Datum: 28./29.12.2015.
Pitanje:
Reakcije na odgovor “Napadi na biskupa Vladu Košića”
Pročitao sam. Ja ne branim zločince kao što su Milanović i kompanija. A gospodin koji j to napisao “napadam apostole”. Molim sa dužnim poštovanjem ne baljezgate takve gluposti. Zatim da Bog je dao definiciju otpadnika izdajice. Ovoga čovjeka molim vas nemojte svrstavati u apostole i time vrijeđati vjernike. Ne kršćane nego vjernike. To što netko pripada religiji ne čini ga vjernikom. O kojoj vi izdaji pričate. Branite čovjeka kojem očito Bog služi kao korist. Jedan čovjek koji voli Boga tako ne priča. Mene boli briga za Milanoviće, komuniste, Srbe, Španjolce, ili nekog drugoga. Bog voli svakoga čovjeka i za Boga je čovjek čovjek jer On nije nacionalista, ustaša i sl. A vi ste očito što je i činjenica otišli ste sa krušaka na jabuke. Bit svega što želim reći: ne mješajte Boga u gluposti ovoga svijeta. Na to sam ja reagirao. Tko mu daje pravo da u ime nas vjernika tako nastupa. Morao bih on i oni ako mi već nismo biti primjer svijetu, ali očito to nije tako. Mene iskreno boli briga za prošlost. Prošlost je za slabe. Ja sam domoljub ali ne koristim to kao srđbu prema drugim ljudima kao što sam i rekao čovjek je prije sveg čovjek a ne Francuz ili Njemac niti postolar niti doktor nego čovjek. I sa početka teksta. Ja Ga ne koristim kada mi zatreba On je dio moje svakodnevnice moja ljubav. Ja sam samo tražio odgovor, a vi ste došli do komunista. Molim te objasnite definirao je nije osuđivao? Citiram: “…lopina, prevarant”. Još nešto sa polnoćke. Molim vas ja studiram medicinu očito sam već sada zločinac. Kad je djevojka silovana i izvede se pobačaj to je za svaku osudu, točno? A što je najbolje Milanovića nisam niti spomenuo. Hvala. Želim vam najiskrenije Sretnu Novu 2016. i Isusov rođendan! Slavu mu dajmo!! Lijep pozdrav
Odgovor:
Poštovani gospodine Vuk,
Oprostite ako je došlo do nesporazuma i ja Vam se izvinjavam u svoje i u ima portala Putevi milosti ako smo Vas čime uvrijedili.Vi niste napadali Božjeg apostola nego ste ga prozvali za određene stvari.Moram ovdje primijetiti Vaše vjersko nesnalaženje (ako sam Vas dobro shvatio Vi kažete da biskupa Košića ne stavljam pod apostole ali on to je po definiciji ,apostol-biskup direktni nasljednik apostola ali o tome malo kasnije) ali s Vaše strane istinsko traženje jer osjećam da Vam srce žudi za životnim odgovorima na neka esencijalna pitanja.Još je sv.Augustin (sigurno jedan od najvećih umova kojeg smo ikad imali) govorio o našem traženju smisla u ovom ludom i prevrtljivom svijetu pa je i sam zaključio da je odgovor na sva naša pitanja i lutanja bila zapravo bliže nego smo i mislili. Bog nas je poznavao prije nas samih: ”Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi”-sv. Augustin.
Budući dakle da i ja postojim, zašto tražim da dođeš u mene, u mene koji ne bih postojao da nisi ti u meni? Ta nisam ja još u podzemnom carstvu, a ipak si ti i ondje: jer ako i u Podzemlje siđem, ondje si. Ne bi me dakle bilo, Bože moj, ne bi me uopće bilo da ti nisi u meni. Ili me možda ne bi bilo da ja nisam u tebi, iz kojega je sve, po kojemu je sve, u kojemu je sve? I tako je, Gospodine, i tako! Kako da te zazivam, kad sam u tebi?Što si ti meni? Smiluj mi se da mogu govoriti. A što sam tebi ja te mi zapovijedaš da te ljubim, i srdiš se na mene ako toga ne činim i prijetiš mi strašnim nevoljama? A zar je mala nevolja već to ako te ne ljubim? Jao meni! Reci mi po milosrđu svojemu, Gospodine Bože moj, što si ti meni. Kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Tako reci da čujem. Evo, uši srca mojega pred tobom, Gospodine; otvori ih i kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Hrlit ću za tim glasom i uhvatit ću te. Nemoj skrivati lica svojega od mene: hoću i umrijeti, da ne umrem pa da ga gledam- Iz Ispovijestî svetoga Augustina.
