Cijelo vrijeme sadio je drveće po svakom pa i najpustijem kraju. Svakog dana ustajao bi u zoru kako bi mogao dnevno posaditi stotinu stabala. Savjesno, vrijedno, svjesno i budno sadio je drveće želeći stvoriti hladovinu za umorne putnika i prelijepu zelenu oazu kako bi ljudi imali gdje odmoriti dušu u skrovitoj molitvi. Umoran i iscrpljen sjeo bi na zemlju i zadovoljno se divio vlastitom postignuću. Ljudi su dolazili i uživali u zelenom raju koji je stvarao uvijek spreman i budan te nepokolebljiv. Bilo je ljudi koji su ismijavali i omalovažavali njegov rad govoreći: „Što ti to sve treba? Što tražiš u tolikom iscrpljivanju i stalnoj budnosti? Radije lezi i odmaraj!“ Vrijeme je prolazilo, a stabla su rasla stvarajući predivni vrt za molitvu i hladovinu za dušu. I tako vrijedan čovjek je ostario, a zajedno s njim i oni zli i pakosni koji su često kritizirali njegov rad. I dok je umoran, ali zadovoljan i sretan čekao svoj zasluženi odmor, oni zli i pakosni uzrujano su se utapali u žalopojkama:“ Da sam barem i ja nešto važno činio u životu. Zašto sam samo spavao; zašto nisam bio koristan? Nemam više vremena, a mogao sam…“ Vrijedan čovjek završio je sve svoje poslove rekavši: „Hvala ti Bože što toliki ljudi mogu pronaći hladovinu u sjenci mojih stabala.“ I zadovoljno ode. Zato bdijte jer ne znate ni dana ni časa.
Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.
