Rodila sam se jedne davne godine u Osijeku. Najprije sam diplomirala razrednu nastavu- ili vam po narodski- za učiteljicu od 1.-4. razreda, ali time sam se malo bavila. Umjesto toga posvetila sam se opet učenju (blesavo jedno stvorenje!) i Teološkom fakultetu u Đakovu, uz rad u nastavi vjeronauka, radu na različitim portalima, držanju predavanja (više i malo manje rangiranih i zanimljivih), različitim osmišljavanjem radionica, kreativnom radu, župnoj katehezi, pomaganju drugima i žalbi sucu za prekršaje( brza vožnja mi je uža specijalnost). Usput sam nastavila stručno se usavršavati , ali životni san – da iz studentskog doma prijeđem izravno u starački – nije mi se ostvario. S vremenom sam u svojem vrtu ispod zelja našla dvoje mališana: sin je već velik, svoj čovjek s 20 godina i u potrazi za poslom i boljim sutra, kći ima 16 godina- i živi u kasnopubertetskim centrima Svemira koji se okreće oko nje i od njih oboje svaki dan naučim tisuću novih stvari. Ponekad se osjećam kao Mučenica koja svakodnevno hrani, oblači, pegla i traži preko mobitela i nitko tko me je upoznao ne može shvatiti što je u životu toliko vedro i veselo. Ali smijeh i humor moj su sjaj u oku i lančić oko vrata…
ODGOVORNO RODITELJSTVO
Ako gledamo današnje ljudsko društvo-tada možemo primijetiti da se ističu vrijednosti koje pripadaju svakoj osobi, a među njima su svakako sloboda i s njom vrlo usko povezana odgovornost. Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi i raste broj onih koji zahtijevaju sami odlučivati i imati slobodu u djelovanju (DH1). No, sloboda nužno uključuje ljudsku odgovornost!!
II. Vat. Sabor potiče ljude da prosuđuju stvari u svjetlu istine, svoja djelovanja obavljaju s osjećajem odgovornosti, te da nastoje slijediti što god je istinito i pravo, rado surađujući s drugima (usp. DH8).
U skladu s tim, Crkva je oduvijek pokazivala posebnu brigu za brak i probleme supružnika. Taj interes ide do vrhunskog mistično-teološkog odnosa (Krist i Crkva- muž i žena) do praktične brige za ispravno funkcioniranje braka, kako u interesu Crkve, tako i u normalnom interesu bračnih drugova i njihovih obitelji.
U kršćanstvu se bračna ljubav pretvara u božansku. Ljubav kao osnova života svakog čovjeka-pokretač je svakog djelovanja. Ona potiče čovjeka da ljubav prema Bogu pretoči u žrtvu i odgovornost, te sebe daruje u relaciji s bližnjim. Ljubav na djelu je prava ljubav, kako nam je to najbolje pokazao Bog, koji je veličinu svoje ljubavi prema čovjeku pokazao tako da je dao svog jedinorođenog Sina čovječanstvu, kako bi ponudio spasenje svakom čovjeku.
Brak, ako je ispravan, zrela je ljubav, jer upravo tu čovjek pronalazi utočište sa svim svojim uspjesima i padovima. U bračnoj ljubavi dorastaju svi drugi oblici ljubavi, a rađa se i jedan poseban oblik pod imenom-ljubav roditeljska- koja je ljubav u ljubavi.
Djeca su najljepši plod bračnog darivanja. Zato je potreban govor o odgovornom roditeljstvu na koje smo pozvani, potrebno je posvijestiti si što to znači i što sa sobom nosi. Odgajati znači voditi, ali je važno znati kamo. Odgajati, voditi dijete nije lako. U staro doba se o odgoju govorilo kao o umjetnosti, a danas se govori o temeljnom odnosu, o predanju, kršćani govore o odnosu ljubavi. U svemu tome ima dobroga, ali se ne može poreći istina: sve to ne ide bez odgojitelja!
KKC
2222 Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom, te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.
2225 Milošću sakramenta ženidbe roditelju su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstvo vjere, kojih su svojoj djeci prvi navjestitelji. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenog života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.
2226 Roditelji treba da počnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi.
2229 Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelju su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja.
2230 Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati mudrim savjetima, osobito kada namjeravaju osnovati obitelj.