1.Otpadnik-izdajica
Što se tiće Vaše primjedbe da je Bog dao definiciju otpadnika-izdajice rekao bih slijedeće.On je izrijekom to definirao ”Sin propasti” jer je sam Isus na Posljednjoj večeri o Judinoj izdaji rekao: “Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje-izdaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije-Marko 14, 21. Prvi kršćani nisu šutjeli o činjenici da je jedan od dvanaest apostola predao Isusa neprijateljskim vlastima. Ta činjenica baca sumnju na sam Isusov karakter: je li pogriješio izabravši jednoga od svojih prijatelja? No, jednako je čudno da evanđelja ne govore gotovo ništa o Judinim motivima. Je li bio razočaran kad je shvatio da Isus nije Mesija s programom političkog oslobađanja? Je li mislio da djeluje u interesu svoga naroda okončavši Isusovo poslanje? Neki su pretpostavljali da ga je motivirala vrijednost nagrade; drugi da je to učinio iz ljubavi, kako bi pomogao Isusu da daruje svoj život. U evanđeljima postoje samo dvije zabilješke koje se tiču razloga za Judin postupak. U jednoj se spominje đavao. «Već bijaše đavao nadahnuo Judu Iskariotskoga da ga izda» (Ivan 13,2). No to samo produbljuje misterij. Đavao, ili Sotona jest onaj koji se suprotstavlja, kritizira ili vrijeđa. Isus je osjetio da ga Juda u srcu počinje izdavati i da se to toliko ukorijenilo da više nema povratka. Ali zašto se to dogodilo – ni riječi. Ako Judina izdaja i mržnja ostaju neshvatljive, Isusova ljubav “do samoga kraja” još je više iznad svake shvatljivosti. Evanđelja su tako tajanstvena u vezi s Judinim motivima jer ne žele zadovoljiti našu radoznalost, nego nas radije voditi prema vjeri. Ona ne razjašnjavaju tamu Judine drame: otkrivaju beskonačnu i neshvatljivu dubinu Božje ljubavi. Nakon izdaje objesio se na drvo vrste Cercis Siliquastrum, koje je kasnije prema njemu nazvano Judino drvo.
2. Apostol-biskup
Biskup (grč.epískopos: nadzornik, pazitelj) po učenju Crkve biskupi su nasljednici apostola. Jedino oni mogu zarediti svećenike; mogu valjano udijeliti i biskupsko ređenje.Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon Uskrsa na apostole je okupljene u Jeruzalemu sišao Duh Sveti. Apostoli su polaganjem ruku prenosili ondje primljenu karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se poglavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. na hrvatskom jeziku biskupi.Svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji. Zajednica kršćana koja na čelu ima biskupa naziva se “mjesna crkva” ili biskupija. U Katoličkoj, Pravoslavnoj i Anglikanskoj crkvi biskupi se smatraju nasljednicima apostola i namjesnicima Kristovim, kod protestanata poglavar zemaljske crkve također se naziva biskup, ali nema ređenja njegova je vlast zemaljskoga prava. Kod katolika biskupa imenuje papa,kod pravoslavnih patrijarh u zajednici sa svetim sinodom,kod anglikanaca šira zajednica.U Katoličkoj crkvi biskup svoju vlast obavlja u hijerarhijskoj povezanosti s papom i drugim članovima biskupskog zbora. Njegova vlast proizlazi iz biskupskoga ređenja i određena je crkvenim pravom. Biskup u punom smislu samo je dijecezanski biskup i on ima potpunu vlast u svojoj biskupij uz pomoć ostalih svećenika i kurije.
3. Što je religija, a što vjera-vjernik? U čemu je razlika? Ako je Bog jedan, zbog čega ima toliko različitih vjera-religija?
Religija i vjera su dvije strane iste medalje.Do danas nije razjašnjeno značenje riječi religija. Od starine se navode različita tumačenja. Religioznost, kao unutarnji stav, jest potraga za Bogom i komunikacija s istim. Religioznost je individualna i subjektivna stvarnost koju je nemoguće mjeriti objektivnošću.
