MISAO IZ EVANĐELJA DANA
XXVIII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 14. 10. 2018.
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Mudr 7,7-11; Ps 90,12-17; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30
NAPOMENA: Izostavlja se spomendan sv. Kalista I., pape i mučenika.
Prvo čitanje:Mudr 7, 7-11
Ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s mudrošću.
Čitanje Knjige Mudrosti
Pomolih se i razbor dobih;
zavapih i primih duh mudrosti.
Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja
i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom.
Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima,
jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska,
a srebro je prema njoj kao blato.
Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote
i zavolio više od svjetlosti,
jer njezin sjaj bez prestanka svijetli.
A s njome su mi došla sva dobra
i od ruku njezinih blago nebrojeno.
I svemu sam se tome radovao,
jer mudrost sve donosi;
još nisam znao da je ona
roditeljka svega toga.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam:Ps 90, 12-17
Pripjev:Nasiti nas smilovanjem svojim da kličemo!
Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Obraduj nas za dane kad si nas šibao,
za ljeta kad smo stradali!
Neka se na slugama tvojim pokaže djelo tvoje
i tvoja slava na djeci njihovoj!
Dobrota Jahve, Boga našega, nek’ bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek’ uspije.
Drugo čitanje:Heb 4, 12-13
Riječ Božja prosuđuje nakane i misli srca.
Čitanje Poslanice Hebrejima
Živa je riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.
Riječ Gospodnja
Evanđelje:Mk 10, 17-30
Što imaš, prodaj i idi za mnom!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Ne otmi!
Poštuj oca svoga i majku!«
On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« 21Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!«Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«
Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.
Riječ Gospodnja
Uvod
Kada god čitam ovaj događaj ili slušam o susretu bogatog mladog kneza i Isusa, odmah mi se nametnu određena pitanja. Zašto je mladić morao prodati sve što je imao i dati to sirotinji kako bi dobio vječni život? Koja je poruka u ovom događaju za nas danas?Treba li čovjek nešto učiniti da bi se spasio? Trebam li i ja primijeniti ovaj Kristov savjet i vrijedi li to i za nas danas? Trebam li sve prodati i podijeliti drugima?
Danas živimo u kulturi koja glorificira brz, instant uspjeh i dobitak. Gotovo jednom tjedno u novinama ili na internetskim portalima izađe članak o nečijem instant uspjehu utemeljenom na brzom dobitku zahvaljujući nekom super izumu. Nedavno su portali izvještavali o ženi koja je izumila kutiju za sendviče koja može jako dugo održavati njihovu svježinu. Od razvoda, bankrota i teškog života do multimilijunašice – tako su je opisali novinari. Čitajući takve članke obično pomislimo: „Uh, kad bismo i mi tako nešto izvukli, ali bez ovog prvog dijela njenog života.“
Mi želimo živjeti san za kojeg vjerujemo da je naš, no kojeg nam uglavnom serviraju drugi. Kaže se da Amerikanci dnevno pojedu oko 815 milijardi kalorija. To je u prosjeku 200 milijardi kalorija više no što je potrebno za sve stanovnike. S tim bi se moglo nahraniti oko 80 milijuna ljudi dnevno. Dok tisuće ljudi umiru od gladi, mi razmišljamo o dijeti. Koja je najučinkovitija dijeta? Izgleda da je najučinkovitija dijeta susresti se sa Kristom. Danas se propagira mit da je čovječanstvo na putu napretka, a istovremeno 80% ljudi živi u nehumanim uvjetima.
Usprkos tome, mi se ne mičemo s profila poznatih ljudi misleći da je to ideal života.
Današnje razmišljanje temelji se na osnovnoj biblijskog postavci: da je požrtvovnost kršćanski način življenja. Međutim, događa se da mi od svega pravimo objekt zadovoljstva ili utaživanja vlastitih potreba, pa tako i od duhovnosti. Zabava, zadovoljstvo, uzbuđenje, rješavanje problema, i sve tomu slično, postali su uobičajeni dijelovi razgovora i planiranja.
Homilija
Tekst kojim se danas bavimo sastavljen je po uzorku izvještaja o iscjeljenju, tako da ovaj događaj možemo promatrati u kontekstu bolesti i liječenja. Zanimljivo je jedno sociološko istraživanje ili bolje rečeno osvrt koji je izašao kao knjiga pod naslovom „Affluenza“ što je kombinacija dvaju engleskih riječi: affluence i influenza, što u prijevodu znači nagomilavanje i prehlada (gripa). Pisac ove knjige kritički govore o našoj kulturi koja želi sve više i više, tvrdeći da je to poprimilo razmjere zaraze.
