MORALNO-ETIČKI I POVIJESNO-POLITIČKI PRESJEK HRVATSKOG
NARODA I DRŽAVE
Proljeće 1953. godine, moj otac je umro u 42. godini. U to vrijeme je u Hercegovini, Bosni, Dalmaciji i Lici bila epidemija trbušnog tifusa i mnogi su umrli. Nije bilo ni doktora ni lijekova, a ni novaca za otići doktoru. Ostali smo nas 10-ero djece, majka i baka, obje udovice. Inače je nas bilo 13-ero djece, troje su kao mali umrli.
S dvije i pol godine pamtim dan očeve smrti. Majka je nagnuta stajala nad tijelom pokrivenim bijelom plahtom, položenim na dvije klupe uz slobodni kuhinjski zid. Vidio sam njene suze i drhtave pokrete ruku koje su ušuškavale tijelo krajevima jednostavne plahte. Držala me je tetka Janja otirući suze, pazeći da ne padnem, čas jednom, čas drugom rukom.
Kad je sprovod krenuo, odnijela me je na Kosu, brdašce iznad kuće, da mogu vidjeti sprovod. I vidio sam crnu, vijugavu rijeku ljudi koji su gmizali poput magle izrovanom cestom prema Lekinom groblju. To je bio moj oproštaj od oca.
Još se sjećam jednog detalja. Vjerojatno kad je bolovao držao me je na koljenima i davao mi kriške paradajza. Cijeli život pamtim crvenilo tog paradajza. Bio sam trinaesto i najmlađe dijete. Čast mi je da je i kardinal Kuharić isto to bio.
Moje rano djetinjstvo je proteklo kao rano bunilo. Bili smo primjer sirotinje, kao što je bila cijela Hercegovina, napuštena i kažnjena kao ustaški kraj od okupacijske komunističke Titove kamarile. Nikada, ama baš nikada nismo dobili nijedan dinar pomoći od države, bili smo osuđeni da skapavamo, a morali smo plaćati porez. Ali, nismo se dali i opstali smo. Imali smo puno zemlje koja se navodnjavala, radili smo povrće za prodaju, duhan i lozu, imali krave, ovce, kokoši i svinje. Imali smo i šume i drva i grma i šušnja. Mama i baka su bile jake žene, duhom i tijelom. U smiraj večeri su plakale, a ujutro su obje dobivale nadljudsku snagu. Svojim životom su prkosile svim nedaćama, i životnim i političkim. Otac mi je bio pošten i viđen Čovjek. Bio je majstor od četiri zanata: zidar, tesar, limar i majstor za kalamljenje loze i voćaka. Povrh svega, bavio se lovom, svirao diple i guslio je.
Kad sam pošao u školu, neki iz sela bi me pitali čiji sam. Kad bih im rekao, kazali bi: „Pokoj mu duši, bio je to pravi Čovjek!” Kad sam bio odrasliji, bio sam na to ponosan i govorio sebi: „Moj otac nije bio šuga, neću ni ja!” Majka je bila ponosna žena. Uza sve poteškoće, posudila je novac samo nekoliko puta. Kako smo rasli, mislili smo i razgovarali o odlasku, najstariji brat se oženio, dobio prvo dijete i odselio u Vođince kod Vinkovaca. Povukao je kasnije nas petero i mene kao posljednjeg. Obitelj je bila razdijeljena: ovi što su ostali u Hercegovini, jedni su otišli u Njemačku, a drugi u Australiju. Doživjeli smo sudbinu Hrvatskog naroda. Bilo nas je petero braće i pet sestara. Bio sam zahvalan Slavoniji što nas je primila. Primila je Hrvate Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Hrvatskog zagorja i druge. A što je ta plemenita Slavonija danas dočekala? Postala je žrtva nebrige, nesposobnosti i uništavanja naših političkih elita, mahom komunističko-boljševički indoktriniranih, pohlepnih i kradljivih, svjesno ili nesvjesno uključenih u specijalni rat protiv Hrvatske države i naroda, potpomognuti stranim neprijateljima. Svi smo se oženili ili udali, zasnovali obitelj i porodili djecu.
U jedno vrijeme mama i baka su bile same u kući. Tada je mama imala 27-ero unučadi koji su rasli i već imali svoju djecu. Svi mi smo imali kuće, stanove, biznise i poslove. Znala je često reći: „Tko će kao Bog? Hvala mu!” Bila je ponosna, i uistinu, „Tko će kao Bog!” Umrle su baka i mama. Ostao nam je primjer i podsticaj kako treba živjeti.
Cijeli moj život je obilježen jednim trokutom; Bog – ja – drugi ljudi. U ozračju tog trokuta od djetinjstva sam tražio čiste duše. I našao ih nebrojno puno – ima ih milijarde. Što je čista duša? To je duša dotaknuta i prožeta Bogom Stvoriteljem, koja ima Vjeru, koja je ponizna, susretljiva, ljubazna, dobronamjerna, solidarna, požrtvovna, iskrena, poštena, koja se odriče vlasti, moći i bogatstva, koja je svjesno opredijeljena za služenje, a ne za manipulaciju i ponižavanje i za izrabljivanje ljudi.
Prijave duše su suprotne od gore navedenog. Sto namjerno, što stjecajem okolnosti živio sam u više krajeva naše domovine – Hercegovina, Slavonija, Bosna (Sarajevo), Zagreb, Dalmacija i Istra (Pula). Mislim da sam sve dobro upoznao. Od stranih država: Austrija (Beč), Njemačka (Miinchen), Australija (Sydney), Švicarska (Bern, Bazel). Bio fratar na sv. Duhu, bio sam kasnije u misijskom centru u Beču. Radio sam kao službenik sa ekonomskom školom (najduže Ina-trgovina), vani sam radio u hotelima, hortikulturu, na carini, čišćenju, u tvornici i na baušteli. Upoznao sam intelektualni i fizički rad. I zbog toga sam ponosan. Mislim da sam dinamična osoba. Kroz sve te putešestvije upoznao sam vrlo mnogo čistih duša, svih Vjera, rasa, naroda, tradicija i kultura – Europa, Turska, arapski svijet, Afrika, Kanada, USA, Južna Amerika, Australija, N. Zeland, Rusija, Kina, Koreja, Japan itd.
Radi čistih duša opstaje svijet. One imaju snagu Duha Svetoga – osobito Kršćani – koji je djelatan u njihovom praktičnom životu. One su nepobjedive i one to znaju. Svi pokreti i ideologije; fašizam, nacizam, komunizam, masoni, liberali, sada ISIL, Alkaida, Boko Haram.
Protukršćanski pokreti svih boja ne mogu pobijediti snagu Duha Svetoga, poslanog od Sina Božjega Isusa Krista, voljom nebeskog Oca. Svi ti pokreti i ideologije usmjerene protiv Boga i čovjeka potječu od Sotone, to je u biti đavolsko djelo. Te čiste duše su kraljevstvo Božje na zemlji – Crkva – koju ni vrata paklena neće nadvladati. To je vidljiva Crkva s obzirom na kršćane, katolike, pravoslavne i protestante i anonimna crkva s obzirom na druge religije; islam, hinduizam, budizam i sve ljude dobre volje. Kad čitamo otkrivenje, vidimo da su u raju duše svih naroda i jezika. Dakle, raj nije samo za svećenike, redovnike i redovnice i nije rezerviran samo za katolike Hrvate. S tim spoznajama ja sam ekumenist i nastojim se ponašati kako bi se Isus prema njima ponio. Velika većina Hrvata su u biti čiste duše. Skoro kroz cijelu povijest doživljavaju nasilje, ropstvo, ubijanje, progonstvo, izrabljivanje i ponižavanje svake vrste, objede i laži, agresiju vojnu i komunističko-titoističku, sustavno uništavanje ekonomije. Ali imamo pravo na samoobranu svim sredstvima i redovito pobjeđujemo, ipak uz velike žrtve. To sve se događa i u novoj, suvremenoj Hrvatskoj državi do danas. Protagonisti se znaju. Ali ne mogu nam uništiti radost življenja, vjeru i optimizam i to ih boli do ludila.
Nasuprot čistim dušama imamo i prljavce. Oni namjerno odbacuju Isusa Krista i grade svoj život bez Boga i njegovih zapovijedi, utemeljen na samo materijalističkim manifestacijama čast, moć, bogatstvo, krađa, mržnja, uobraženost, nasilje, nepravda, kult tijela, ljudska prava bez obaveza, kvazidemokracija, uzurpacija medija i pravosuđa, nametanje komunističke ideologije, na desnici licemjerno domoljublje, pohlepa, odsustvo empatije za bližnjega, osveta, prestiž, egoizam, ubijanje nerođene djece, osvetnički politički procesi, otimanje kuća i zemlje, prevare svake vrste, izbacivanje cijelih obitelji na ulice, pljačka naroda putem namještenih zakona, korupcija, namještenih radnih mjesta, ponižavanje i izrabljivanje ljudi na radnom mjestu, medijsko namjerno varanje i uzurpacija, odsustvo grižnje savjesti, ljubomora, zavist itd.
To sve se događa i na ljevici i desnici, čak i u Crkvi gdje je temeljni nositelj crkva moći. O tome ću kasnije više reći. Ciste duše i prljavci se nalaze u svakom narodu, gdje više, gdje manje. U zadnjih sto godina mi smo ugroženi velikosrpskom agresijom preko Karađordevića i kasnije komunističko-četničkom hegemonijom u Jugoslaviji, a osobito u Domovinskom ratu, agresijom i okupacijom tih snaga. Trebamo znati da su protagonisti toga bili njihovi prljavci i ne smijemo osuđivati cijeli narod. I Srpski narod ima čiste duše i one su u velikoj većini kao i kod nas i žrtve su zbog istih razloga koje sam naveo u manifestacijama prljavih duša. Osobno sam sreo, radio i družio se sa mnogima, mnogim čistim srpskim dušama. Upoznao sam mnoge čiste duše medu muslimanima u Bosni i Hercegovini, sa Sandžaka, sa Kosova, Albance i Albanke, iz Makedonije, Crne Gore, Slovenije i mnogih drugih naroda. Kod franjevaca, a osobito u misijskom centru Verbita u Beču, naučio sam da trebamo poštivati Vjeru, naciju, jezik, pismo, kulturu i tradiciju ama baš svakog naroda. Trebamo ih voljeti jer ih Isus voli, i ako mi to hoćemo, Isus će nam dati snagu i ljubav, koja je cjelovita i univerzalna, tek onda možemo im uspješno navijestiti Evanđelje.
Krešimir Čepo