Religija, za razliku od religioznosti, predstavlja nešto objektivno-određene vjerske sadržaje teologiju, moralnost, bogoštovne propise-kult, sudjelovanje u vjerskoj zajednici, religijske autoritete. Religija mora biti objektivna, jer ona ima veliku ulogu za određene skupine na nekom teritoriju. U takvoj ulozi ona nadilazi subjektivna shvaćanja, osjećaje, želje i potrebe. Religija pretpostavlja religioznost svojih članova, ali sve religije poznaju opasnost zvanom formalizam – unutarnji raskorak između subjektivne religioznosti i objektivnih normi. Staro zavjetna tradicija prikazuje primjer po proroku Izaiji -narod mi ovaj samo usnama pristupa, i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i naučena ljudska uredba (Iz 29,13). To je sukus sukoba religioznosti i religije. Isus nastavlja proročku tradiciju, i vrlo je kritičan prema Židovima svoga vremena.
Farizejština je prvenstveno označavalo raskorak između nutrine i vanjštine koju je Isus uočavao u brojnim pripadnicima židovske religije onog doba. Iz Isusove se kritike može zaključiti da je privrženost religijskim formama opasnost za istinsku religioznost. Isus nasuprot tome ističe bogoštovlje u duhu i istini, “Ali dolazi čas, i već je tu, kada će se istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac baš takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i oni koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju” – Ivan 4:23,24.
Isus je uspostavio neke elemente religije: naučio je svoje apostole moliti Oče naš,utemeljio je sakramentalne obrede, te prva kršćanska zajednica brzo poprima obrise jedne organizirane strukture. Okupljaju se na obred lomljenja kruha na euharistiju, prakticira se caritas, postavlja posebne službenike-prezbitere,đakone.
4.Biskup Košić
Gospodine Vuk ja sam vam rekao u prijašnjem odgovoru da ja nisam apologeta biskupa Košića ali sam morao stati na njegovu stranu iz drugih razloga.Taj čovjek je kao apostol dužan propovijedat evanđelje,braniti svoje povjereno stado od svih opasnosti. On je pozvan i dati život za svoje vjernike kao što su mnogi kroz povijest dali (pogledajmo samo herojski primjer bl.kardinala A.Stepinca).Nikakvu on korist nema od Boga on je njegov zamjenik-vikar na zemlji.On ima puninu svećeništva i najsličniji je Isusu. On odgovara za svoje vjernike te će primiti od Boga plaću ili osudu za njihovo vođenje. On je odgovoran za njihova duhovna dobra, mora ih voditi i nadahnjivati. On je taj koji mora odlučivati i odgovarati za svaku dušu koja mu je povjerena.
Premda današnji biskupi ne mogu imati fizičku povezanost s Isusom Kristom koju su imali apostoli, kao nasljednici apostola bez osobne povezanosti s Isusom Kristom ne mogu dobro izvršavati svoju službu. Punina svetoga reda, koju biskupi primaju, jamstvo je Božje blizine i Božjih milosnih darova, no da bi ta punina rađala dobrim plodovima potrebna je slobodna suradnja u otvorenosti Duhu Svetome i njegovu vodstvu, otvorenosti Božjoj volji. Zabluda bi bila kad bi netko tko je zaređen za biskupa mislio da je imenovanjem automatski postao dobar, savršen i da više ne mora njegovati osobni odnos s Bogom. Biskupska služba ne može se dobro izvršavati bez osobne, predane i ustrajne molitve. Biskupima pripada po hijerarhijskoj ljestvici osobito dostojanstvo,ali nikad ne smiju zasjeniti istinu da su pred Bogom svi ljudi jednakoga dostojanstva. Biskupu je povjereno da upravlja povjerenom mu partikularnom Crkvom i nikad ne smije smetnuti istinu da vršenje vlasti mora uvijek biti – služenje. Biskupska služba zahtijeva i bliskost i dijeljenje sudbine ljudi i svoga naroda, osobiti angažman, primjeren crkvenom poslanju, na onim područjima gdje je najteže i gdje treba poticati davanje prednosti općemu dobru pred interesima skupina i pojedinaca. Biskupska služba na poseban je način prilika za ostvarivanje poziva na svetost, kao što su to potvrdili mnogi službeno proglašeni sveti biskupi-mučenici.
