PRESVETO TROJSTVO
Ps 33 (32), 4-6. 9. 18-20. 22
2. Rim 8, 14-17
Mt 28, 16-20
UVOD
Presveto Trojstvo – jedan Bog u tri božanske osobe, najdublje je otajstvo kršćanske vjere. Kao vjernici sve što činimo, započinjemo ili završavamo činimo u tom otajstvu. Današnja svetkovina nam poručuje da ne moramo sve u životu shvatiti da bi mogli druge ljubiti.
I današnje euharistijsko slavlje, započeli smo zazivanjem tog otajstva: Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog je izabranom, ali i našem narodu izlazio i izlazi ususret. Taj Bog je blizu svakome od nas osobito u trenutcima krize. Prigoda je upitati se: Koliko smo odgovorili na njegovu brigu i ljubav? Pokajmo se za svoje grijehe.
HOMILIJA
U zrakoplovnim lukama na kojima zrakoplovi slijeću i uzlijeću, možemo zapaziti i mala vozila obojena u žuto-crne točke. Imaju dva svjetla, koja trepere između kojim svijetli natpis „Slijedi me!“ Ovim vozilima zrakoplovi se nakon slijetanja, vode do mjesta pristajanja. Takve vodiče koji bi osiguravali sretan put i mi bismo trebali imati u državi, društvu, Crkvi, obitelji.
U današnjem vremenu, dižemo se i polijećemo u visine misleći kako nam znanost putem tehnike, može jamči sjajnu budućnost. A kada se spustimo na tlo stvarnosti, slični smo bespomoćnim zrakoplovima u zračnim lukama.
Danas na blagdan Presvetoga Trojstva, upiremo svoj pogled u onoga koji želi biti naš vođa kroz život i koji nam dovikuje: „Slijedite me!“ Ali ne ostaje samo na tomu da nas poziva. Htio bi da i sami preuzmemo ulogu vodiča. Da drugima pomažemo pronaći životni oslonac. Pozvani smo drugima biti znak i svjetlo. Biti slični onom vozilu, koje svojim svjetlom omogućuje orijentaciju u noći.
Premda je Isus naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti kroz ljudsku mudrost, ipak ova tajna zasjenjuje ljudski izričaj. Ostaje osjećaj naše nemoći, pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera.
Isus govori o Ocu ”Abba”, što je na aramejskom – Isusovom materinskom jeziku, izričaj krajnje nježnosti. Označava tepanje: tatice! Isus i u Getsemanskom vrtu u najtežim trenutcima u žarkoj molitvi s potpunim povjerenjem doziva Oca s ”Abba” – Tatice.
Današnja svetkovina ne slavi konkretni događaj iz povijesti spasenja, kao većina drugih u liturgijskoj godini. Slavi vjersku istinu općih sabora u Niceji 325. i Carigradu 381. godine. Pod navalama krivovjerja arijanizma, koji je u ime jednote Boga Biblije zanijekao božansku jednakost Krista i Duha Svetog s Ocem.
Oko 800. godine nastala je prigodna Misa u čast Presvetoga Trojstva, koja se posebno slavila u Španjolskoj i Francuskoj. Prihvaćen je posebni blagdan u benediktinskim samostanima u čast Presvetoga Trojstva, a tek je 1334. godine uveden u sveopću Crkvu. Slavimo ga u nedjelju iza Duhova kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja, koje je Otac izveo u raspetom i uskrišenom Sinu po Duhu Svetomu.
Ponovljeni zakon je knjiga razmišljanja o savezničkim obvezama Božjega naroda iz iskustva nacionalnih katastrofa asirskog i babilonskog ropstva. Nadahnuti pisac stavlja Mojsiju u usta, tri govora služeći se Mojsijevim ugledom da potakne sunarodnjake na vjernost Bogu savezniku.
