Propovijed povodom 15. nedjelje po Trojstvu
„Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, a svoga bližnjega kao samoga sebe.“ Dobro poznate su to riječi iz Evanđelja, a čije je značenje potvrdio sam Isus. Navedene riječi ujedno predstavljaju i dvije zapovijedi ljubavi. Na prvi pogled, u potpunosti jasne, logične riječi, svima razumljive, koje nam daju smjernicu za kvalitetan, ispunjen život u Bogu. No, je li to baš tako?
Zapitajmo se: što znači „ljubiti Boga“, „ljubiti bližnjega“ a što „ljubiti sebe“? Naizgled, riječ je o različitim pojmovima, no zapravo su povezani i svedeni na zajednički nazivnik: ljubiti sebe. Ili, bolje reći: Boga u sebi. Jer, ako smo svi dio Jednote, a ta Jednota je Bog sam, a mi, u ljudskom tijelu smo očitovanje Boga na materijalnoj razini na kojoj obitavamo, onda ljubeći, voleći sebe, neminovno imamo ljubavi i za druge, a time smo otvoreni i za ljubav prema Bogu, kao i za ljubav koji dobivamo od Boga.
Kako, u svakodnevnom životu, očitujemo ljubav prema sebi, a time i prema drugima i Bogu? Najočitiji primjer je služenje, a služenjem sebe predajemo drugome i Bogu. Predavši sebe Bogu, da nas vodi u potpunosti u svakom trenutku našeg života, stvaramo preduvjet za život ispunjen Duhom Svetim, za osvještavanje i prihvaćanje Božje ljubavi prema nama, a time i ljubavi prema sebi. Predavši sebe Bogu i Božjem vodstvu, neminovno se predajemo i drugima, služeći im, pomažući kad god i koliko god možemo, no vodeći se mudrošću, da u svojoj predanosti, svom služenju drugima se ne miješamo u životne lekcije koje pojedinac valja proći, a svladavanjem kojih spoznaje Boga u sebi.
Zašto je toliki naglasak na predanosti sebe drugima? Svi smo dio Jednote, svi smo Jednota, a Jednota je Bog sam. Predanošću sebe drugima, predajemo sebe Bogu, jer Jednota ne podrazumijeva odvojenost, izoliranost, asocijalnost, „socijalnu distanciranost“, nego interakciju, upotpunjavanje s drugima, učenje, skupljanje iskustava i obogaćivanjem sebe u svakom smislu, a to postižemo jedino povezivanjem sebe s drugima, uzevši u obzir da ta povezanost, ti odnosi, budu samo oni koji nas grade, oplemenjuju kao osobe.
Iz svega iznesenog, možemo zaključiti sljedeće: nemoguće je biti otvoren, biti predan drugima, a time i Bogu, ako nismo otvoreni i predani prema sebi, ako ne ljubimo sebe kao Božje biće, kao dijela Jednote. U svakodnevnom životu često susrećemo primjere osoba koji ulažu veliki napor i vrijeme u gradnji sebe na duhovnom planu, „baveći“ se raznim neformalnim duhovnim učenjima i tehnikama, slijedeći revno vjerska pravila religije kojoj pripadaju, a pritom, da se izrazimo prenesenim značenjem – sebe ne mogu pogledati u ogledalo. Sebe ne podnose, sebe ne vole, sebe ne vide kao jedinstveno očitovanje Boga u materiji, kao dijela Jednote. Unatoč svoj toj duhovnoj praksi, bez obzira o kakvom tipu iste se radilo, kako će takva osoba adekvatno pružiti sebe drugima, sebe svijetu koji je okružuje, a time i Bogu u sebi?
Početak rada na sebi je uvijek vezan za nas osobno, za našu unutrašnjost. Naša su uobičajena uvjerenja da se sreća i osobno ispunjenje krije negdje izvan nas, što nema smisla, jer, ako je riječ o osobnom odnosu s Bogom, a time i ljubavi prema sebi, kako to može biti vezano za ičim van nas samih? Duhovne tehnike, učenja, religije, su samo „dodatni alati“ koji održavaju već postojeću ljubav prema sebi, a time i prema drugima i prema Bogu općenito, no ne i nužno sredstva kojim ćemo zasigurno postići da sebe više volimo, ili zavolimo uopće. Za to nam je potrebna naša unutarnja kontemplacija, naša osobna, unutarnja predanost prema Bogu, da nas vodi u smjeru koji je najbolji za nas, koji god on bio, jer baš to je istinsko očitovanje vjere u Boga. Prepustimo se Duhu Svetome, koji je Božja sila očitovana u nama, da kroz nas djeluje, i da time u potpunosti budemo jedno s Bogom.
Amen