Prvi sisački partizanski odred osnovan je 22. lipnja 1941. u šumi Žabno pokraj Siska. Sisački je odred bio prvi antifašistički partizanski odred u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Osnovan je na dan napada nacističke Njemačke na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Imao je 79 boraca koje je predvodio zapovjednik Vlado Janić Capo. Pripadnik ove postrojbe bio je i pokojni stožerni general HV-a Janko Bobetko. Kako su u odredu većinom bili Hrvati borilo se uglavnom na hrvatskom području. Osnivanje sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj.
Sisački partizanski odred proglašavan je prvom gerilskom formacijom koja je pokrenula oružani otpor nacistima u okupiranoj Europi, no zapravo je od početka rata pa do formiranja sisačkog odreda već nekoliko većih ili manjih gerilskih odreda djelovalo u okupiranim europskim zemljama.To je komunistička verzija međutim, ukoliko je sisački partizanski odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu.Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik. Osnutak Sisačkog odreda koji se naziva partizanskim ili antifašističkim, uglavnom ima jasnu političku pozadinu i vrlo nisku – ili gotovo nikakvu razinu znanstvene vrijednosti.
Potrebna je temeljita revizija povijesti antifašističke borbe zbog monstruoznih zločina koje su partizani počinili u ratu i poslije rata a jedno od tih područja je upravo sisačko i u tom kontekstu Vam ja pišem da shvatite riječi biskupa Košića.To je područje u zadnjih 70 godina prošlo kroz dva rata natopljena krvlju svojih vjernika,razorenih crkava,kapela,samostana od tih istih partizana te, Srba u Domovinskom ratu. Prvi cilj komunista i četnika su bile naše crkve i svetinje i u odbranu tih istih je stao biskup Košić jer mu je to dužnost.Što se tiče prošlosti ili povijesti mislim da ona Vaša opservacija prošlost je za slabe ne stoji jer iz čega bismo mi onda učili.Najveći umovi su govoril- Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.- Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života –Ciceron.U povijesti je život, u njoj je svjedočenje,u njoj je znanje.
4. Bog voli svakog čovjeka
Apsolutno ste u pravu kad kažete da Bog voli svakoga čovjeka.Zato je Isus i došao na zemlju da nas otkupi svakog poimenice.On kad propovjeda radosnu vijest na kraju kaže tko ima uši neka čuje i tko im oči neka vidi.To je nesigurnost univerzanog ili ti sveopćeg spasenja a to pitanje spada među najteža pitanja kršćanske teologije.Teološki je apsolutno sigurno da Bog želi da se svi spasimo što potvrđuje Sveto pismo i crkveno naučiteljstvo.Isus Krist je bio razapet za sve ljude te je donio svima spasenje i oproštenje grijeha, ali što je sa onima koji se ne spašavaju i tu dolazi do problema.Ako je Bog predodredio neke da se spase Rim:8 28-35, onda valjda postoje oni koji nisu predodređeni napr- Juda koji je sin propasti po definiciji onda tu nastaje rascjep.Pitanje je spašava li Isus Krist cjelokupno čovječanstvo ili parcijalno.Mi želimo da naša braća, sestre, očevi i majke također budu spašene,spas jednoga čovjeka zahtjeva spas svih. Razlog je stoga zbog čega se jedni spašavaju a drugi ne.
