VEČER KRŠĆANSKE MISLI UZ DRUGI VATIKANSKI SABOR

105
Drugi vatikanski sabor
kolorirana fotografija sa drugog vatikanskog sabora 1962.

U IME ČOVJEČANSTVA

Crkva svom brigom nastoji oko toga da vjernici ne bi prisustvovali tom otajstvu vjere kao tuđinci ili nijemi gledaoci, nego da ga kroz obrede i molitve dobro razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetu činu: da se poučavaju Božjom riječi, krijepe blagovanjem Gospodnjega tijela, zahvaljuju bogu, pa da se – prikazujući neokaljanu žrtvu ne samo rukama svećenika, nego zajedno s njim – nauče prinositi sami sebe, i da se tako po Kristu Pravedniku iz dana u dan usavršavaju u jedinstvu s Bogom i među sobom, da Bog napokon bude sve u svemu.

DRUGI VATIKANSKI SABOR, Konstitucija o svetoj liturgiji (SC 48)

ŠTO JE DRUGI VATIKANSKI SABOR?

Slikovni rezultat za DRUGI VATIKANSKI SABOR
papa IVAN XXIII, osnivač II. VAT. SABOR

DRUGI VATIKANSKI SABOR (1962.-1965.)

Drugi vatikanski sabor najavio je, a onda 11. listopada 1962. otvorio Papa Ivan XXIII. Sabor se naziva i ekumenskim, jer je imao nakanu, po viziji Ivana XXIII., barem pripremiti jedinstvo među kršćanima. No, njegova je poruka bila još šira. Želio je također probuditi Crkvu iznutra i otvoriti je prema van, pomoći joj da uđe u dijalog sa svijetom. Rekao je da Crkvu treba provjetriti! Da bi u tome uspio, želio je probuditi svijest o suodgovornosti biskupa za poslanje Crkve. Tako se, nakon govora o papinom primatu iz Prvoga vatikanskog sabora, naglasak sada prebacuje na načelo kolegijalnosti u Crkvi čuvajući pritom primatski položaj Petrova nasljednika, što je utemeljeno u Kristovim riječima. Pripremu i sam Drugi vatikanski sabor obilježila je riječ aggiornamento, što se ne odnosi samo na prilagođavanje današnjem vremenu, već se radi o velikoj promjeni mišljenja. Drugim riječima, od Crkve se tražila širina u pristupu svijetu, no istodobno i duboko zahvaćanje u vlastitu bit da bi mogla služiti svijetu. Zbog toga je bio važan govor o Crkvi kao otajstvu! Znati komunicirati sa svijetom, a istodobno biti svjesna vlastitog identiteta! Čitajući dokumente ovoga crkvenog događaja vidimo da je Crkva zaista učinila iskorak u svijet, o čemu posebno svjedoči Konstitucija „Gaudium et spes – Radost i nada“ o Crkvi u suvremenom svijetu. No, Crkva je i o sebi rekla nešto novo, predstavljajući se kao Narod Božji. Velika promjena dogodila se i u samom slavljenju Euharistije. Uveden je narodni jezik umjesto dotadašnjeg latinskog, promijenjen je liturgijski kalendar. Laicima se također daje značajno mjesto u Crkvi. Medije se vrednuje kao divne Božje darove. O savjesti se govori kao o skrovitu mjestu u kojem čovjek osluškuje Boga. Ohrabren je ekumenski put prema drugim kršćanima. Ovo su samo neki detalji povijesnog događaja Crkve. Za vrijeme održavanja Sabora, umro je papa Ivan XXIII., a njegov nasljednik Pavao VI. spremno je nastavio njegovo djelo. U duhu Sabora nastavio je dalje i pokrenuo tzv. Biskupske sinode, sastanke biskupa cijeloga svijeta koji će biti pomoć papi, kao svojevrsna kolegijalna nadopuna u crkvenoj praksi. Pojam »dostojanstva« ima u redovitoj uporabi uvijek pozitivno značenje. Riječ je o nečemu što treba u svakom slučaju promicati i štititi. Etički govor nužno povlači za sobom dostojanstvo druge osobe. U novije vrijeme pojam dostojanstva je redovito povezan s problematikom ljudskih prava. I brojni dokumenti Katoličke Crkve, počevši od Drugoga vatikanskog sabora, neprestance govore o dostojanstvu ljudske osobe.No, unatoč čestoj uporabi, taj je pojam vrlo složen jer poprima različita značenja što se posebice primjećuje u njegovu definiranju ili u raznim raspravama. Može se, na primjer, uočiti kako se dvije strane razilaze u pogledu dostojanstva osobe koristeći se istim pojmom koji poprima različita značenja. Vrlo je rječit primjer rasprave o eutanaziji u kojoj se govori o dostojanstvu: protivnici takve prakse izriču svoj stav uime ljudskog dostojanstva koje svakome čovjeku zabranjuje da može odlučivati o životu druge osobe, a s druge strane pobornici opravdavaju eutanaziju uime nekog prava (gotovo da je riječ o dužnosti) skratiti život koji je izgubio svako dostojanstvo. Poznat je prijedlog u prilog eutanaziji profesora Schwarzenberga u Europskom parlamentu, u kojem kaže: »Dostojanstvo je ono što definira ljudski život i kad bolesnik, nakon duge bolesti protiv koje se je odvažno borio, zatraži od liječnika da prekine život koji je za njega izgubio svako dostojanstvo….«

Prva je tvrdnja (»dostojanstvo je ono što definira ljudski život«) na razini objektivnog dostojanstva: ono je neotuđivo, bitno, nešto što je specifično ljudskom biću. Druga je pak tvrdnja na razini subjektivnog dostojanstva: uzima dostojanstvo u značenju stanja ili privida. Vidljivo je u ovome prijedlogu kako se mijenja značenje pojma dostojanstva. Dostojanstvo je, kao definicija ljudskoga života, neotuđivo te je stoga neprihvatljivo govoriti »o životu koji je za njega izgubio svako dostojanstvo«. Počevši od enciklike Rerum novarum, socijalni nauk Crkve daje središnje mjesto temelju ljudskog dostojanstva koje se mora štititi i braniti. Kad govori o dostojanstvu ljudske osobe, papa Lav XIII. izravno se poziva na svetopisamsko naučavanje (Knjiga Postanka): čovjek je stvoren na sliku Božju koja je utisnuta u čovjekovoj duši. Papa insistira na jednakosti dostojanstva svih ljudi. Upravo zbog toga dostojanstva osuđuje bijedni i nevoljni položaj u koji je najniži, radnički stalež, bez svoje krivnje dospio. U ime toga dostojanstva zahtijeva da se poštuju uvjeti rada imajući u vidu spol, dob, zdravlje, narav i vrstu posla, da se radnicima obvezno zajamči tjedni odmor, da država zakonima obveže na poštivanje toga dostojanstva i da ga promiče.Počevši od Lava XIII, isticanje dostojanstva ljudske osobe postaje svjetlo koje rasvjetljuje sva pitanja, proučavana u okviru socijalnoga nauka Crkve. Drugi vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, o Crkvi u suvremenom svijetu, u prvom poglavlju izričito raspravlja o »dostojanstvu ljudske osobe« i vidi u Crkvi mjesto gdje čovjek može vidjeti kako se priznaje »pravo njegovo dostojanstvo i poziv«. Ljudsko dostojanstvo je dakle neotuđivo. Svaki ga čovjek posjeduje po svojoj pripadnosti ljudskoj vrsti. To se dostojanstvo ne može ni izgubiti, niti ga tko može oduzeti ili na bilo koji način umanjiti. Međutim, može ga se gaziti odbijajući ga poštivati. Ti su izričaji vrlo bliski govoru o ljudskim pravima. Zapravo, dostojanstvo je vrlo često spojeno s pravima. Tako konstitucija Gaudium et spes spominje »uzvišeno dostojanstvo ljudske osobe; ona nadilazi sve stvari i njezina su prava i dužnosti univerzalna i nepovrediva«. Papa Ivan XIII. stavlja dostojanstvo na prvo mjesto istinskih vrednota (Mater et Magistra). Stoga isti papa smatra nepravednim one strukture i postupke koji dovode u pitanje ljudsko dostojanstvo. Kakvoća društvenog ustroja, »poštivanje prava, ispunjavanje dužnosti i suradnja u mnoštvu poslova« ovisi o osobnim odlukama, u kojima se očituje čovjekova vlastita namisao i sloboda, zahtjevi dostojanstva ljudske osobe. U konstituciji Gaudium et spes uočava se novo i snažno insistiranje na položaju osobe u socijalnom nauku Crkve. Ne samo da je čovjek, stvoren na sliku Božju, središte i vrhunac svega stvorenja, nego on postaje sve svjesniji svoga dostojanstva, postaje svjestan svoje sposobnosti djelovanja prema svojoj savjesti i slobodno. Teološko utemeljenje toga dostojanstva je ovdje izričitije negoli u ranijim dokumentima. To dostojanstvo očituje čovjekova sposobnost priznavanja Boga i njegov dijalog s Bogom. To dostojanstvo jamči evanđelje koje je Crkvi povjereno. Međutim, premda se ljudska prava, koja Crkva propovijeda snagom evanđelja, danas posvuda promiču, saborski oci upozoravaju da »ipak to gibanje treba prožeti evanđeoskim duhom i zaštititi protiv svake vrste lažne autonomije. Izloženi smo, naime, napasti da smatramo kako su naša osobna prava samo tada potpuno sačuvana kad smo oslobođeni od svake norme božanskog zakona. No tim se putem dostojanstvo ljudske osobe nikako ne spašava, nego dapače gubi«. U kasnijim dokumentima istaknut će se nekoliko zahtjeva toga dostojanstva.

Slikovni rezultat za papa pavao VI.
Papa Pavao VI., sprovoditelj odluka II. VAT. SABORA

Papa Pavao VI. govori o opismenjivanju, o nužnosti da čovjek postane »odgovorni činilac svoga materijalnog poboljšanja«, da postane »gospodar vlastitih čina i sudac njihove vrijednosti«. Isti će papa progovoriti o seobama te o rasizmu. Papinski dokumenti redovito ističu uzvišenost dostojanstva ljudske osobe, ali iz toga također izvode neke zaključke bitne za društveni život, posebice kad sve više raste svijest o uzvišenom dostojanstvu ljudske osobe, tako da su i vjernici i nevjernici u gotovo istom uvjerenju: »Sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu.« Tako se, na primjer, preporučuje da se u uređenju gospodarskog života vodi računa u prvome redu o tome dostojanstvu. To dostojanstvo može čak na političkom području opravdavati otpor prema vlasti, tj. prigovor savjesti. Štoviše, dostojanstvo osobe se gazi tamo gdje društvo ne poštuje istinu, pravednost, ljubav i slobodu. Upravo u ime toga dostojanstva treba poduzimati »smjele i duboko nove promjene«, u vidu civilizacije ljubavi. U svjetlu toga dostojanstva moraju se prosuđivati demografski problemi, kao i suradnja u duhu solidarnosti između bogatih i siromašnih zemalja.

Kristijan Duvel mag.theol. za portal PUT-ISTINA-ŽIVOT

IZVORI:

1. Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
2. Kristijan Duvel: II. VATIKANSKI SABOR (portal PUT-ISTINA-ŽIVOT)

urednik: Miroslav Vukmanić

PODIJELI