2218 Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno
PRIČA LJUBAVNA MATEMATIKA
Prvi na koje nailazimo su majka i otac, a onda i svi drugi- priključuje se ulica, Crkva, škola, Nebo; svi djelomično svjesni-djelomično nesvjesni, činioci te uzbudljive i temeljne drame koja se naziva odgoj. I kad se svi zauzmu i kad svi doprinose, ipak je jasno da najveća odgovornost, najveći teret, najveće žrtvovanje, pripada majci i ocu.
Dobra majka voli svoju obitelj i stvara ozračje u kojem se svaki član osjeća prihvaćen, siguran i shvaćen! Nazočna je kada dijete treba nešto reći, uvijek ima pripremljene riječi utjehe, topli zagrljaj ili poljubac, a najveća radost za kršćansku majku trebalo bi biti poučavanje svoga djeteta u vjeri (usp. 2 Tim 1,3-5). To je najteži, ali i najvažniji odgoj-dovesti djecu u odnos s Bogom. Iz tog razloga roditelji trebaju prednjačiti primjerom i zajedničkom obiteljskom molitvom, tako će djeca lakše naći put čovječnosti, spasenja i svetosti (GS 48). Tolike se obitelji, doduše, nazivaju kršćanskim i odgajaju svoju djecu «IĆI U CRKVU». Zapovijed nedjelje se ispunjava, ali sve ostalo ostaje nejasno i nedefinirano. Tako kršćanstvo ostaje na nivou religiozne vježbe, te vremenom postaje sterilno i mladima antipatično- kao muzejski predmet. U odgoju djece nikada ne smijemo odvajati misao od čina, vjeru od djela!
Dar, biti otac, najveći je dar što ga je Bog učinio čovječanstvu. To je sudjelovanje u njegovoj radosti. Zato je očev način odgoja označen u Ef 6,4- «A vi, očevi, ne ogorčujte djece svoje, već ih odgajajte stegom i opomenom Gospodnjom!»
Koliko roditelji budu usmjeravali sebe k Bogu tako će i buduća djeca primiti ne samo vjerski odgoj, već i mnoge druge sheme ponašanja.
Nedostatak autoriteta u modernim obiteljima je raširena bolest. Otac i majka moraju biti sporazumni, da u obitelji ne odlučuje dijete. Dokumenti II vat. Koncila nam kažu da je «Odgojna uloga roditelja od takve važnosti da se teško može drugim zamijeniti. Na roditeljima je da stvore takav obiteljski ambijent- prožet ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima- koji će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece.» (GE 3).
Različite životne i društvene odgojne situacije pomažu nam shvatiti da mjerilo istinske kulture nije sjaj keramičkih pločica kupaonice ili bonton za stolom, već činjenica kako se prosuđuju osnovni problemi života.
Obitelj je u neku ruku škola potpunije čovječnosti. Da bi mogla što potpunije ostvariti svoju misiju neophodno je surađivati i na području odgoja. Očevo učešće veoma je važno za izgradnju djeteta, ali treba osigurati i majčinsku brigu u kući, što je potrebno osobito maloj djeci, a da se pri tom ne zaboravi opravdano socijalno promaknuće žene (GS 52). Važan je taj aspekt jer ga Koncil posebno podvlači oslanjajući se na povijesna iskustva budući je tek Isus u NZ posvetio dostojanstvo žene. Npr. Svakodnevna molitva židova još i danas kaže: «Blagoslovljen budi Bože naš jer me nisi učinio ni poganinom, ni neznalicom, ni ženom!», a žena se zadovoljava molitvom «Hvaljen budi, Gospodine, koji si me stvorio prema svojoj volji!».
Važno je da roditelji ne proturječe jedno drugome u prisutnosti djece, ili da se daju od djece tiranizirati Ako je odnos prema djetetu obilježen ljubavlju i povjerenjem, strogosti i dosljednost stvaraju istinski dubok odnos, kakav djeca u biti traže i žele.
Pavao Brajša razlikuje dva tipa roditelja:
1.tip- «TI-roditelji» – stalno opominju, prijete, podižu kažiprst, naređuju, kažnjavaju i postavljaju dijagnoze u svakodnevnoj komunikaciji sa svojom djecom. Njihove učestale rečenice: «Zašto si to učinio?… Kako možeš biti takav? … Opet nisi napisao zadaći!… Pogledaj se kako izgledaš! … Kad ćeš se opametiti?… Imaš krivo!… Počni slušati mene! … Ti si doista glup!… itd» Koristeći takve poruke u svojim odgojnim postupcima odbijaju djecu od sebe, potiču u njima otpor i revolt, ugrožavaju njihovu autonomiju i osjećaj vlastite vrijednosti. Djeca ih slušaju, ali samo zbog straha i ovisnosti o njima, a ne iz iskrene i slobodne ljubavi. TI-poruke takvih roditelja odbijaju djecu od onoga što im roditelji govore i prema čemu bi ih htjeli usmjeriti.