Slično tako, već i sama struktura današnjeg biblijskog teksta ukazuje na to da evanđelist Marko želi reći da je ovaj mladić bolestan. Naime, on Isusu dolazi trčeći i padajući na koljena, baš kao što je nešto prije učinio gubavac. Na kraju mu Isus nalaže: Idi, što podsjeća razne druge događaje u kojima su ozdravljeni morali ustati i krenuti. Ima li lijeka za bolest od koje boluje ovaj mladić? Idemo prvo vidjeti što se ustvari dogodilo.
Tko je bio ovaj mladić? „On“ je došao pred Isusa trčeći, padajući na koljena i tražeći ga da mu pomogne. Očito je da je on želio iskreno razgovarati sa Isusom kako bi riješio svoj problem. Evanđelist Luka ga naziva uglednikom (pripadao je židovskoj aristokraciji i jednom od vijeća) koji je bio silno bogat (što je bitna informacija), a k tome je bio i mladić između 21 i 28 godina. To je dobitna kombinacija: mlad, bogat i ugledan.
Taj mladi čovjek je bio dovoljno zreo da se može osvrnuti i reći kako je vršio zapovijedi od svoje mladosti. Vjerojatno je naslijedio bogatstvo, ali isto tako želio u svom životu ostvariti određene ciljeve. To je uključivalo i njegov duhovni život. Upravo zato je pitao: Što trebam činiti?Osjećam da mi nešto nedostaje. Reci mi što još i ja ću dati sve od sebe da to ostvarim ili da budem savršen kako to Isus kaže. Isusov uvodni odgovor ne bismo trebali shvatiti kao negaciju Njegova božanstva, već radije kao negaciju načina na koji su se ljudi odnosili prema tadašnjim vjerskim učiteljima i vođama. Bog je taj koji je jedini dobar.
Isus propisuje uobičajen lijek. I ne propisuje ga razgovarajući o uzroku mladićeve duhovne praznine, već upirući i stavljajući prst direktno na ranu: Znaš zapovijedi… Međutim, kada Isus govori o zapovijedima, nešto je tu drugačije. Ne znam jeste li primijetili, ali Isus je jednu zapovijed izostavio i na njeno mjesto stavio ne prevari ili ne otmi, kako neki prijevodi kažu. K tome je dodao zapovijed ljubi bližnjega. Je li izostavljajući zapovijed ne poželi i dodajući onu o prijevari Isus ukazao na njegov problem? Je li on na taj način došao do svog imetka? Možemo li reći da, premda je držao zapovijed, nije ljubio bližnje?
Evanđelist Marko govori kako je Isus pogledao ovog mladića i zavolio ga. I ovdje nalazimo načelo Evanđelje. Isus vidi bolest u ovom mladiću, vidi ono što mu nedostaje, ali vidi i njegov iskren pristup. Usprkos svemu on ga ljubi. Ali recept za lijek nije jednostavan i lagan.
Isus mu govori da ako želi biti savršen treba ići, prodati što ima, dati siromasima, doći i potom slijediti Isusa. Imperativ kojeg je Isus stavio pred njega sastojao se od pet koraka, a odgovor je u posljednjem koraku. Dakle, Isus mu nije rekao da „ako želiš biti savršen prodaj sve što imaš i daj sirotinji,“ već: slijedi me. A nasljedovanje Isusa podrazumijeva – kako je to Isus u ovom kontekstu rekao – držanje zapovijedi, tj. da ljubimo svoje bližnje ne samo slovom već i djelima. Učeništvo, nasljedovanje Isusa znači biti odlučno i nepodijeljeno predan, sa spremnošću da se posluša sve što Bog kaže.
Je li Isus tražio od mladića nešto teško i strašno ili je to što je tražio bilo oslobađajuće i dobro? Je li ovo radosna vijest ili tužna vijest? Od svih priča sa pozivom, evanđelist Matej opisuje nesretan ili tužan kraj ovog mladića zbog njegovog pogrešnog izbora. Kao da je djetetu uzeo bombone iz ruke, mladić je objesio svoje lice, okrenuo leđa Isusu i otišao od njega. Mladić se toliko ražalostio da Luka opisuje njegovu tugu riječima kojima je opisao i Isusovu tugu (na smrt) u getsemanskom vrtu. Razlog tuge ovog mladića je njegov veliki imetak. Nije li ovom zgodom Isus doživio javni poraz? Nije li nekako mogao evanđelje prilagoditi bogatima?
Je li Isus bio preoštar prema bogatima iznoseći jednu pomalo smiješnu usporedbu kako je nemoguće bogatom čovjeku ući u kraljevstvo nebesko? Je li to predrasuda ili činjenica? Što god bilo, ne zaboravimo da je Isus rekao kako je čovjeku nemoguće, ali je Bogu moguće. Moguće mu je spasiti čak i bogatog čovjeka. Dakle, bogati se mogu spasiti, ali je to teško. Zašto?
