- travnja 2017.
- Dj 2, 14. 22-33
Ps 16 (15), 1-2a i 5. 7-8. 9-10. 11
- 1 Pt 1, 17-21
Lk 24, 13-35
UVOD
U životu nam se barem pokatkad zna dogoditi da neke događaje ne vidimo zdravim očima. Uzalud što nam drugi pokazuju i govore, ali ne vidimo i ne razumijemo. A onda najedanput kao da nam pred očima, nešto pukne te u jednom trenutku gledamo, shvaćamo i razumijemo posve drugačije.
U liturgiji riječi, nastavljamo i ove nedjelje slušati o prvim danima života i djelovanja prve kršćanske zajednice. Na prvi nam pogled može izgledati idilična bliskost i povezanost prvih kršćana s uskrslim Gospodinom. Međutim, od samoga su početka učenici bili proganjani dok su se mnogi borili sa sumnjom i nepovjerenjem u poruku uskrsnuća koju su primili.
Prošlih smo nedjelja slušali o nevjeri učenika u Kristovo uskrsnuće što i danas nastavljamo. I naš vjernički život barem povremeno nagrizaju i muče sumnje i nepovjerenja. Mi bismo danas s vjerom željeli čuti i prihvatiti današnju Božju riječ i proslaviti sveta misna otajstva. Zato ga na početku zamolimo da izliječi naša srca, te se pokajmo za svoje grijehe i propuste.
HOMILIJA
Od nas je svatko više-manje, doživio neko razočaranje a time i neuspjeh. U tim trenutcima se doživi nemoć i osjeti gorak okus u ustima.
Mladi se čovjek kao učenik i student trudi da završi studij, a poslije u svojoj struci nikako nema posla, niti ima izgleda da će biti. Ili kad poljodjelac uloži puno u rad na njivi. Uredi je, posije dobro sjeme i tijekom rasta biljke učini sve što je potrebno. Sve to stoji puno novaca, vremena i truda. A tada naiđe nenadana i nepredviđena elementarna nepogoda te sve uništi.
Slično su se osjećali i Isusovi učenici, koji su iz Jeruzalema išli u Emaus. Tri su godine uložili u nasljedovanje Isusa iz Nazareta i za njim su krenuli svom dušom. Iščekivali su Božje kraljevstvo na zemlji te sebe vidjeli kao Isusove najbliže suradnike i ministre. I na koncu je Isus osuđen, raspet, umro i pokopan. Upravo kao toliki samozvane vođe i proroci.
Uz to su još neke žene govorile da je živ u što nisu mogli nakon svega vjerovati. Jer su im njihovo iskustvo i osjetila, govorila drugačije. I tako su dva „plačidruga“ krenula iz Jeruzalema, vjerojatno svojoj kući pokušati ponovno organizirati svoj svakodnevni život i vratiti se prijašnjem poslu.
I svakomu se od nas u nekim životnim razdobljima slično događa. Uložimo vrijeme, trud i zdravlje za nešto dobro i plemenito. Tako se muž i žena trude oko svoga braka i djece svim snagama. I upravo se tu dogodi nevolja, nesreća i tragedija. Tko to može i kako objasniti?
Tako se nešto zna događati, kada sami tražimo izlaz iz životnih nevolja i poteškoća te se mučimo pronaći smisao. Kada planiramo svoje životne putove, oslanjajući se na svoje snage i sposobnosti. Dok Boga stavljamo u neki drugi plan i kao „crni fond“ u slučaju velike nevolje i nužde. Ipak na kraju spoznamo kako smo bez Boga i njegove pomoći, slični lađici slomljena jedra na beskrajnoj pučini, koja uvijek plovi u krug.
I onda se na putu učenicima gotovo nenametljivo, pridružuje Isus. Malo-pomalo im otkriva Pisma i smisao onoga, što se dogodilo u Jeruzalemu. Slušaju kako Kristova smrt nije tragedija, nesreća i propast. Upravo po smrti i uskrsnuću, Krist spašava sebe, njih, nas i cijeli svijet. Učenici su osjetili Božju snagu i ljubav u njegovim riječima. Zato mu i govore da ostane s njima još i dalje.
Krist na jednak način i svima nama progovara, svaki puta kada se u zajednici vjernika naviješta njegova riječ i dok čitamo Sveto pismo. Božja nas riječ i objava, uvijek iznova prosvjetljuju, hrabre, čiste i hrane. I zato doživljavajući Božju blizinu i milinu, zajedno s učenicima zatražimo i mi da s nama ostane Gospodin. On će to zasigurno i učiniti, jer je naš Bog, a ujedno i brat. Život će nam se zasigurno ispuniti smislom, mirom i radošću da nismo sami.
I mi bismo uvijek trebali u duhu, Krista staviti pored i ispred sebe. Dok hodimo da ga osjetimo kraj sebe, dok razgovaramo s nekim da ga vidimo kao trećega. Ljepota našega života je u mogućnosti da svoje djelovanje promatramo u svjetlu Božje riječi, snage i milosti. Tada će i naš život biti radostan, smiren i otvoren za Boga i za ljude oko nas.
Pošto su stigli u svratište, dvojica učenika sjedaju za stol. Prepoznaju Krista u lomljenju kruha, dok im on iščeznu s očiju. Snažan je to znak i za današnju Crkvu. To se i danas događa, kada u Svetoj misi na najbliži način susrećemo i doživljavamo Isusa. Slušamo njegov glas u navještaju evanđelja i susrećemo ga u slavlju Svete mise. Slaveći Misu mi na otajstven ali na stvaran način, susrećemo Krista. Jednako kao i ona dvojica učenika u Emausu, kao apostol Ivan pod križem ili Toma koji je mogao prstom dotaknuti rane na Kristovom uskrsnom tijelu.
Jednako je i za nas današnje kršćane euharistijsko slavlje najveće blago, izvor i vrhunac cjelokupnoga života Crkve. Nedjeljna je euharistija temeljna kršćaninova zadaća, trajni izvor nade i radosti. Jer da nema nedjeljne euharistije koja slavi i ostvaruje Kristovo spasenjsko djelo, koji bi smisao za nas imalo Kristovo uskrsnuće? Ovako na svakoj euharistiji, a pogotovo na nedjeljnoj, slavimo Kristovo uskrsnuće i našu proslavu. Jer smo dionici njegova uskrsnuća, proslave i dionici njegove božanske naravi.
Što nama znači Sveta misa? Imamo li ista shvaćanja Mise kao i prva Crkva? Mnogi kršćani, uopće ne osjećaju potrebu za tim sakramentom. Neki kao izgovor navode, kako se oni mogu i kod kuće Bogu pomoliti. A zar je Misa samo molitva? Otajstveni susret s Uskrslim u Misi, za takve je nažalost nepoznanica. Očito je vjera u uskrsloga Krista od nekoga blokirana, jer vjerovati u reinkarnaciju, seljenje duša, gatanja i proricanja budućnosti, mnogima je daleko lakše, zanimljivije i privlačnije.
Poslovica kaže: „Želiš li biti sretan jedan dan, zakolji prase. Želiš li biti sretan jedan tjedan, skroji novo odijelo. Želiš li biti sretan jedan mjesec, oženi se. Želiš li biti sretan jednu godinu, nađi dobroga prijatelja. Želiš li biti sretan čitav život, budi pošten čovjek.“ A vjera kaže: „Želiš li biti sretan i poslije smrti kroz čitavu vječnost, budi dobar kršćanin i vjernik!“
Želimo li biti sretni u našoj budućnosti, potrebno je da budemo dobri vjernici kršćani. Trebamo steći iskustvo vjere i stalno se susretati s Isusom. Potrebno je biti na strani pravednika, koji živi od vjere i kome vjera znači sve u životu. Poput dvojice učenika na putu u selo Emaus, uskrsli Gospodin i nama tumači Pisma i Božji plan.
I svatko od nas je na putu, poput one dvojice učenika za Emaus. Prečesto se ne približavamo Kristu, nego bježimo od njega. Čudimo se možda ovoj dvojici učenika, zašto su ostavili Krista te kako ga nisu prepoznali kad im je prišao. Ali nešto se slično događa i u životu svakoga od nas?
I mi mu okrećemo leđa, svojim otpadima i grijesima. Ni mi ga počesto ne prepoznajemo u znakovima vremena i prisutnoga u sakramentima. Tim još teže jer znamo i vjerujemo da je Krist uskrsnuo, a svejedno bježimo od njega i ne živimo u skladu s onim što znamo.
Kao ljudi u svom povijesnom hodu i doživljavanju razapeti smo između krute stvarnosti i zamišljenoga svijeta. Svi maštamo i priželjkujemo idealne uvjete življenja i pozitivan razvoj događanja i budućnosti. A onda nas tragični i bolni događaji vrate u stvarnost i trgnu iz naših sanja. Toliko puta smo se u to osvjedočili, kao i promatrajući nacionalna i svjetska događanja.
Nigdje se pomaci ne događaju pravocrtno, prema utvrđenom planu, nego uz veliki napor, žrtvu i odricanje. Potrebna su žrtva, znoj i trud čovjeka, koji će svoju ljudskost uložiti u budućnost. Na to je pozvan i svatko od nas!
fra Mate Tadić