2. tip «JA roditelji» iznose djeci otvoreno i iskreno svoja mišljenja, osjećaje i želje. Govore im o svojim iskustvima. Dozvoljavaju djeci da imaju i svoja iskustva, mišljenja i osjećaje. Izmjenjuju s njima ono što opažaju, misle, osjećaju i žele. Njihove su najčešće rečenice: «Tako se veselim kad si dobar!… Nisam načistu što zapravo želiš postići svojim takvim ponašanjem!… Imam vremena i bilo bi dobro da sjednemo i razgovaramo!…itd» S takvim JA porukama privlače djecu. Ulijevaju u njih povjerenje. Jačaju njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Daju im na znanje da ih uvažavaju i vole, cijene i smatraju jednako vrijednim partnerima za ravnopravan razgovor o njihovim problemima.
Zapravo, odgovorno svjesni roditelji ne postavljaju uvjete svojoj roditeljskoj ljubavi. Prihvaćaju dijete kakvo jest, a ne kakvo bi oni željeli. Ne traže od njega da bude ono što njima treba, nego ono što je za njega najbolje. Brinu se za njega i onda kada im je jasno da neće postati ono što od njega očekuju. Svoju sreću ne traže u djetetu nego pomažu u ostvarivanju njegove sreće. U prvi plan ne stavljaju sebe nego dijete. Djetetu su iskreni prijatelj, a ne « veliki dobročinitelj» koji zahtijeva vječnu zahvalnost. Puni su iskrene empatije i stvarne osjetljivosti za djetetove potrebe i želje. Darivaju mu iz obilja svoje «odrasle sreće» ne stvarajući od njega svoju sreću. U stanju su razumjeti dijete, jer ne ovise o njegovu «razumijevanju». Mogu biti doista solidarni s njim jer ne ovise o njegovoj solidarnosti s njima. Svojom bezuvjetnom roditeljskom ljubavlju privlače dijete jer ga ne ugrožavaju i ne čine o sebi ovisnim. Otvoreni su za djetetova iskustva, jer im ne trebaju kao zamjena za vlastita manjkava odrasla iskustva. Uočavaju djetetove potrebe, jer svoje odrasle potrebe zadovoljavaju u svojoj odrasloj partnerskoj horizontali. Uspješno podržavaju dijete, jer ga ne trebaju da podržava njih. Kvalitetno se brinu za dijete, jer i bez njega se mogu brinuti za sebe. U stanju su bez uvjeta voljeti dijete, jer znaju bez uvjeta voljeti i sebe. Jedini je uvjet stvarne i kvalitetne roditeljske ljubavi- odsutnost svakog uvjeta s roditeljske strane. Djetetu moraju biti otvorene sve opcije razvoja. Zadatak je roditelja da omoguće izbor najkvalitetnije i za dijete najbolje opcije. Dijete se ne može uvjetima prisiliti na određenu opciju. Roditelji mu moraju pokazati i privući ga, prema svojim uvjerenjima, boljoj opciji. Budućnost djeteta ne mogu odrediti i planirati roditelji. Ona je u rukama djeteta i Stvoritelja- a ne roditelja. Oni su tu da mu pomognu, a ne da je za njega i umjesto njega razvijaju. Obitelj bi trebala biti mjesto gdje djeca mogu ama baš sve kazati, a često je upravo tu zabranjeno govoriti o mnogim stvarima koje djecu zanimaju. Uvijek sam se pitala: pa zar je moguće da se, npr. unutar obitelji gotovo ne smije govoriti o seksualnim iskustvima, osjećajima i željama, ali onako kako to zanima našu djecu? Pa, ona će pronaći sugovornike i za te teme, ali tamo gdje bi smo mi najmanje htjeli!
Bolje je s djecom o svemu razgovarati, a ne prepustiti ih, često veoma skupom i opasnom učenju po sistemu pokušaj-pogreška.
S djetetom o svemu treba razgovarati, a to ne znači u svemu mu i popuštati. Dijete bi trebalo biti sigurno da može roditeljima sve reći, bez straha da će odmah biti vrednovano, podcijenjeno, okrivljeno, ugroženo. Dijete se treba i mora u obitelji osjećati slobodnije i udobnije nego vani, pa neće stalno bježati od nas.