Biblija na više mjesta govori o opasnosti bogatstva negoli opasnosti siromaštva. Isus sigurno nije osudio bogate i bogatstvo, ali je družeći se sa siromašnima potvrdio kako smisao i svrha života nije u onome imati. Bogatstvo sa sobom nosi lažan osjećaj sigurnosti, samodostatnosti i samopouzdanja. I onda čovjek uzima stav da što poželi učiniti, to i učini. Tako osigurava svoju budućnost. Ali u tom osiguravanju budućnosti ponekad je teško održati ravnotežu.
Sve oko nas se promatra kao objekt koji se treba prikupiti, nagomilati, iskoristiti i potom odbaciti. Što mislite koliko bi se prostora moglo opremiti, koliko ljudi odjenuti i gladnih nahraniti s onim što smo nagomilali, što nam stoji u garažama, tavanima i što bacamo u smeće? Umjesto da jedni drugima iskazujemo ljubav i skrbimo jedni za druge, mi se međusobno natječemo, iskorištavamo, zlostavljamo i odbacujemo.
Teško je u živeći u prosperitetu započeti novi život jer novac i imetak otvaraju brojne mogućnosti. Prioriteti se mijenjaju. Ako se naša sigurnost i dostojanstvo temeljena našim postignućima i resursima, onda postizati sve više i povećavati resurse postaje naš primarni i motivirajući nagon. I od toga se ne možemo odvojiti. Ne možemo se žrtvovati. Što će se onda dogoditi sa nama?
U Svetom pismu Bog osuđuje i proziva zlouporabu dobara na uštrb svojih bližnjih:Ovako govori Jahve: za tri zločina Izraela, za četiri zločina, odluka je neopoziva: jer prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi siromahu, i sirotinju na zlo vode… Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu jagnjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijijim uljem, al’ za slom Josipov ne mare… umuknut će veselje raskošnika (Am 2,6.7; 6,4-7).
Što je Isus stvarno rekao mladiću? Danas teško možemo propovijedati da je zadovoljavanje vlastitih apetita utemeljeno na neimaštini drugih, tj. da je siromaštvo drugih ljudi direktna posljedica našeg stava. Kada se Isus obratio mladiću, obratio se svima onima koji doprinose ekonomskoj neravnoteži utemeljenoj na pohlepi.
Starozavjetni sustav temeljio se na društvu koje je uživalo slobodnu poljoprivredu u trajnom vlasništvu pojedinca. U teoriji sve je pripadalo Bogu, ali svaka obitelj je održavala zemlju za one koji će doći poslije njih. Čak i onda kada bi zbog rata ili nečeg sličnoga obitelj izgubila zemlju, ona joj je tijekom jedne posebne godine morala biti vraćena. Tako su živjeli od ulaska u obećanu zemlju pa sve do kralja Davida. No onda su bogati i moćni počeli prisvajati zemlju te na taj način onemogućavati slobodnom seljaštvu da preživi. Grčka i Rim samo su nastavili tu uvođenjem velikih posjeda i imanja na kojima su radili robovi. Običan puk bio je izložen dvostrukim porezima: vjerskim obavezama ili desetinama i prinosima (koje su išle svećenicima koji su također posjedovali zemlju) te rimskim obavezama u iznosu od 12,5%. Veliki broj seljaka više nije mogao imati zemlju pa su radili kao nadničari.
U ono vrijeme dobra su bila ograničena i dostupna svakom pojedincu prema onome što mu je bilo određeno, a ne kao danas prema trudu. Kad je Bog uspostavio Izrael, uspostavio ga je bez društvenih statusa. Mi ovdje govorimo o društvu u kojem su dobra ograničena. Kada osoba ima zemlju i kada dobije drugu zemlju,tu drugu zemlju prima na račun ili štetu onoga kojemu se ona oduzima.
U kojoj mjeri stvarno možemo reći da su ljudi krivi za situaciju u kojoj se nalaze, a koliko možemo optužiti sam sustav,način na koji je postavljen i na koji ga pojedinci zloupotrebljavaju? Ono što znamo jest da moramo biti dovoljno mudri i spori na jeziku te ne brzati sa zaključcima. Ali, da ponovimo, u ono vrijeme čovjek nije mogao povećati svoje blagostanje, a da time ne ošteti drugoga. Ideja o gomilanju rezultat je pohlepe, a ne normalnog načina života u Izraelu. Oprosna godina poništavala je učinke pohlepe i zlouporaba, kao i prirodnih nepogoda. Znalo se dogoditi da seljak nakon loše godine dadne svoju zemlju u zajam kako bi namirio svoje potrebe, no kada ne bi uspio pokriti troškove, zemlja bi mu bila zaplijenjena. (Nehemija se borio protiv sličnih stvari). I nitko se nije bunio jer se nitko nije definirao kroz imati već kroz biti, tj. da su svi Božji narod.