Razlog leži u darovanoj milosti jer koje je predodredio te je i pozvao a koje je pozvao te je i opravdao i proslavio rim:8,30.Zapravo, to nije u našoj domeni nego onoga koji se hoće smilovati te on sam kaže smilovati ću kome se hoću,otvrdnut ću koga hoću Rim: 9,16.Postavlja se pitanje spašavaju li se samo oni koji su čuli o Isusu Kristu te mu povjerovali,ili oni koji su živjeli prije i poslije Krista pa makar i za njega nisu čuli ili se ne spašavaju oni kojima je Krist navješten ali su ga odbili te oni spadaju pod one koji su strašno sagriješili protiv Duha Svetoga za koje nema oproštenja.Sv.Pavao o njima govori da nema više žrtve za njihove grijehe nego strašno iščekivanje suda Božjega Hebr:10,26-27.To ostaje trajno pitanje.Tako da ustaše,domobrane,partizane,Ruse,Engleze,Španjolce pustimo milosti Božjoj pošto smo svi jedna te ista djeca Božja.Vidite kada kažete da ne miješam Boga u budalaštine ovoga svijeta onda moram reći da tako nazivate Boga,jer da mu nije bilo do ovoga svijeta znajte da sigurno ne bi poslao Sina svoga da hoda ovom zemljom i propovjeda i da živi naš težak život i da pije žuč ove doline suza.On je dao Isusa jer naš Bog je trojedini Bog Otac-Sin-Duh Sveti jedan Bog u tri osobe.Kad Sin trpi trpi i Otac.Isus je onaj Logos utjelovljena riječ po kome Bog stvara svijet i čovjeka. Kršćanstvo pripada tipu povijesne,proročke i objavljene religije.Središte i vrhunac teološkog razmišljanja jest trojstveni božanski život trojedini Bog, konačno objavljen po Isusu iz Nazareta. Bog koji je u različita vremena i na različite načine govorio ljudima Heb 1,1, potpuno i konačno objavljuje samoga sebe u osobi svoga utjelovljenoga Sina.Taj događaj označava izvorište kršćanske vjere koja u Isusu Kristu prepoznaje onoga kojeg je Otac poslao za spasenje čovjeka i svijeta.On ulazi u naš život i povijest,i time se poistovjećuje sa nama.Od rođenja te vjere, povijest biva shvaćena i tumačena kao povijest spasenja koja svoj vrhunac nalazi u Isusovoj smrti na križu.Da bi njegovo djelo bilo nastavljeno na zemlji, Isus Krist je u svijet poslao svoje učenike obdarujući ih Duhom Svetim,osposobio ih je da nastave njegovo djelo spasenja, da šire njegovu poruku, da prenose i propovijedaju Evanđelje-Radosnu vijest svim ljudima. Na taj način započinje povijest Crkve, koja i danas nastavlja govoriti svijetu o jedinstvenom događaju koji je promijenio svijet i ljudsku povijest.Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta-Matej 28,19-20
Izvorno, Logos je bitan pojam antičke grčke filozofije, koji iskazuje princip, svjetski um. Platon je isticao stvaralački karakter primarnog Logosa. Iz njega proističu posebni logoi kao stvaralačke moći na raznim nivoima svijeta.Kršćani vjeruju da je Božjom rječju stvoren svijet, pripisujući božanskom Logosu moć stvaranja iz ničega, što se ne može naći u grčkoj mitologiji nitifilozofiji.Vezu između filozofsko-grčkog i biblijsko-židovskog značenja logosa je napravio židovski novoplatoničar filozof iz Aleksandrije Filon služeći se Septuagintom (grčkim prijevodom Starog zavjeta u kojem se pojavljuje termin Logos) i spisima grčkih filozofa. Filon je koristio pojam Logosa kao sredstvo za prenošenje židovskih religioznih ideja svojim helenističkim suvremenicima.
Za Filona Aleksandrijskog, Logos je plodonosna sila koju Bog iz sebe zrači. Ova sila je istovremeno stvaralačka riječ Božja i Božji prvorođeni Sin. Pored toga, Logos je stvoreni svjetski duh,i konačno,on je ljudski duh kojem se objavljuje riječ Božja ili koji tu riječ otkriva. Za Filona, govor –Logos svetih knjiga je direktno objavljena riječ Božja, dok je govor filozofskih rasprava bio samo naslućivanje božanskog Logosa. Biblijski Logos je imperativni govor Božji koji se objavljuje prorocima i koji postaje zakon za sve ljude. Božji Logos je uvijek objava, otkrivanje skrivenih Božjih namjera ljudima.Ovaj pojam je prenesen i u kršćansku teologiju, prvenstveno putem Ivanovog evanđelja.
U koncepciji prvih kršćanskih apologeta: sv.Justina, Atenagore, Klementa Aleksandrijskog, Logos je svjetlost koja “oplođuje” filozofiju i mudrost. Sv.Justin smatra da kršćanstvo i filozofija imaju jedan te isti izvor – božanski Logos. Smatrajući da su i Heraklit i Sokrat vodili život u skladu s Logosom, Justin ih ubraja u kršćane i prije same pojave kršćanstva. Za Justina i Klementa Aleksandrijskog ,to oplođivanje je kozmičko, pa se tako klice Logosa nalaze i u prekršćanskoj filozofiji i u nekršćanskim religijama. Doktrinom ο božanskom Logosu kršćanstvo naglašava da sve postoji u Bogu.
