Ruženje Boga
Zanimljiv mi je jedan društveni fenomen koji se ovdje događa, a koji i danas funkcionira suštinski isto, možda samo u drugom obliku. Nakon hvatanja Samsona, njegovog onesposobljavanja, Filistejci taj uspjeh pripisuju svojim lažnim bogovima. Nevjerojatna je činjenica da se uspjesi pripisuju lažnim bogovima, dok bi se trebao pripisati jedino živom Bogu. S jedne strane imamo Samsona koji o svojoj snazi čiji je izvor u Bogu, šuti i ne govori o njoj kao o Božjoj milosti, a trebao je, imamo filistejce koji su Samsona dobili na prijevaru i manipulaciju a to javno svuda pričaju kao uspjeh svojih lažnih bogova.
Taj prioritet iznošenja javno određenih činjenica kao da se nije promijenio do današnjeg dana. Krist nas je pozvao da budemo Njegovi učenici. Pozvao nas je da učimo ljude da drže sve što je naš Gospodin zapovjedio. Od nas je tražio da budemo svjedoci. Često puta rekao bi nekome: Idi kući k svojima i pripovijedaj im, kako je veliku stvar učinio Gospodin na tebi i kako se je smilovao tebi. Marko 5,19. Jesmo li mi u opće svjesni te ogromne Božje milosti koja se svakodnevno i neprestano očituje u našem životu. Svaki dan bi trebali ljudima s kojima se srećemo govoriti o toj ljepoti Božjeg karaktera. Svaki dan bi trebali govoriti ljudima oko sebe o Božjoj dobroti i milosti. To je nešto s čime se srećemo svednevice. Umjesto toga mi smo spremni pričati našim prijateljima, znancima i ljudima s kojima se srećemo o nečemu o čemu bi se trebalo šutjeti. Ogovaranja, trač, ponižavanja drugih, često je tema naših razgovora. Umjesto da hvalimo Boga za njegovu milost, mi pokušavamo izdignuti sebe, a budući da to nismo u stanju, kako bi ostali u centru pozornosti, mi jednostavno ponižavamo druge. Mi se postavljamo bogovima i pokušavamo drugima prikazati sebe kao uzor koji trebamo slijediti. Na taj način umjesto da proslavimo Boga, mi slavimo sebe i na taj način odajemo čast lažnim bogovima.
Nešto slično dogodilo se i Filistejcima sa Samsonom. Biblijski narator to opisuje:
A knezovi se filistejski skupiše da prinesu veliku žrtvu svome bogu Dagonu i da se provesele. Govorahu oni:
“Bog naš predade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja.
A narod, vidjevši ga, uze hvaliti svoga boga i klicati u njegovu čast govoreći: “Bog naš predade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja, koji nam je zemlju pustošio i tolike naše usmrtio.
Kad im se srce razigralo, povikaše: “Dovedite Samsona da nas zabavlja!” I dovedoše iz tamnice Samsona i on igraše pred njima; a onda ga postaviše među stupove.
Ponekad mislimo kako smo mi u stanju ružiti Boga. Mnogi ljudi to čine i smatraju da će zbog toga ostati nekažnjeni. Jednom je jedan poznati profesor evolucionista izvadio svoj sat i rekao: “Ako Bog postoji, dajem mu pet minuta da me ubije!” Zatim je cijelo vrijeme gledao u sat. Nakon 5 minuta, nemarno je stavio svoj sat u džep i rekao. “Kada bi On postojao, sigurno ne bi dozvolio takvo vrijeđanje. To znači da On ne postoji.”
Koliko li samo puta i mi koji za sebe tvrdimo da smo kršćani ustvari ružimo Boga. Samim time što mu ne odamo čast kada bi to trebali. Samim tim što stvari koje nam se dogode kao očitovanje Božje milosti, uzurpiramo i pripišemo ih sebi. To je ruženje Boga. A Bog je strpljiv i čeka. On čeka hoćemo li se okrenuti i vratiti k njemu. Čak i vrijeme koje nam daje je milost koju od Boga dobivamo.
Ipak ostaje pitanje, hoće li ta milost vječno trajati? Sveti pavao u svojoj poslanici nas upozorava: Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Galaćanima 6,7.
Ipak će doći kraj tom izrugivanju Bogu. Vjerujem da nam je svima poznata pomorska katastrofa s brodom Titanik. Najveći brod do tada napravljen, za kojeg su ljudi govorili da ga ni Bog ne može potopiti, završio je na dnu Atlanskog oceana povukavši u smrt tisuće ljudi. Bog se ne da ružiti.
Možda nam izgleda surovo da u moru završi svoj život tisuće ljudi samo za to što je netko ružio Boga. Ja vjerujem da nije Bog želio da taj brod se potopi, već su ljudi tražili od Boga da se odmakne od njih i to se dogodilo. Bog se odmaknuo od njih po njihovoj želji, i bez Božje milosti su doživjeli katastrofu.
