Datum: 02.10.2015.
Pitanje:
Dječak star oko dvije godine je imao zloćudni tumor na mozgu i ležao je u jednoj zagrebačkoj bolnici. Roditelji mu nisu bili religiozni ali za dječakovo ozdravljenje su molili mnogi vjernici i molitvene zajednice. Dogodilo se to da je dječak ozdravio a doktori su ostali zbunjeni i u čudu jer jučer je dječak imao zloćudni tumor na mozgu a danas ga nema i potpuno je zdrav. Kako objašnjavate ovaj fenomen i kako objasniti onima koji ne vjeruju da vjera i molitva ozdravljaju?
Odgovor:
Poštovani!
Vaš primjer je nadahnjujući primjer očitovanja Božje milosti i dobrote. To je zorni pokazatelj kako Bog jedino što radi je spašavanje ljudi od grijeha i spašavanje za vječnost. Ipak ovdje se radi o fenomenu. Izliječen je dječak čiji su roditelji nevjernici i nisu tražili molitvu. Ipak, ovdje bi htio samo neke stvari preciznije definirati.
Nije molitva izliječila dječaka, već Bog koji je odgovorio na molitve svoje djece. Ponekad odlazimo u krajnost vjerujući kako je molitva ta koja rješava sve probleme, samo treba vjera i kao čarobni štapić, problemi nestaju. Kao prvo rezultat ozdravljenja je Božja intervencija, a molitva je samo mogućnost komunikacije s Bogom. Također ni vjera nije da će to Bog učiniti zašto ga molimo, već je vjera da je Bog, Bog u svakom trenutku njegovog života. Čak i da se nije dogodilo ozdravljenje, naša vjera u Boga ne bi prestala.
Ovo čudo s dječakovim ozdravljenjem je rezultat posredničke molitve. Zašto su te molitve bitne kada Bog ionako sve zna i zna sve naše potrebe? Prvu stvar za koju moramo biti sigurni je da sve što nam se događa nije rezultat neke naše vjernosti niti prevelike dobrote, već Božje milosti koja se jednako očituje i prema vjernima i nevjernima. Neki posebni aktivnosti Božje milosti ne mogu se dogoditi nevjernicima ne zbog toga što bi im Bog uskratio tu milost, već zbog toga što su oni svojim životnim stavom zapriječili djelovanje te Božje milosti.
Gledajući u kontekstu te iskonske borbe između dobra i zla, Sotona se suproti Bogu i inzistira da Bog na tu osobu ne djeluje sa svojom milošću, jer kao prvo to je osoba koja je Sotonu prihvatila kao svog boga i gospodara. Stoga Sotona inzistira da Bog ne očituje svoju milost k tim osobama. Ipak Bog kao da ima nekakav „as“ u rukavu i onda se pojave posredničke molitve. Tada On može sotoni odgovoriti. „Istina je da taj dotični me nije prihvatio i bez obzira što bi i njega želio spasiti ne mogu direktno ga blagoslivljati svojom milošću, ali za njega se moli Marko, Stjepan, Ana… Oni nisu tvoji. Zbog njih ću tu molitvu uslišiti i blagosloviti tu obitelj bez obzira što me ne vjeruju. Možda će im to biti povod da me počnu tražiti.“
U Bibliji ima zanimljiva povijest drevnog Izraela koja opisuje sličnu situaciju. Opisana je u 2. Knjizi o Kraljevima 3. poglavlju. Tu se opisuje vladavina kralja Jorama, sina Ahabova, najgoreg kralja u Izraelu. Nakon Ahabove smrti Joramu je Moapski kralj prestao plaćati danak. Da bi to spriječio, Joram je mobilizirao svoju vojsku i pozvao je Izraelskog kralja Jošafata da pođe s njime u rat protiv Moapskog kralja. Jošafat je prihvatio savezništvo i krenuli su u rat edomskom pustinjom. Tom ratnom pohodu pridružio se i edomski kralj. Prolazili su preko pustinje i nakon sedam dana ostali su bez vode. Jorama je uhvatila panika i on je vjerovao da je na njega došla Božja kazna, ali ne samo na njega, već i na ostala tri kralja. Za razliku od njega Jošafat je naučio oslanjati se na Boga. Tražio je proroka, i odveli su ga pred Elizeja, proroka Božjeg. Kada mu je Joram prišao, Elizej je prema njemu bio vrlo grub i odgovorio mu je: A Elizej reče kralju izraelskom: “Što ja imam s tobom? Potraži proroke svoga oca i proroke svoje majke!” Izraelski kralj odgovori mu: “Ne! Jer Jahve je pozvao ova tri kralja da ih preda u ruke Moapcima. Elizej uzvrati: “Tako mi živoga Jahve Sebaota, komu služim, kad ne bih gledao na judejskog kralja Jošafata, ne bih ti obraćao pažnje niti bih te pogledao.
Ovo mi je zanimljiva činjenica. Zahvaljujući jednom vjernom čovjeku trojici kraljeva dodijeljena je pobjeda po milosti Božjoj. Bog je Bog koji spašava. Kada je uništavao Sodomu tada je obećao Abrahamu ako nađe deset pravednika, neće uništiti grada. Bog i u najgorim trenucima razmišlja o spašavanju. Njemu je potrebna „kritična masa“ koja je relativno mala da bi mogao spašavati. Pitanje koje bi si trebao postavljati je, pripadam li ja Božjoj kritičnoj masi. Jesam li svjestan da je uslišenje moje molitve Božja milost koju ničim nisam zaslužio. To nije rezultat moje vjernosti niti moje molitve, Već Božje milosti. Ja sam samo bio kanal te milosti a i to je Božja milost.
Bog uvijek spašava i nama daje milost da budemo suučesnici u njegovom spašavanju. Nije li to prekrasna Božja milost?
Neka Vas dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