5. Friedrich Nietzsche
Nemojte biti nietzscheov tip osobe-vjernika. Ateisti često citiraju rečenicu ”Bog je mrtav” smatrajući Nietzschea kao predvodnika i ideologa ateizma. No, rijetko koji od njih zna što te riječi zapravo znače. Na Nietzscheov stav prema kršćanstvu bitno je utjecalo okruženje u djetinjstvu. Njegov djed bio je protestantski pastor koji je nakon francuske revolucije od slobodnog mislilaštva počeo braniti sve ono što će kasnije njegov unuk odbacivati. Pastor je bio i Nietzscheov otac, koji je umro kad je mali Friedrich imao pet godina.
Tako je dječak, već od samog početka sklon glazbi i književnosti, te dobar poznavalac Biblije odrastao s majkom, dvije godine mlađom sestrom koja ga je cijelog života obožavala, zatim s dvije tete i bakom koja je dominirala nad svima. Kršćanski odgoj koje su mu te stroge vjernice pokušale nametnuti trajno je obilježio Nietzschea. Naime, kršćanstvo mu se oduvijek činilo slabašnom, nemuževnom, dekadentnom stvari, te nikada nije upoznao njegovu jakost i dubinu. U ”Antikristu” će preuzeti Feuerbachovu argumentaciju riječima: ”Puk projicira svoju radost po sebi, svoj osjećaj moći u neko biće kojemu se za to može zahvaljivati.” Nietzschea je više zanimao utjecaj i razvoj kršćanstva, te potrebe njegova ukinuća. Zanimljiv je njegov stav o Lutheru, koji iznosi u ”Ecce homo”: ”Luther, taj kobni redovnik, nanovo je uspostavio Crkvu, a što je još tisuću puta gore, i kršćanstvo, i to baš u trenutku kad je bilo podleglo.Potrebno je posebno istaknuti kršćanski odgovor na pitanje morala koje Nietzsche postavlja. On traži da se na mjesto Boga stavi nadčovjek. On prezire puk, te se ubraja u fizički i duhovno jake, otmjene, aristokrate. Nadčovjek je strog prema samome sebi, želi uništiti mediokritet, a njegovati ono što obećaje krutost i okrutnost. On uz geslo ‘opasno živjeti’, bez obzira na žrtve, ide za svojim interesima samo ako oni pothranjuju moć, koriste životu, služe sili.
Danas nam je i predobro poznata ta vrsta ljudi. To su ljudi bez Boga-nihilisti koji paraju trbuh ovoga svijeta.Ljudi vođeni interesima moći u svijetu u kojem su slabiji žrtva jačemu, nadmoćnijem. Nietzsche je točka bezbožne, humanističke filozofije “prosvjetljenja”.Njegova je misao tu filozofiju privela kraju, a njegovo ludilo i samotna smrt su i simbol njegovog života i filozofske misli. Nietzsche je poznat po rečenici “Bog je mrtav”, no njegova je filozofska misao strašnija od tih riječi. Njegovo odbijanje kršćanstva vezano je uz njegovu ideju nadčovjeka. Kršćanstvo je smatrao religijom koja slavi slabost, i mislio je da sažaljenje nad slabima samo stvara još više slabosti. Ubitačni kršćanski moral bio je za njega neprijatelj čovjekove životnosti. Nadčovjek bi shvatio da istina i moral ne postoje,da je Boga i dobrotu izmislio čovjek. Kao takav, nadčovjek bi se izdigao iznad prosječnih i otkrio sebi vrijednosti, koje bi proistekle iz bitne volje za moć.
S Alpa silazi u Torino , a njegovo ludilo se pojačava pa je čak i umislio da je Bog i da mora preuzetu patnju za grijehe svijeta. Tada se počinje potpisivati kao Dioniz ili Razapeti.1989. policajci prilaze Nietzscheu i optužuju ga za remećenje javnog reda i mira što je na njega imalo strašan učinak. Što se točno dogodilo nikada se nije u potpunosti saznalo,ali navodno je Nietzsche nazočio bičevanju konja na gradskom trgu.