Kada se Isus obraća mladiću, obraća mu se riječima da proda imanje koje je stekao ili naslijedio na nepravedan način. To objašnjava zašto je Isus jednu zapovijed „nadodao“, a drugu „izostavio.“ Mladić je bio bogat u imanju, a ne novcu. Ono što je Isus tražio od njega je ne samo da ostavi ono što ga razdvaja od Njega, već i da se pridruži poretku, novom ekonomskom sustavu koje je osnovao sa svojom crkvom. Ovaj mladić jednostavno nije htio takav način življenja. Nije želio život povjerenja u Boga i ljubavi prema bližnjima. Volio je sebe više od bližnjih.
Kada su to učenici čuli, bili su izvan sebe. Pa tko može onda biti spašen? – govorili su. Deva je bila najveća životinja u Izraelu, a ušica igle najmanji mogući otvor. I Isus je rekao da bogati ne mogu baštiniti spasenje. Značajno je da je Isus progovorio mladiću, a cijeli događaj završio govoreći općenito o bogatašima, kao da su svi napeli oči i uši gledajući ovaj susret između Isusa i bogatog mladića, očekujući određeni rasplet. Rasplet se i dogodio, s posljedicama kako za mladića, tako i za cijeli njegov društveni poredak.
I učenici su očito bili zadojeni teologijom prosperiteta koja je bila popularna u farizejskoj kulturi. Farizeji su bili pobožni ljudi i smatrali su da je bogatstvo znak Božje naklonosti. Međutim, uzrok bogatstva često nije Božji blagoslov, nego pohlepa i prijevara. Isus je želio poučiti svoje učenike što to znači imati povjerenja u Njega. Nešto slično je rekao u ranijem događaju kada je objasnio da trebaju biti kao djeca. A to podrazumijeva potpuno povjerenje. Jesmo li spremni odreći se stvari koje stoje između nas i Isusa?
Vrlo je važno naglasiti kako se ovaj tekst našoj logici kada kažemo: „ta tko mu je kriv?,“ „sam si je kriv,“ „trebao je ovako ili onako,“ „svatko je kovač svoje sreće.“ Tu logiku uglavnom definira filozofija imati, koja je potpuno u suprotnosti s biblijskom objavom. Jer koja je to logika u tome da se siromah još mora osjećati krivim zato što je siromah? Evanđelje prodire puno dublje od naših pokušaja tumačenja zašto je netko siromašan i što bi mi trebali napraviti.
Danas smo razmišljali o tome što je bogatima činiti, o bogatstvu koje ne posjedujemo radi sebe nego radi drugih, o cijeni učeništva, o Božjoj ekonomiji, o dijeljenju dobara, o sudjelovanju u institucionaliziranom zlu – otimačini, o drugačijem socio-ekonomskom svijetu, o očajničkoj samodestruktivnoj želji za sigurnošću i o požrtvovnosti. Isus nas poziva da postanemo dio zajednice koja je veća od nas kao pojedinaca, zajednice koja će živjeti u dijeljenju i ljubavi gdje sigurnost neće ovisiti o blagostanju pojedinca, već otvorenosti Duhu i brizi braće i sestara. Naš način življenja nas razdvaja od tog evanđeoskog ideala,te tako nanosi štetu našem spasenju , kao i planetu i ljudima na njemu.
Što ja osobno mogu napraviti? Što mogu promijeniti? Što mi je odlučiti? Naša bi odluka trebala biti: „Živjet ću jednostavnim načinom življenja“. Što to znači? To znači da ću živjeti na način koji je održiv ne samo za mene, nego i za sve oko mene kroz duži period vremena. To znači da ću razlikovati između onoga što mi je potrebno od onoga što je luksuz. Borit ću se protiv želje za ovim drugim i naklonosti da zamaglim razliku između to dvoje. To znači da ću biti svjestan da je trošenje radi statusa, ponosa i mode ustvari pogrešno. Odlučujem da ću biti kršćanin koji će biti dio zajednice koja je odgovorna za svoju braću i sestre u Kristovom tijelu. Nema smisla da jedna ruka bude na toplom, a druga na hladnoći.
Evanđeoski izvještaj završava Petrovim riječima da su on i učenici sve ostavili. Isus im obećava da će u kraljevstvu nebeskom naslijediti puno više no što mogu i zamisliti. Jer doista: što vrijedi čovjeku zadobiti život ali izgubiti svoju vlastitu dušu?
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Kristijan Duvel, mag. theol.
