Zagreb, 22.07.2018.g.
Nogomet je više od sporta. U suvremeno doba to je viteška igra u kojoj je snaga, umijeće, 
plemenitost i borbenost. Ona je sukus ponosa, dostojanstva, fizičke i duhovne snage pojedinih naroda koji se natječu. Često je prkos i inat i želja za slobodom diskriminiranih naroda, na bilo koji način, okupiranih i prezrenih od „moćnika“ ovoga svijeta.
Ponekad upravo takvi pobjeđuju što se i dogodilo sa Hrvatskom. Cijeli svijet je bio zadivljen ljepotom igre i borbenošću naših heroja. Zadivljen je bio i hrvatski narod i svi koji nas doživljavaju kao prijatelje. Simbol – crvene kockice – je preplavio svijet. Stotine milijuna, do 4 milijarde ljudi, je gledalo Hrvatsku i Hrvate, 60 milijardi upita na suvremenim medijima je bilo i mnogi su se pitali: „Gdje je ta Hrvatska i kakva je to zemlja?!“
Ne postoji čovjek na svijetu koji ne voli film – spektakl „Ben Hur“. Ja sam ga gledao nekoliko puta tijekom života. Uvijek sam bio ispunjen duhovnom ljepotom i ljepotom priče. Tada, u vrijeme brutalnog Rima, viteška borba je bila konjski šesteropreg. Na jednoj strani Rimljanin Mesala, a na drugoj Izraelac, junak Ben Hur sa bijelim konjima darovanim od jednog Arapina beduina. I Izrael i Arapi bijahu okupirani od Rima sa statusom robova. I pobjedi Ben Hur snagom Jahve – Boga Izraela. Ben Hur doživljava potpuni slom obitelji izazvan od Mesale. Majka i sestra u zatvoru oboliše od gube. Dom ostade prazan i napušten. Na dan muke susreće Isusa kad je nosio križ i on mu ozdravlja majku i sestru u trenutku umiranja. Munje su sijevale i kiša je padala i oprala gubu. Postadoše kršćani. Pobjeda Ben Hura označi početak pada i propast Rima.
Tako i ova pobjeda Hrvata označi, vjerujem, početak pada i propasti naše oligarhije i s lijeva i s desna. Bila je to kulminacija patnje, stradanja, progona, ubijanja i porobljavanja zadnjih tisuću godina. A na evropskoj i svjetskoj sceni pokazali smo da su Hrvati vjeran, ponosan, pošten, kulturan, obrazovan, vrijedan, lijep i uljuđen narod, a ne barbari kako nam govoriše neki napuhani i oholi diskriminatori. Te primadone nogometa padoše i pokunjeni odoše.
Sa nama bijaše desnica Jahvina i snaga njegovog sina Bogočovjeka Isusa Krista. Stotine tisuća Hrvata i Hrvatica kod nas i širom svijeta je molilo, zavjetovalo i vapilo. I Izraelci su se tako molili za pobjedu Ben Hura. Meni je stalno na umu bio Marijin Magnifikat:
„Pokaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene,
silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne,
gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne!“
Zatim mi je duša pjevala:
„Oj hrvatska mati,
nemoj tugovati;
zovi, samo zovi,
svi će sokolovi
zate život dati!“
Nakon svake pobjede delirijum oduševljenja. Svi Hrvati svijeta bijahu jedno – staro, mlado, srednja dob, djeca i dojenčad. Svi su bili obučeni u kockice. Gorila je Hrvatska, Herceg-
Bosna, Boka Kotarska, Evropa i cijeli svijet. Orile se domoljubne pjesme – Tomson, Škoro, Mate Bulić. I nije bilo niti jednog ekscesa. Na dan finala uz oduševljenje je bila prisutna i strepnja. Uvjeren sam – nije bilo prekršaja za slobodni udarac niti za penal. Hrvati nisu smjeli biti prvaci za zlatnu medalju. Odlučili su to moćnici iza paravana koristeći WAR tj. manipulirajući njime. Mnoga svjetska imena, nogometni stručnjaci su to rekli. Nije nam to prvi udarac u povijesti. Ali cijeli svijet nas je doživljavao kao pobjednike, a to i jesmo. Zadobili smo simpatije u odnosu na Francuze čije se slavlje u Francuskoj pretvorilo u krvoproliće.
A kakav doček?! Cijeli život ćemo to pamtiti. Sinergija igrača, izbornika, stručnog stožera i cijelog tima sa narodom. Stotine tisuća ljudi u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Rijeci, Puli, Mostaru, Širokom i cijeloj Herceg – Bosni. U svim gradovima i selima. Tisuće dođoše iz dijaspore iz cijelog svijeta. Svi su se grlili i ljubili, pjevali i plesali. Neki su i po 7 sati čekali heroje na trgu. I nijedan eksces. Iako je premijer zabranio nastup Tomsona on je ipak došao i pjevao na poziv Zlatka Dalića i igrača. Dakako; pjesmu „Lijepa li si!“ nakon toga su mu organizatori iskopčali razglas ali se pjevalo uživo.