Kako bi spriječio bičevanje potrčao je te zagrlio konja oko vrata kako bi spriječio maltretiranje. Potom je pao na tlo. U narednim danima poslao je pisma prijateljima koji su zaključili da ga trebaju smjestiti u psihijatrisku klinku. S vremenom njegovo duševno stanje postajalo je sve gore te je njegova majka odlučila sina premjestiti u klinku u njemačkom gradu Jena gdje su ga doktori proglasili umobolnim.I tako je skončao veliki genije,intelektualni mecena,književni ajatolah,veliki retoričar,filolog,i filozof onoga doba.Veliki kritičar i prozivač kršćanstva,svećenika,biskupa i papa svega svetoga postao je ruglo,ispljuvak,i blato ovoga svijeta-Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima-Mt 5,13-16
Vi ste dragi gospodine student medicine.Kojeg li plemenitoga poziva, za vas lječnike Bog ima posebnu zadaću i misiju, pa i biblijske knjige govore o vama liječnicima.
SIRAH: 38 – Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva. Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju. Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje. Nije li po drvetu voda postala slatka, pokazujući tako svoju moć? Ljudima je dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela njegovih. Njima se liječi i i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema. Tako nema kraja djelima njegovim i po njemu se blagostanje širi svijetom.Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje. Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce. Prinesi žrtvu blagomirisnu i spomen žrtvu i pretio dar prema imanju svojem. Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: Nek nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života. Tko griješi pred Stvoriteljem svojim nek padne u ruke liječničke.
Oprostite što smo spominjali Milanovića jer smo išli u kontekst biskupove opservacije. Ja znam da Vi imate intelektualni instrumentarij koji Vam omogućava da studirate i da ćete shvatiti ovaj naš skromni ali dobronamjerni odgovor. Stoga Vam želim puno sreće u Vašem daljnjem studiranju i da jednoga dana budete liječnik vrijedan Hipokratove zakletve.
KAD KAŽETE DA GA NE KORISTITE KAD VAM ZATREBA (BOGA) I DA JE ON DIO VAŠE SVAKODNEVNICE I VAŠE LJUBAVI ONDA GA TRAŽITE SVAKODNEVNO SVIM SRCEM I ON ĆE OTVORITI VRATA I ODGOVORITI. POTRUDITE SE UPOZNATI GA.ON KAŽE SVOJOJ DJECI TRAŽITE ME. JA ŽELIM DA SMO NA TI. U SVOJE SAM TE DLANOVE UREZAO.TRAŽITE ME KROZ RIJEČ-SVETO PISMO,UPOZNAJTE ME JER JA ŽELIM BITI DIO VAŠEG ŽIVOTA.
Ne sudite! I nećete biti suđeni-Matej:7,1
Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti-Matej 7,2
Što vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećas?-Matej 7,3
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se-Luka 6,37.
Tko si ti da sudiš bližnjega?Jakovljeva 4,12.
Tko si ti da sudiš tuđega slugu?-Rimljanima 14,4.
Ne sudimo više jedan drugoga, nego radije sudite o tome da ne valja postavljati bratu stupice ili spoticala-Rimljanima 14,13
ZLATNO PRAVILO: označava etičko načelo ponašaja pojedinaca prema bližnjem na način na koji i sam očekuje od drugih prema njemu.Spada u arhetip ljudskog socijalnog ponašanja. U socijalnim smislu zlatno pravilo slijedi načelo uzajamnosti i djeluje stabilizirajuće na društvo.
Buddha- Ko stavlja sebe na mjesto drugoga taj ne bi ubio niti izazvao drugog da ubije
Konfucije- Izvjesno da postoji zlatno načelo: Ne činite drugima ono što ne želimo da oni čine nama
-Nikada ne nameći drugom ono što ne bi izabrao za sebe
Muhamed: Želi ljudima ono što želiš sebi
Isus Krist : u svojim je besjedama često je afirmirao zlatno pravilo morala
Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci-Mt 7,12
TKO IMA OČI NEKA VIDI-TKO IMA UŠI NEKA ČUJE- Mt 13,9
a tko ima srce neka djeluje
Želim Vam sve najbolje kao čovjeku, vjerniku i bratu u Kristu u 2016.g.
Lijepi pozdrav.
Kristijan Duvel
