PRIKAZANJE GOSPODINOVO -SVIJEĆNICA – KALANDORA

1.Mal 3, 1-4

Ps 24 (23), 7. 8. 9. 10

2.   Heb 2, 14-18

Lk 2, 22-32

 

Za uvod na početku Svete mise obavlja se blagoslov svijeća, kojima se na koncu Mise blagoslivljaju prisutni vjernici.

 

HOMILIJA

Kod televizijskog snimanja ili kad se nekoga na pozornici želi staviti u središte zbivanja osvijetli ga se reflektorima. Veliki gradovi i centri u većinom su osvijetljeni rasvjetom. Želimo li znati značaj i važnost jednostavne svijeće ili električne baterije, dovoljno je ostati u mraku gdje se teško snalazimo i orijentiramo u prostoru.

Govor o svjetlu i mraku u Svetom Pismu, ne znači samo govor o sredstvima koja nam služe da dobijemo svjetlo te rasvijetlimo tamu. Taj govor je dubljega značenja i ima svoju simboliku.

Na sličan način svijeće u liturgiji nisu tek oltarski ukras, nego simboliziraju Isusa Krista koji za sebe reče da je Svjetlo svijeta koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Prema starozavjetnom propisu očišćenja, žena koja je rodila sina 40 se dana nakon toga smatrala nečistom, a koja je rodila kćerku 80 dana. Da se očisti, morala je za žrtvu prinijeti jednu ovcu i jednoga golubića. Ili ako je bila siromašna, dva golubića. Prvorođenac je pripadao Gospodinu te je morao biti njemu prikazan i otkupljen.

Prema tim propisima Marija je (s Josipom) donijela Isusa u hram da ga prikažu Gospodinu i dadnu za žrtvu „par grlica ili dva golubića“. Time je Marija ispunila propis za svoje očišćenje i otkupljenje svoga prvorođenca. Starac Šimun za dijete reče da je on „Svjetlo na prosvjetljenje naroda…“. Njegova ga Majka Marija dobiva od Oca da bi mu ga prikazala i dala nama. Sv. Bernard je moli: „Prinesi svoga Sina, o Djevice svijeta, prikaži Gospodinu blagoslovljeni plod utrobe svoje. Prinesi za naše opće pomirenje svetu žrtvu, koja je mila Bogu!“

Na Istoku je današnji blagdan, o komu već govori hodočasnica Egerija, nazvan “blagdanom susreta”, Isusova susreta s hramom, Šimunom i Anom. Prvi su ga počeli slaviti kršćani Jeruzalema, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života.

Kršćani Istoka uveli su vrlo rano i procesiju na ovaj blagdan, koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi. Kad je tijekom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su toj procesiji dale pokorničko obilježje, zbog čega je sve do 1960. godine bila obveza nošenje ljubičaste boje liturgijske odjeće.

Kršćani su zapaljenim svijećama, željeli izraziti svoju vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj Zapadnoj Crkvi. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv “Svijećnica” za ovaj blagdan.

Goruća svijeća u ruci, na procesiji, označuje Krista. On je svjetlo svijeta, naše svjetlo. Jedini nam on osvjetljava naš put prema vječnosti, prema Bogu. Život nije ništa drugo nego „procesija“ i „hodočašće“, prema toj vječnosti i Bogu. Nužno je da to svjetlo, Isus Krist, bude stalno upaljeno u našim dušama, u našem zemaljskom životu – za sretan i blagoslovljen prijelaz u onaj vječni, cilj i smisao našega postojanja.

Malahija čiji smo odlomak danas slušali, anonimni je prorok a znači “Moj glasnik”. Djelovao u Jeruzalemu između 450. i 430. pr. Kr. Kritizirao je zloporabe u hramskom bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave religioznosti.

Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svoga glasnika, zatim dolazi sam. Božji pohod bit će “kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva”, što znači da će pročišćavati uz patnju onih kojima je potrebno duhovno čišćenje. U ovom prorokovu tekstu mi kršćani gledamo najavu obnovljenog bogoslužja u kojem će Krist Gospodin biti žrtva i žrtvovatelj. Prilikom prikazanja u hramu on je počeo obnavljati bogoslužje svoga naroda i svih ljudi na svijetu.

Pisac poslanice Hebrejima govori o utjelovljenju Sina Božjeg koji je “ovjenčan slavom i čašću zbog pretrpljene smrti”. Kao pravi čovjek “ne stidi se zvati ljude braćom”, što znači: ponosi se da je postao jedan od ljudi. Naš današnji odlomak ističe solidarnost utjelovljenog Sina Božjeg sa svim ljudima, jer ima s njima “zajedničku krv i meso”. “Krv i tijelo” je čovjek ukoliko je slab, podložan grijehu i smrti.

Iz svog proslavljenog stanja “zauzima se za ljude koji su mu krštenjem pridruženi i kroče kroz zemaljski život poput Abrahama vjernika. Utjelovljeni Sin u svemu je sličan ljudskoj subraći, jer je bio u toku svog zemaljskog života iskušavan i pretrpio smrt. On je zato veliki svećenik koji je milosrdan i ovjerovljen. Milosrdan, jer ima sućuti prema ljudskoj subraći. Ovjerovljen, jer njegovo posredništvo prihvaća Otac nebeski i ljudi koje se ne stidi zvati svojom braćom.

Ako pogledamo život jedne svijeće shvatimo da svijeća živi samo onda kad gori za druge. Prikazanje Isusovo u hramu zapalilo je svijeću – svjetlo koje obasjava svakoga čovjeka i čitav kozmos. Svatko od nas traži sreću, traži mir, zdravlje, složnu obitelj, prijateljstvo. U toj potrazi potrebno nam je svjetlo, da ne zalutamo i ne izgubimo se. Stoga nas ovaj blagdan potiče da tražimo svoj put u putovima onih koji su prepoznali Krista kao svjetlo svijeta. U Marijinoj poniznosti, u Šimunovoj spremnosti da pomogne bližnjem u nevolji, u Aninom služenju cijeli život. Oni su prepoznali svjetlo i pustili ga da gori u njihovu srcu te tako pokazuje put drugima. Dopustimo i mi da nas obasja Svjetlo života, kako bi time i naš život bio vrijedan i ispunjen

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI