SLOBODAN UMJETNIK I MARLJIVI SKLADATELJ
Schubert se prijavio na natječaj za nastavnika glazbe u njemačkoj školi u Ljubljani 1816. u namjeri da se oženi prijateljicom iz mladosti Theresom Grob i osigura potrebna sredstva za život. Nakon Franzova neuspjeha po želji roditelja ona se udaje za drugoga, što mu je zadalo veliku bol. Kasnije mu je u ruke dospjela hladna preporuka učitelja Salierija, što je bio povod za prekid prijateljstva i suradnje. Pretpostavlja se da ipak nije dobio željeno mjesto, jer nije mogao poučavati puhačke instrumente. Protiv očeve volje Schubert napušta učiteljsku službu, jer nije imao dovoljno volje ni sposobnosti pa živi kao slobodan i neovisan umjetnik često u velikoj oskudici. Stanuje kod svojih prijatelja, a jedina mu je zarada nestalan i skroman prihod od tiskanja skladbi. Neumorno radi i bez predaha stvara jedno djelo za drugim. Sklada i po nekoliko pjesama dnevno. Odmor od intenzivnoga stvaralačkoga rada pronalazi u večernjim satima u kavani i druženju s prijateljima, tada istaknutim pjesnicima, slikarima, kiparima i drugih umjetnicima. Oni su i prvi oduševljeni slušatelji Schubertovih pjesama, a neki od njih pomažu ga i materijalno.
Nekom zgodom nakon izvedbe njegovih djela pljesak je bio buran, pa publika traži da vidi skladatelja što je odbio jer je bio suviše siromašno obučen. Pripadnici toga prijateljskoga kruga oko Schuberta, nazvali su svoje sastanke «schubertijade». Upoznaje pjesnika Franza Shobera, koji mu je postao najbolji prijatelj, ali čiji utjecaj na Schuberta u moralnom smislu nije bio najbolji. O Franzovoj društvenosti svjedoči i njegov otac, koji je u obiteljsku kroniku o svomu sinu zapisao: «Još u najranijem djetinjstvu volio je društvo i nikada nije bio raspoloženiji, nego kad je svoje slobodne sate mogao provoditi u krugu veselih prijatelja.»
«MOGLO BI BITI NEŠTO OD MENE…»
Jednom zgodom Schubertov prijatelj Joseph Spaun bio je oduševljen prvim pjesmama, koje mu je skladatelj otpjevao na što ga ohrabreni Schubert upita: «Mislite li ozbiljno da će nešto biti od mene?» Kad je njegov prijatelj potvrdio, Schubert prizna: «Smatram da bi moglo biti nešto od mene…» Ali, potom se zamisli i upita: «Ali, tko još nakon Beethovena može nešto napraviti?»
Schubert rijetko napušta Beč, osim što odlazi na kraća putovanja u manja austrijska mjesta. Godine 1825. ponuđeno mu je mjesto drugoga dvorskoga orguljaša, što odbija. Sljedeće godine natječe se za drugoga dvorskoga dirigenta, a poslije i za dirigenta kazališta ali bez uspjeha. I nadalje živi od rijetkih i malih honorara izdavača, a javno priznanje doživljava tek povremeno. Unatoč nevoljama ne umanjuje mu se stvaralačka energija. Uz mnoštvo solo-pjesama sklada sedam simfonija, nekoliko klavirskih sonata, niz scenskih radova i pet Misa. Svoja djela često poklanja prijateljima, često na njih zaboravljajući, pa se mnoga i gube. Neka su od njih pronađena nakon mnogo godina, dok su mnoga druga zauvijek izgubljena.
Njegovo divljenje pobuđuju dva velika suvremenika L. van Beethoven i J. W. Goethe. Premda su živjeli u istomu gradu Beethoven i Schubert se nikada nisu upoznali. Istom u posljednjoj godini života Beethoven je vidio neke Schubertove solo-pjesme i pohvalno se izrazio o njegovoj nadarenosti. Niti s Goetheom nije bio boljega uspjeha. U dva mu je navrata na nagovor prijatelja, poslao nekoliko svojih izabranih solo-pjesama skladanih na njegove tekstove s popratnim pismima, ali niti jednom nije dobio odgovora.
Životne nedaće postupno su nagrizale Schubertov organizam pa je češće pobolijevao. Njegova mirnoća i vedrina povremeno ustupaju mjesto tuzi i napuštenosti. Predosjećajući skori odlazak, stvara grozničavom brzinom i u malo vremena sklada sva svoja remek-djela.
VELIKI ŽIVOTNI KONCERT I SMRT
U Beču je 1828. godine priređen prvi i za života jedini koncert Schubertovih djela. To je njegov najveći uspjeh u javnosti, koji mu je donio i nešto materijalne dobiti. Tek tada je – nekoliko mjeseci prije smrti mogao kupiti klavir, jer se godinama morao zadovoljiti iznajmljenim instrumentima i isplaćivati dugove, što opisuje njegovo stanje prije smrti.
Schubert je u svoj posao bio tako zaljubljen i udubljen da se nije ni osvrnuo, kad bi mu netko ušao u sobu. Uz pozdrav bi mehanički dodao i pitanje:»Kako si…?» I odmah rastreseno sam odgovarao: «Hvala, dobro!» Pjesme je obično skladao na tekstove priznatih pjesnika: Goethea, Heinea, Müllera i drugih. Znao je i do pet pjesama dovršiti preko dana, a navečer bi ih ponio u društvo prijatelja. Kada bi mu prijatelji čestitali i burno pljeskali, znao bi reći: «I sâm se nadam, da će jednom nešto biti od mene…»
Umire 19. studenoga 1828. u 31. godini života od trbušnoga tifusa u stanu brata Ferdinanda. Pokopan je prema želji u blizini Beethovenova groba. Na nadgrobnoj ploči uz natpis stoje i stihovi pjesnika Grilparcera: «Ovdje je smrt sahranila veliko bogatstvo, ali još i veće nade…» Životopisci ga opisuju ne samo kao velikoga umjetnika, već čovjeka čvrste osobnosti i velikih vrlina, povučena i nenametljiva, iskrena i odana prijatelja komu je bila strana svaka sebičnost i zavist.
(Nastavlja se.)
Fra Mate Tadić
