstavljao je specifični oblik vlasti pri kojem se na čelu države nalazilo pet direktora (fr. Directeurs).
Prvih pet direktora bili su:
-
Lazare Carnot
-
Étienne-François Letourneur
-
Jean-François Reubell
-
Louis Marie de La Révellière-Lépeaux
-
Paul François Jean Nicolas, vikont de Barras
Osim te petorice direktora, koji su bili na čelu države, postojala je i vlada koja se sastojala od ministara. Zanimljivo je da je ministar vanjskih poslova Direktorija od 1797. bio Charles Maurice de Talleyrand-Périgord, znameniti diplomat koji je kasnije bio u službi Napoleona Bonapartea, a nakon njegovog pada u službi kralja. Vlast Direktorija potrajala je do 1799. kad ju je zamijenio sustav konzulata na čelu s Napoleonom kao prvim konzulom. Većina povjesničara smatra da je vlast Direktorija bila loša, svojevrsni posljednji vapaj Francuske revolucije koji je završio uspostavom Napoleonove apsolutne vlasti.
Kako je mladi Rommel zarobio čitavu diviziju? (1917.)
Feldmaršal Erwin Rommel poznat je danas kao vjerojatno najsposobniji Hitlerov vojni zapovjednik u Drugom svjetskom ratu. Manje je poznato da je on status ratnog heroja stekao još u mladosti, u Prvom svjetskom ratu. Mladi natporučnik Erwin Rommel proslavio se na talijanskom bojištu, gdje su se sukobljavale vojske Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i Italije koju su potpomagale sile Antante, 26. listopada 1917. godine.
Bitka kod Kobarida jedna je od najznačajnijih u cijelom Prvom svjetskom ratu. Hrvatski vojnici sudjelovali su u njoj na strani Austro-Ugarske. Jedan od najuspješnijih austro-ugarskih zapovjednika bio je Svetozar Boroević von Bojna, koji je sam sebe smatrao Hrvatom. Zanimljivo je da je on jedini čovjek s područja Hrvatske koji je ikada postigao čin feldmaršala.
Natporučnik Erwin Rommel izveo je neobično uspješan pothvat. Njegova jedinica od oko 100 njemačkih vojnika suprotstavila se sili od oko 7000 Talijana kod planine Matajur na današnjoj granici Slovenije i Italije. Rommelove snage odnijele su pobjedu i uz minimalne gubitke uspjele su zarobiti čitavu talijansku diviziju. Mladi je Rommel (bilo mu je 25 godina) zbog tog uspjeha odlikovan najvišim pruskim vojničkim odličjem, slavnim ordenom Pour le Mérite, u žargonu poznatim kao Plavi Max. Taj orden osnovao je pruski kralj Friedrich Veliki, a među dobitnicima bili su i poznati njemački zračni asovi (Crveni barun von Richthofen, Hermann Göring itd.)
Bitka kod Kobarida bila je jedan od najvećih uspjeha Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu. Talijani su tako temeljito poraženi da su se morali povući gotovo do Venecije, stotinjak kilometara od Alpa. Sama riječ Caporetto (talijansko ime za gradić Kobarid u današnjoj alpskoj Sloveniji) postalo je u talijanskom jeziku sinonim za težak poraz i sramotu.
Muhamed Reza Pahlavi okrunio se za perzijskog šaha (1967.)
Dana 26. listopada 1967. izvršena krunidba iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija i njegove supruge, carice Farah. Šah si je stavio specijalno izrađenu krunu s 3380 dijamanata na glavu i uzeo carsko žezlo, a zatim je okrunio svoju suprugu.
Za krunidbu su upotrebljeni iranski carski dragulji, najvrjedniji na svijetu. Jedan od dragulja je ružičasti dijamant Darya-i-noor (u značenju more svjetlosti), jedan od najznačajnijih dijamanata u svjetskoj povijesti. Nekada je pripadao indijskim velikim mogulima.
Te dragulje su stoljećima skupljali perzijski šahovi u svoje riznice, a čak i danas u Republici Iran služe kao jedna od vrijednosnih podloga za iransku valutu. Mogu se vidjeti u iranskoj središnjoj banci u Teheranu, gdje su od 1990-ih izloženi javnosti.
Iranski šah imao je titulu cara i Shahanshaha (hrv. vladar nad vladarima) i smatrao je sebe vladarom najstarije monarhije na svijetu. Ta je monarhija potjecala još od perzijskog cara Kira Velikog, koji je vladao od rijeke Inda do Grčke i od Središnje Azije do Egipta.
Ivan Jarnović – hrvatski Mozart (1747.)
Dana 26. listopada 1747. rođen je skladatelj i violonist Ivan Jarnović, čije se razdoblje življenja uvelike poklapa s dobom slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta. Bilo je to doba klasicizma u glazbi (Haydn – Mozart – Beethoven), i do danas je ostalo jednim od najcjenjenijih razdoblja stvaralaštva u čitavoj povijesti glazbe.
Ivan Jarnović rođen je u Palermu na Siciliji. Prema nekim navodima, bio je dubrovačkog porijekla. Otac mu je bio putujući kazališni djelatnik, a u to doba je kazališno zanimanje značilo stalnu promjenu mjesta boravka. Djetinjstvo maloga Ivana stoga je bilo ispunjeno stalnim selidbama iz mjesta u mjesto. Violinu je, prema predaji, učio kod A. Lollija, vjerojatno između 1760. i 1770. u Stuttgartu. Poznato je da je od 1769. boravio u Parizu, gdje je nastupao s velikim uspjehom. Nastupao je i u pariškim plemićkim salonima, te u dvorskom orkestru princa Rohan-Guéménéea, a gostovao i izvan Pariza stječući popularnost i ugled vrhunskoga virtuoza.
Godine 1779. postao je koncertnim majstorom dvorskoga orkestra princa Friedricha Wilhelma II. u Berlinu. Navedeni princ bio je unuk slavnog pruskog kralja Friedricha Velikog. Nakon toga Jarnović je mnogo putovao po Europi, održavajući koncerte po Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Švedskoj i Rusiji. Jedno vrijeme bio je u službi ruske carice Katarine Velike, na njenom dvoru u Sankt Peterburgu.
Nakon izbijana Francuske revolucije, Jarnović se preselio u London, gdje je također postao slavan kao violinski virtuoz, skladatelj i dirigent. Krajem 1802. ponovno je otišao u rusku carsku prijestolnicu – Petrograd – u kojem je sljedeće godine i umro.
Izvor: Povijest.hr