Razmišljam i o našem neslavnom rekordu koji imamo kao narod. Mi ne samo da ružimo Boga ne odajući mu čast, već ga doslovno ružimo psujući Boga, psujući Krista, Psujući majku našeg Gospodina. To je žalosnije što to čine oni koji sebe nazivaju kršćanima. Jednom prilikom vidio sam čovjeka koji je izašao iz crkve sa mise i onda iz nekog razloga opsovao Boga. Pitao sam ga zašto to radi, odgovorio je kako je to samo navika. Kako je netko mogao dozvoliti da stekne naviku psovanja Boga. Kršćani bi trebali biti prepoznati po lijepim riječima. Salamun je rekao: Zlatne jabuke u srebrnim posudama jesu zgodne riječi. Mudre izreke 25,11 DK. Iz ovoga proizlazi da se kršćani nikada neće služiti vulgarnim izrazima, a kamo li da bi psovali svog Stvoritelja i Gospodina.
Možda je to upravo i razlog što kao zemlja odbacujemo blagoslove koje nam Bog želi dati. Božja zapovijest glasi. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Izlazak 20,7.
Međutim u drugim sam prijevodima pronašao malo drukčiju riječ. Šarić to prevodi neće pustiti bez kazne. Prijevod Daničić kaže: neće pred Gospodom biti prav. Vjerojatno ima i drugih izraza, ali svima je zajedničko da upozoravaju da je Božje ime izuzetno sveto i da se izgovara sa strahopoštovanjem.
Moje je pitanje, kako možemo očekivati da nas Bog blagoslovi kao narod ukoliko toliko psujemo Boga i uzaludno mu spominjemo njegovo ime. Bog govori da nećemo ostati bez kazne. Očito je Božja milosat još uvijek velika da nas više blagoslivlja nego što to zaslužujemo.
Slična stvar je bila i u ovom slučaju. Ljudi su jako dobro znali da Samsonova snaga nije bila rezultat njegove neke tajne formule, već da je to bila manifestacija Božje sile. Umjesto da proslave Samsonovog Boga, oni slave svoje lažne Bogove kao da su oni ti koji su učinili da se Samson pobijedi. Smatrali su to pobjedom svojih Bogova na Jahvom, izraelskim Bogom.
Zanimljiv mi je taj put otpada od Boga. Filistejcima nije bilo dovoljno da se vesele pobjedi nad Samsonom, već žele još dodatna poniženja. Nije im bilo dovoljno što su Samsona uhvatili i onesposobili ga, već žele da ga još više ponize. Ono što je bilo gore od toga, oni su željeli poniziti Samsonovog Boga. Međutim, problem koji su imali bio je što nisu poznavali tog Boga. Bog je za sebe rekao da je on Bog koji je: “Gospod je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću, Koji čuva vjernost tisućama, koji prašta krivnju, opačinu i grijeh, ali nikoga ne pušta bez kazne, nego zlodjela otaca pohodi na djeci i na unučadi, na trećem i četvrtom koljenu.” Izlazak 34,6.7.
Očito je ovo bila proslava Boga Dagona koja je prešla granicu Božje milosti i strpljenja. Bog će ovog puta pokazati milost, ali samo jednom čovjeku, Samsonu. Samson tada reče dječaku koji ga je vodio za ruku: “Vodi me i pomozi mi da opipam stupove na kojima počiva zdanje da se naslonim na njih. A kuća bijaše puna ljudi i žena. Bijahu tu i svi filistejski knezovi, a na krovu tri tisuće ljudi koji su gledali kako Samson igra.
Koliko je Samson bio slijep, i koliko je vrtio mlinski kamen, nije nam poznato. Međutim, koliko god to bilo, bilo je dovoljno da Samson obnovi svoj odnos ili savez sa Bogom. Ono što je Samsona najviše smetalo, očito je bilo da je njegov grijeh najviše osramotio Boga. Nije njemu bio problem što njega ponižavaju, ali ta Božja čast bila mu je na prvom mjestu. Slušajući razularenu masu kako skandira u čast svome Bogu Dagonu, u njemu je probudila želju da Bog intervenira i da ponovno očituje svoju silu. Tu svoju želju je želio provesti u realnost. Zamolio je tada dječaka koji ga je vodio da ga dovede do stupova koji su držali zdanje da se na njih nasloni i nakon toga uputio Bogu svoju posljednju molitvu.
Samson zavapi Jahvi: “Gospodine Jahve, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka. I Samson napipa dva srednja stupa na kojima počivaše zdanje, oprije se o njih, desnom o jedan, a lijevom o drugi, i viknu: “Neka poginem s Filistejcima!” Nato uprije iz sve snage i sruši zdanje na knezove i na sav narod koji se ondje nalazio. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života. Poslije dođoše njegova braća i sva kuća njegova oca, uzeše ga i odnesoše i pokopaše ga između Sore i Eštaola, u grobu Manoaha, oca njegova. On je sudio Izraelu dvadeset godina. Suci 16,1-31.