Današnji odlomak je obrazloženje Izraelova poziva u zajednici naroda. Iskusivši Božje zahvate u svojoj povijesti Izrael treba vršiti Božje odredbe, kako bi narodi koji još ne vjeruju mogli doći do vjere. Povratkom vršenju savezničkih obaveza nadahnuti pisac želi potaknuti sunarodnjake na pripravu za odlazak u domovinu i na zahvalno prepoznavanje Božje brige za svoj narod.
Pavao prikazuje odnos vjernika prema Kristu kao jedincatom Sinu Očevu i jednih prema drugima. Na krštenike, koji su mu pridruženi u muci i uskrsnuću, Isus prenosi svoj jedinstveni odnos s Ocem, čineći ih Božjim sinovima i kćerima. To sinovstvo vjernici trebaju neprestano iskazivati svojim životom. Zato Pavao i kaže: “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji”.
Krštenje ne mijenja magijski krštenike. Moramo se služiti razumom i slobodnom voljom da bi u svagdanjem životu zadržali dostojanstvo djece Božje, moramo se dati voditi od Duha Svetoga.
Potreba misionarskog djelovanja i krštavanja teče iz Isusove uskrsne proslavljenosti. “Sva vlast” koja je dana Uskrslome nije tiranska vlast, nego moć spašavanja. Njegova uskrsna proslavljenost tiče se svakog čovjeka i vjernici trebaju što veći broj ljudi iz svih naroda svijeta, uključiti u ozračje Isusova spasotvornog nauma.
Na jednom Međunarodnom danu mladih, razgovaralo se o tomu, kako najbolje širiti evanđelje. Govorilo se o propagandi, dobrim časopisima, knjigama i suvremenim medijima. Nakon dužih raspravljanja, javila se za riječ mlada djevojka iz Afrike. Reče: „Mi ako želimo pridobiti neko selo za evanđelje, onda tamo ne šaljemo knjige niti filmove. Šaljemo jednu vjerničku obitelj da stanovnici sela vide, što je to kršćanski život.“
Ništa ne donosi naricanje nad tamom i hladnoćom. Bolje je upaliti svjetlo, jer i najmanja svijeća može osvijetliti podrum i ugrijati ruke. Mnogo takvih svijeća, čini pravo čudo. Nitko od nas u tomu nije sam, jer nam je Krist sam obećao: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“
Sa sigurnošću možemo reći da je škola jedno, a život nešto sasvim drugo. Ali je dobro da se nastoje približiti i upotpunjavati s jedno s drugim. I najbolji učitelji ne mogu prenijeti učenika u životu. Ipak, pravi učitelj nastoji učeniku pojasniti i približiti ono što ga čeka u životu da od škole nešto nauči i za život. Stjecanje teoretskog znanja, danas se redovito veže uz praksu i popraćeno je vježbama. Škole imaju sate i dane za praktični rad. Imaju radionice i laboratorije, gdje se pokušava prenijeti ono što se u knjizi pročita i u razredu nauči. Piloti prije nego sjednu u zrakoplov imaju simulatore za uvježbavanje. Tko želi naučiti neki strani jezik, nastoji otići u zemlju gdje se govori tim jezikom.
I od učitelja se traži stalno napredovanje, obrazovanje, usavršavanje te svladavanje novih vještina i znanja. Vrhunski predavači nastaju kroz život i životna iskustva. Oni stečeno znanje znaju prenijeti i približiti drugima.
Osobitost današnje svetkovine je u obrnutom redoslijedu stjecanja znanja od onoga, kojega smo uobičajeno naučili. Biblijska spoznaja koja se pred nas stavlja je kako je Bog stvoritelj neba, zemlje i čovjeka. On naprotiv s nama i diše u prirodi i u srcu. To je prirodna objava iz vidljivoga svijeta i čovjekove savjesti.
Stoga, tko je krštenjem prvim i temeljnim sakramentom inicijacije – uvođenja u kršćansku vjeru Bogu posvećen, po ostalim sakramentima prima nove milosti za ustrajnost u savezničkom pristajanju uz Boga i za život usklađen s dostojanstvom Božje djece.
fra Mate Tadić, OFM