Zar možemo nazvati velikodušnom roditeljskom ljubavi onu u kojoj djetetu ne opraštamo ni jednu grešku i silimo ga da bude uvijek na onom putu koji mi smatramo ispravnim?! Zar je ta ljubav dobrostiva kada čitamo danomice novinske izvještaje o zlostavljanoj djeci i sjetimo se toliko ponavljane roditeljske «mudrosti» po kojoj je «šiba iz raja izašla» ?! Zar je ta ljubav nezavidna kad mnogi roditelji žive od uspoređivanja uspjeha svoje djece i djece iz susjedstva?! Koji se roditelj ne hvali uspjehom svoje djece, a posebice pred drugim roditeljima, ne baš sretnima životnim uspjesima vlastite djece?! Kolikim roditeljima djeca služe kao privjesak na vratu i ruci, s kojim mašu pred očima svojih prijatelja?! Koliko je djece svakodnevno povrijeđeno neodmjerenošću i nametljivošću svojih roditelja u veoma osjetljivim osobnim situacijama?! Sjetimo se kolikim roditeljima dijete služi za vlastitu promidžbu, kao dokaz uspješnosti roditeljskog odgoja i brige?! Koliko roditelja u svojoj djeci samo traže produžetak vlastite slave i uspješnosti?! Kako je često, razdražljivost sa svojom djecom, sve ih se teže podnosi kad shvatimo da su u mnogim sadašnjim trendovima miljama ispred nas?! U pojedinim momentima bili bi smo najsretniji kada ih ne bi uopće bilo! Kako često čujemo pritužbe na njihovu nezahvalnost, grubost i nepažnju prema roditeljima? Kako često prestaje roditeljska ljubav kada se postane svjestan da djeca neće ispuniti sebična očekivanja, želje i nade vlastitih roditelja?!
Ljubav općenito, a ja bih rekla i roditeljsku, najbolje je opisao sv. Pavao u 1 Kor. Ona je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi- a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi i nikada ne prestaje. Kako bi nam djeca bila sretna kada bi ih tako voljeli?! Koliko bi im bio lakši pubertet i odrastanje?! Međutim, kako je često roditeljska ljubav upravo suprotnost toj Pavlovoj definiciji ljubavi!
Zadaća roditelja nije vremenski ograničena. Kako djeca rastu i sazrijevaju, uloga roditelja se mijenja, ali odgovornost i briga, kao i ljubav ostaju iste. Ne bih nikome željela da stvori obitelj bez života, bez snage- obiteljski hotel- gdje se skuplja na jelo i spavanje, gdje se ne vode razgovori, gdje nema dodirnih točaka, gdje se umire od dosade i gdje se brine samo o tome da djeca dobiju diplome ili dostignu doktorsku titulu.
Vama želim da budete realni roditelji! Skinite maske savršenstva sa svojih lica! Pokažite se djeci kakvi jeste! Pokušajte ih zamoliti da vam pomognu da budete bolji roditelji! Nemojte ih uvjeravati da jeste ono što niste! Djeca gledaju i slušaju, osjećaju i razmišljaju, zaključuju- i pamte! Otvorite karte sebi i njima! Uzmite zajedno u ruke Poslanicu Korinćanima i priznajte sebi ono što jesmo! Tada će vas djeca stvarno voljeti!
Obitelj gradimo kao kuću, a najviše moramo paziti da ne nedostaju dvije stvari: jedna vrata i jedan prozor. Vrata- da bi se svijet mogao ostaviti vani. I to s dobrom bravom! Ostaviti vani borbu, muku, nerazumijevanje i sve bolno što se preko dana tamo nađe.
Vrata- da bi se mogli ponekad isključiti i ukućani. To se čini bolnim, ali je upravo to akutni problem kod odgoja djece. Toliki bi se željeli umiješati sa maženjem, poklonima, nagrađivanjem…
Druga stvar koja ne bi smjela nedostajati je jedan prozor! Jedan lijepi prozor koji se otvara prema Nebu, da ne bi zaboravili onu kuću tamo gore!!
Iskreno se nadam da ćete uspjeti, uz pomoć Božju, stvoriti obitelji koje uistinu zrače!!!
I za kraj- ako vam se ovo činilo kompliciranim- vjerujte mi- i kao vjeroučiteljici i kao majci- u praksi je još kompliciranije!!!!
Hvala!!!
Sanja Kotal, prof.