Ovo je bio kraj čovjeka kojeg je Bog odabrao da bude njegov nazirej s kojim je želio osloboditi Izraela. Neslavan kraj, reći ćemo. Svakako mogao je biti puno bolji i uzbudljiviji samo da je dopustio Bogu da ga vodi. Umjesto da privlači pozornost na sebe, trebao je upućivati pogled na Boga. Čast koja pripada Bogu nije smio uzurpirati. Možda je upravo taj događaj o Samsonu inspirirao psalmistu je kasnije od tog događaja pisao jednu molitvu a pjevao ju je kao pjesmu. Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje. Zašto da govore pogani: “Ta gdje je Bog njihov? Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi to učini. Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju. Psalam 115,1-8.
Ovdje bi istakao još jedan detalj veoma važan u našem kršćanskom životu i hodu s Bogom. To je molitva. Mnogi ljudi molitvi pristupaju pasivno. Traže od Boga da On riješi njihove probleme a sami po tome ništa ne čine. Ovdje vidimo Samsona koji radi ono što on može uraditi. Moli dječaka da ga dovede do stupova. Nakon toga od Boga traži ono što nema. Traži vanrednu snagu, jer mu je želja bila da manifestira Boga na ispravan način. To me podsjeća na Mariju Magdalenu koja je mitisom pomazala Isusa u Šimunovoj kući. Isus ju je pohvalio: Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Marko 14,8.
Postoji tu jedna rečenica koja me je dosta zabrinula. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života. Ovaj podatak pokazuje kako Bog može upotrijebiti svakoga u svakom dijelu njegovog života. Samson je prihvatio Božju milost na kraju svog života, i Bog je preko njega učinio velike stvari.
Mnogi ljudi žive život bez Boga. Bog im nije potreban. Smatraju da su dovoljno mudri i pametni da svoj život drže pod svojom kontrolom. Sami sebi, oni su bog. Sve što čine, čine za sebe, i nakon sebe ne vide nikog drugog. Ustvari vide oni drugog ukoliko taj isti im može ostvariti nešto za njih. To sebeljublje je toliko jako da jednostavno se čude da ima ljudi koji misle drukčije. Jednom prigodom na sudu gdje sam potraživao dospjela potraživanja, pitao sam gospođu koja mi je bila dužna, zbog čega mi nije platila moja potraživanja kada je to ona naplatila od investitora. On na to pitanje nije od čuda mogla doći k sebi. “Pa valjda svatko prvo sebe gleda!” odgovorila je čudeći se što ju nitko ne razumije.
Mnogi ljudi opet misle kako će živjeti život kako hoće, jer Božja milost je toliko velika da ih primi na kraju. Ta Samsonov slučaj je fantastičan primjer takvog ponašanja. Radeći po zatvorima, sreo sam se s čovjekom koji je zbog nekog svog ispada završio u zatvoru. Živio je u velikom gradu i bio je poznat kao čovjek koji sve može. Ustvari njegova moć je bila u novcu, jer je dolazio do novca ponekad i na neprimjereni način. životne okolnosti mu nisu baš išle na ruku i doživio je jednu tešku obiteljsku tragediju.
Našavši se u zatvoru razmišljao je o svojoj prošlosti i došao do zaključka kako je takav život bio totalan promašaj. Shvatio je da ljudi koji se uzdaju u Boga su sretniji ljudi i da se imaju na koga osloniti. Njegovi moralni stavovi nakon tih nekoliko godina bili su vrlo dobri. Međutim imao je jedan veliki problem, nije imao snage da učini taj korak i svoj život preda Bogu. Često sam ga pozivao da to učini, ali on se je jednostavno toga bojao.
Upravo zbog toga vrlo je opasno ostavljati tu pomirbu s Bogom na kraj. Božja milost je toliko velika da je u stanju nas prihvatiti i na kraju. Ipak nemojmo zaboraviti da je grijeh toliko razoran i pitanje je hoćemo li na kraju imati snage potražiti Boga kako bi mu se predali. Sveti Pavao savjetuje: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda. Hebrejima 4,7.
Čitajući Samsonovu životnu priču, nalazimo u njoj duboke životne poruke. Ono što je najvažnije nalazimo Boga koji spašava. Samson je bio negdje među posljednjim sucima u Izraelu. Nakon ovog događaja Biblija ne govori više o dominantnosti Filistejaca nad Izraelom. Budući da su Filistejci bili podijeljeni na pet gradova koji je svaki imao svoju neku samoupravu sa knezom na čelu, pokazuje da su bili dobro politički organizirani. Ono što je značajno je da su u rušenju hrama poginuli knezovi svih pet gradova. Odjednom su Filistejci ostali obezglavljeni. Samo preko jednog čovjeka, Bog je oslobodio Izraelce bez da su ga to tražili.
Očito je trebalo proći dosta vremena da se ponovno politički konsolidiraju. Kasnija izvješća potvrđuju kako su se Izraelci borili protiv Filistejaca i kako su, zavisno od oslanjanja na Boga, pobjeđivali ili gubili.
Zvonko Presečan
