BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA – VODOKRŠĆE
Tomislavgrad, 6. siječnja 2012. u 10. 30 sati
Ps 72 (71), 1-2. 7-8. 10-11. 12-13
UVOD
Za uvodno slavlje, obavlja se obred blagoslova soli i vode.
Ili se vjernici potaknu riječima:
Današnjom svetkovinom Bogojavljenja, Crkva slavi Božje objavljenje svim narodima i svakom čovjeku. Trojica mudraca s Istoka, koji pohađaju novorođeno dijete Isusa s darovima, predstavljaju sve narode svijeta. Ujedno su znak kako se Kristovo Evanđelje ne odnosi, samo na jedan narod ili zemlju.
Danas se na osobit način Bog objavljuje i nama u svojoj riječi i u otajstvima koja slavimo. Kako bismo bili dostojni Božje objave, kao i velikih darova iz srca ćemo zazvati, Božje praštanje i milost.
HOMILIJA
Blagdan Bogojavljenja – Tri kralja ili u narodu Vodokršća, povijesno je stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom 3. stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz egipatske rijeke Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan, spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani Galilejskoj.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom – očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka, Bog je Isusa očitovao kao sveopćega Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Kršćani Rima preuzeli su ga od Istočnjaka, tijekom druge polovice 4. stoljeća te ga zadržali na prvotnom datumu. Kršćani Istoka su preuzeli od Rima blagdan Božića, te ga uveli na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana, vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada.
Današnji odlomak prvoga čitanja Izaijine knjige, sadrži lirski opis obnovljenoga Jeruzalema. Povratnici iz Babilonskoga sužanjstva se vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca, koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom. Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu – cijeli vjernički narod – da u osvit novoga dana prepozna slavu Božju. Ona nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskoga neznanja, prekriva poganske narode.
U stranim hodočasnicima prorok vidi, univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta, bila su povod da rabini protumače univerzalnost židovske religije. Tako što bi Jeruzalem bio simbolično rečeno “pupak” svijeta, dok stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
Kratki odlomak drugoga čitanja uzet je iz Pavlove Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskoga porijekla. Pavao u ovom odlomku, izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima, diveći se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi, koji su se međusobno častili uvredama i prijezirom.
Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima, zato što nemaju objave i žive grješno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena.
Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne crkve, kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Prisutan je sveopći sakrament spasenja. Krštene “strance” vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, te se osjećaju prihvaćeni, uvaženi i ljubljeni.
Kad je Matej zapisivao svoje Evanđelje, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Bili su skloni držati da su oni prvorazredni članovi Crkve, a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje te se prilagoditi židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi, kako ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi, niti ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Naprotiv, trebaju misijski djelovati, a ne čekati da se stranci požidove. Bogojavljenje već u nazivu otkriva da se radi o dugo iščekivanom Božjem javljanju i otkrivanju tajne, koja u „prošlim vremenima nije bila priopćena ljudima“. Čovjek je oduvijek pokušavao doći do Boga kroz razne religijske prakse i sustave. Vapio je tražeći odgovor, ali ga nije nalazio na potpuno željeni način.
Često je kroz povijest izgledalo, a i u naše vrijeme – promatrajući toliko tragičnih događaja u svijetu i nevolje u osobnim životima, kako se Bog „uspavao“ ili nas napustio. Bogojavljenjem slavimo Božji pronalazak čovjeka, otkrivajući način kako ga susresti „živa“ i „budna“.
Kako čovjek sam svojim snagama ne može doći do Boga, sam Bog hoće i može doći do čovjeka. Ipak ne želi ljude isključiti iz radosti njegova pronalaska. Po Augustinovim riječima: „Bog nas je bez nas stvorio, ali nas bez nas neće spasiti!“ Upravo je Bogojavljenje blagdan susreta, prepoznavanja i suradnje. Bog je prema ljudima krenuo s utjelovljenjem i rađanjem kao Sin čovječji, dok je čovječanstvo prema Bogu krenulo u osobama triju mudraca. Iako se u evanđeoskom izvješću ne spominje njihov broj niti imena, prema broju njihovih darova u zlatu, tamjanu i smirni te njihovim vrijednostima, prema crkvenoj tradiciji su bili trojica. I to različite dobi od mladosti, preko zrelih godina do starosti. U tom je sadržana poruka da nikada nije dovoljno rano, niti odveć kasno krenuti za Zvijezdom „koja ne zna zalaza“.
Zlato je u starini uglavnom služilo kao moneta i sredstvo plaćanja. Samo je samostalni vladar imao pravo, kovati vlastiti zlatni novac. Kao što je i danas tiskanje novca u isključivoj nadležnosti državne vlasti, tako se u starini smatralo da je zlato kraljevski monopol. Zato se među darovima donosi zlato, ono što novorođenom kralju pripada. Ovim darom neobični posjetitelji s Istoka, novorođenom Isusu priznaju kraljevsko dostojanstvo. Krist je došao da bi nas učinio, dionicima Božjega kraljevstva.
Poznato je da su Židovi i ostali narodi u starini na žrtvenicima, palili i prinosili tamjan u čast Bogu. Ovim darom priznaju da Isus nije samo običan kralj, nego da dolazi od Boga te da je Božji Sin. Zbog uzvišenosti našega dostojanstva ne možemo živjeti kao da smo samo od ovoga svijeta, te da smo samo usmjereni na ovaj vidljivi svijet. Ne može nam biti jedino i isključivo važno ono, što je ovozemno i propadljivo. Jer znamo da smo pozvani biti dionici njegove nebeske slave, a danas i gozbe.
U daru smirne crkvena tradicija vidi skupocjenu mirisnu pomast, kojom će biti pomazano Isusovo tijelo kod ukopa. Pismo govori da je Krist proslavljen upravo kroz svoju predanost, poniznost i poslušnost do smrti na križu. Kao što smo dionici Kristove proslave, jednako smo dionici i njegove muke. Naše životne nevolje i križevi su potvrda da nas Krist pridružuje sebi i u patnjama i u proslavi.
Pri koncu smo božićnoga vremena. Pjesma anđela je utihnula, zvijezda nestala, mudraci se u svoju zemlju vratili, a pastiri sa stadom svojim kućama. Ali za one koji su Isusa susreli – Božić tek počinje. Oni idu tražiti izgubljene, podizati pale, hraniti gladne, oslobađati sužnje, donositi mir. Na to je pozvan i svatko od nas u svojoj obitelji, susjedstvu i gradu, kako bi svatko od nas i naš svijet odsijevao Kristovim svjetlom.
Fra Mate Tadić