U starom zavjetu od stada bijahu pozvani prorok Amos, kralj David i sami Abraham. I Isus bijaše dobri pastir. U vezi s tim gospodin dade da se pronađe jedan filmić o djetinjstvu Luke Modrića. Zaton iznad Obrovca u podnožju Velebita, selo Modrić. Luka je imao tada 5-6 godina, s prutićem u ruci, u jakni za 3 broja većoj čuvao je koze. Penjući se po tim vrletima ozbiljno i odgovorno je pazio na koze. Teško siromaštvo, rat i ubijanje djeda. Prognani su sa ostalim narodom Hrvata u progonstvo. U tom filmu ču se glas bake: „Ajde Luka, srićo moja!“ Ta dječačka odgovornost i taj usklik nagovještavao je njegov daljnji život. Bog mu dade talent i pozva ga da bude kapetan reprezentacije, igrač Reala i najbolji igrač svijeta. Na svoje igrače pazi kao na stado; usmjerava, bdije, ravna igrom ozbiljno, kao otac i majka. To dobro znam, jer i sam dođoh od stada ovaca iz Hercegovine. I ostali igrači dođoše iz gradića, sela, predgrađa. Bijahu mahom siromašni dječaci od siromašnih roditelja. Bog im dade talent i pozva ih da proslave Hrvatsku i hrvatski narod.
Heroj, izbornik Zlatko Dalić dođe iz jednog seoca od Livna. Smiri se u Varaždinu. Ali njegovo srce ne bijaše mirno. Plamtjelo je da pokaže talent hrvatskih igrača i ljubav koju imamo za domovinu. Molio je zajedno sa stotinama tisuća Hrvata i Hrvatica cijeloga svijeta. Uvjeren sam da je molio za pravu taktiku, da se ne ozljede i da im Bog dade snagu i pobjedu. Molio je da ga puste na miru međusobno posvađani čelnici HNS-a, kalkulanti, interesdžije i koji nisu dorasli ulozi koju imaju. Na štetu hrvatskog nogometa. Vjerujem da se često sjetio pjesme:
„Nek` se sliju molitve
sve u jedan glas!
Čuvaj ovo sveto tle,
blagoslovi nas!“
A Vida, šokački bećar i rođeni mangup uskliknu na Trgu: „Ustani bane, hrvatska te zove, 
zove!“ Na dočeku u Donjem Miholjcu kaže: „To je sve za državu!“ Njegov usklik u Moskvi: „Slava Ukrajini“ čuo je cijeli svijet. Tisuće Ukrajinaca napisaše da ga žele za predsjednika, a predsj. njihovog nogometnog saveza garantira mu mjesto u savezu poslije karijere. A Subašić, heroj sa herojskim obranama zadivi cijeli svijet. Pokazao veliko i osjećajno srce stalno noseći na dresu sliku svog prijatelja Hrvoja Ćustića. Pravo prijateljstvo je jače od ljubavi. I tako redom. Svi imaju svoju priču. One se sve stapaju u jedan buk koji nadilazi nas same. To je pjesma koja dopire do granica svemira ulazeći u sferu Boga; neograničene ljubavi i pravednosti.
Riječ Božija je najoštriji mač. Prodire do najsitnijih detalja naše egzistencije – tijela, duše, razuma, srca. Prodire do najsitnijih detalja prirode i svega stvorenog, društvenih onosa, povijesti, ekonomije i svih znanosti i svih vidova kulturnog stvaralaštva. Osobito prodire u sferu politike i vodstva religijskih sustava, u sferu ljubavi i braka, rađanja i odgoja djece (obitelji). Ta riječ Božija je sam Bog. Isus Krist je riječ Božija. Kod mnogih, mnogih nailazi na izdaju načela – Boga, naroda (čovjeka) i domovine. Izdaja nema opravdanja. Jedini izlaz je pokajanje i obraćenje po praštanju i otkupiteljskoj žrtvi sina Božijega. Inače slijedi vječna smrt – pakao. I Juda je imao mogućnost pokajanja. Nije htio, objesio se. Zato ga Isus naziva sinom propasti.
Riječ Božija ne trpi nikakav oportunizam. Kao najoštriji svijetli mač razotkriva oportunizam – duhovni, materijalni, prema načelima morala, etike i društvene pravde. Razotkriva nasilje i diskriminaciju svih vrsta, zločine svake vrste nad nevinima, ubojstva i lopovluk, ubijanje nerođene djece, krive i namještene presude sudova, izrabljivanje i mobing na radnim mjestima, laž i manipulaciju medija, duhovnu izdaju i licemjerstvo hijerarhija religijskih sustava. Sve to je Isus osudio najprije u Izraelu prije smrti, a poslije smrti, u novoj eri, osuđuje svojim prisustvom među nama do svršetka svijeta, kao što nam reče. Sve ovo bijaše svojevrsni referendum hrvatskog naroda da prestane nametnuti oligarhijski sustav podjednako i ljevice i desnice. Hrvati imaju znatan dio izdajnika u smislu izdaje načela, kroz cijelu povijest. To je izdajnički sindrom uvjetovan dugotrajnim ropstvom i nemogućnošću da imamo svoju državu. Sad kad je imamo možemo se od toga izliječiti. Možda bi pomogla lustracija? Ako i bude nipošto ne smijemo ići đonom na nikoga, nego riječju Božijom i zakonom uz maksimalnu pravednost i razumijevanje konteksta povijesnih okolnosti i slabosti ljudskog bića koje je sklono grijehu svih vrsta.
Ovaj mundijal je prema ocjeni sviju najbolji u povijesti po infrastrukturi i organiziranosti, gostoprimstvu i sigurnosti!
Hvala Rusiji, ruskom narodu i predsjedniku Putinu i svim ljudima u Rusiji koji su na bilo koji način u tome sudjelovali! Čestitamo!
„Srce Božansko Isusa moga,
daj da sve više ljubim te ja!
Ti si veselje naroda svoga
ti moga žića nada si sva!“
Srdačan pozdrav!
(Krešo Čepo, rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)
Izvor: www.put-istina-život.com
