1 Kor 19,9a.11-13a
Rim 9,1-5
Mt 14,22-33
Današnji ulomak Evanđelja na osobit način naglašava, i to dosta snažno, nepovjerenje, nesigurnost i strah apostola i Isusovo oslobađanje njih od svega toga. U svojoj dugogodišnjoj praksi duhovnika shvatio sam da su najdublja, najteža i najraširenija opterećenja ljudi strah i krivnja. To dvoje, na žalost, često ide zajedno. Prvi puta se strah u Bibliji pojavljuje nakon grijeha naših praroditelja Adama i Eve. Na pitanje Boga Adamu: „Gdje si? (usp. Post 3,9) on odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu, POBOJAH SE JER SAM GO, pa se sakrih“ (3,10). Sudbonosno je što se Adam i Eva nakon grijeha ne usude stati pred Boga. To što drevni pisac piše da to ne mogu učiniti jer su goli znači da su ostali bez zaštite, uporišta i sigurnosti. Također to znači da se stide svojih golih tijela budući da osjećaju intenzivnu krivicu jer su izigrali Božje povjerenje uzevši plod s drveta spoznaje dobra i zla. Stoga se stide i jedno drugoga. Međutim, odmah potom Bog načini čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu (usp. 3,21) da bi neutralizirao strah i krivnju njih dvoje. Neprestani izvori naših strahova i nepovjerenja su grijesi. Zato je prvi korak nakon što učinimo grijeh, priznati ga i zažaliti zbog toga te popraviti štetu nastalu grijehom. Da su Adam i Eva priznali svoje osobne grijehe, zažalili zbog toga i obećali Bogu da to više neće činiti ne bi bili prognani iz raja. Ako si, poštovani čitatelju, npr. ogovarao neku osobu priznaj si to, također i Bogu pred svećenikom u ispovijedi i potom izvrši pokajanje. Pokajanje ili pokora se sastoji u tome da ti je doista žao što si ogovarao određenu osobu. Također je pokajnički čin priopćiti drugima nešto dobro i lijepo što je učinila dotična osoba. I konačno, ako si u mogućnosti, riječima i djelima pomozi toj osobi.
Da bi nas Isus oslobodio od tjeskobe, straha i nepovjerenja potrebno je obično više njegovih zahvata, naročito ako je strah dublji i ako se opetovano vraća. Razmotrimo, današnji i prošlonedjeljni tekst o umnožavanju kruha, da bismo razumjeli kako Isus pobjeđuje strah u svojim učenicima.
Znajući da će o četvrtoj noćnoj straži (od 3 do 6 ujutro) doći, hodajući po vodi, učenicima čija je lađa bila nasred mora te šibana valovima Isus umnaža kruh mnoštvu (Mt 14,15-21). Htio je tim čudom ojačati vjeru apostola u njega. Pa iako nije bio u lađi s njima oni su znali da je on srcem, duhom uvijek uz njih, naročito u tegobama života i da ih prisutan tijelom ili ne uvijek štiti. Kad je u gluho doba noći došao k njima pomislili su prestrašeni da vide utvaru te su kriknuli. K tomu ugledati utvaru na moru za Istočnjaka je značilo da će doživjeti nesreću, možda i brodolom. Međutim, Isus ih snažnim riječima i glasom smiruje. U šturoj Matejevoj verziji ovog događaja navedeni evanđelist koristi čak tri rečenice Isusove: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Iza svake „riječi“ je uskličnik. To znači da je svaka „riječ“ bila upućena snažnim prodorima i izravnim glasom. Petar, ipak, u ime svih traži dodatnu sigurnost da se radi o Isusu kako bi se sasvim oslobodio straha. Zato moli Isusa da mu omogući da po vodi dođe k njemu. I uspio je u početku. Ali kad je spazio vjetar i valove, što nama može poslužit kao slika ponovno vraćenog straha što se u njemu i dogodilo, počne tonuti. Potom je ponovno kriknuo uz povik da ga Isus spasi. Isus ODMAH PRUŽI RUKU, DOHVATI GA. Zapazi, dragi čitatelju, koliko je i kakvih sve intervencija potrebno da i u našim životima u određenoj situaciji iščezne strah. Vidi se da Petar sumnja, a najhrabriji je od učenika. Ta hodao je po vodi. „Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar.“ Isus je još k tome ulazeći u lađu sasvim utihnuo vjetar. Tako je utihnuo Isus i strah apostola. Konačno, kad su priznali da je Isus Sin Božji našli su cjelovito smirenje i spokoj. Bitno je, dragi čitatelju, da zapamtiš neke Isusove rečenice. Pokušaj zapamtiti rečenice: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ i primijeniti ih kada te iznenadi strah. Znajući za taj egzistencijalni problem našeg bića Duh Sveti, koji je autor Svetog Pisma, u njemu oko 300 puta kaže: „Ne bojte se!“
vlč.Vinko Pilić
