Biblija – Klanjanje kipovima?

156

 

Pitanje:

Što mislite o klanjanju kipovima, jer i ja se klanjam, ali u Bibliji piše da se ne klanja.

Odgovor:
Poštovani!

Hvala Vam na postavljenom pitanju. Vaše pitanje je aktualno više nego to netko i misli. Jako je dobro preispitati ponekad svoje stavove u odnosu na našu spoznaju prema Bogu.

Nakon prve zapovijesti Bog izgovara drugu koja je tijesno povezana s prvom: Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (Izlazak 20, 4-6.)

Ovo je Bog izgovorio.  Postavljam si pitanje, zašto je to Bog izgovorio?

Mi ljudi možemo razumjeti samo to što možemo s nečim usporediti. Bog je puno više od onog što mi obični ograničeni ljudi možemo shvatiti. Stoga je sasvim razumljivo da Bog traži od nas da ga ne uspoređujemo sa bilo čim ili bilo s kim, pogotovo ne sa stvorenjima, ma kako to što je stvoreno izgledalo fantastično. Sve što bi mogli učiniti je da samo Boga ponizimo. Jedini način je da Boga prihvatimo vjerom da je On taj koji je iznad svega, i da je On taj koji može voditi naš život ukoliko mu to dozvolimo.

Međutim, postoji li opasnost da slikamo ili kipovima stvaramo neka božanstva u ime pravog i živog Boga? Vrlo brzo poslije davanja deset zapovijesti Izraelci su baš tu pali. Oni su načinili zlatno tele, i proglasili su svetkovinu Jahvi.

Sasvim je razumljivo da Bog insistira da ne pravimo neke druge bogove jer kao što On kaže, nema drugih bogova osim Njega. Također postoji opasnost da izgradnjom nekog kipa ili slike, stvorimo nekog drugog boga, dok Bog koga ne vidimo ostaje u drugom planu. Bog je ljubomoran Bog, kako sam kaže ako se pored Njega Živog i vječnog Boga, klanjamo nekim krivotvorinama. Postoji opasnost da Boga doslovno ograničimo nekom svetom slikom ili kipom. Slušao sam mnoge vjernike koji su davali veliki značaj nekim kipovima ili slikama bez obzira što je taj kip ili slika predstavljala Krista.

Postoji također opasnost da ne odemo i u drugu krajnost. Čuo sam da postoje neki pojedinci ili vjerski pravci koji zabranjuju bilo kakvu likovnu ili kiparsku umjetnost. Stručnjaci, psiholozi i pedagozi tvrde da slika govori kao tisuću riječi. Stoga likovna umjetnost i kiparstvo može biti na blagoslov, jer slikom i oblikom izvanredno može ilustrirati biblijski događaj ili pojam. Slikarstvo i kiparstvo su umjetnički izričaji kojim autori mogu prenijeti svoju poruku, jednako kao i pisci, pjesnici i glazbenici. Ipak, bez obzira na umjetnički izražaj moramo voditi računa o ljudskoj nesavršenosti. Koliko god slikari ili kipari bili slavni i veliki, Božja riječ tvrdi da nisu u stanju zamisliti veličine koje Bog priprema: Nego kao što je pisano: “Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube”; 1. Korinćanima 2,9.Kakav li je tek onda Bog i Njegova slava, ako je toliko slavno ono što On nama priprema.

Slike ili kipovi mogu biti izvanredne ilustracija Božjih poruka. Ona to i je samo dotle dok joj se ne klanja niti joj se moli. Međutim i ilustracije imaju svoj problem. Jedan moj kolega je studirao novinarstvo na BBC-u u Londonu za radio reportera. U tom studiranju radio je jedno istraživanje sa djecom puštajući im bajke kao radio drame, a zatim bi im to pustio kao video. Pitao ih zatim koja im je priča bila ljepša. Djeca su rekla da su radio drame ljepše. Kada ih je pitao zašto, jednostavno su odgovorili; „Radio drama ima ljepše slike.“ Što bi to u opće značilo. Radio drama nema nikakvih slika, ali djeca su slušajući radio dramu doživljavala taj događaj i u svojoj mašti stvarali su slike onog što su slušali. Slike koje su si oni zamislili bile su im ljepše od slika koje im je prezentirao režiser na videu, jer kako kaže ona uzrečica, „dječja mašta može svašta.“ Ustvari radio drama daje veću širinu dok slika na videu ju ograničava. Očito je Bog bio svjestan tog ljudskog fenomena i ovom zapoviješću upozorio da slikama i kipovima ne ograničavamo duhovne vrednote, ma koliko one imale ilustrativni cilj, pogotovo da to ne budu mjesta pred kojima se molimo. Bog bi očito želio da mi sliku o Bogu koju vidimo u svojoj duši ne ograničavamo, već da ona ima punu širinu koju će ju prikazati Sveti Duh.

Čitao sam izjave mnogih uvaženih teologa koji tvrde da raspela, kipovi svetaca i svete slike imaju ilustrativni karakter. Nemam ništa protiv da se ilustracijama i umjetničkim izražajima objašnjavaju Božje veličine. Bojim se jedino da kip sveca, ili raspelo ne postane predmet obožavanja, dok Bog ostaje na neki način u drugom planu. Istina, to je problem pojedinaca, ali to postaje svakako iskušenje za vjernika.

Sa druge strane postoji opasnost ograničenja. Npr. raspelo podsjeća na raspetog Krista. To je u istinu vrlo važan trenutak u povijesti Svemira, jer je Kristovom smrću plaćen naš grijeh. Međutim, Smrt nije Krista zadržala na Križu. Istina je da je Kristova smrt bila plaća za moj grijeh, ali tu nije bio kraj. Daleko slavnije djelo pobjede nad grijehom bilo je Kristovo uskrsnuće. Sveti Pavao apostol piše: A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima.1. Korinćanima 15,17. Pavao želi naglasiti da je Kristovo uskrsnuće vrhunac Kristove pobjede nad grijehom. Postoji realna opasnost da se vjernik zaustavi na Kristovoj smrti gledajući raspelo, i da Kristovo uskrsnuće bude u drugom planu. Stoga ja mislim da je daleko bolja ilustracija Kristove smrti i uskrsnuća prazan Križ, bez raspetog Krista na njemu.

U ovoj zapovijesti postoji još jedna rečenica koja mi pokazuje Božju veličinu i milost. Povijest je pokazala da štovanjem drugih bogova, uglavnom postaje nečovječno ponašanje, te takvi kultovi i oblici obožavanja dovode do jedne moralne degradacije kod tih naroda. U svojoj zapovijesti upravo na to Bog reagira. On kaže: Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (Izlazak 20, 6.)

Mnogi uzimaju ovaj tekst kao dokaz Božje strogosti i osvetoljubivosti, jer kako oni tvrde, nije pošteno da dijete iz treće ili četvrte generacije plaća dug svojih predaka. Međutim plaćanje duga svojih predaka u obliku genetskih bolesti te nekih prenosivih bolesti kao što su AIDS ili neke druge, nije Božje kažnjavanje. To je samo posljedica nemarnog odnosa prema životu ili prirodi.

U svom pismu 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio je predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu. pored ostalih,  jednu veoma značajnu poruku opisujući bijelce kako se odnose prema prirodi. Bio je to odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju. On poručuje: „On otima zemlju od svoje djece i ne brine se.“ Poglavica Seatle poručuje da zemlja pripada našoj djeci. „ Bog je dao zemlju ljudima: Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Postanak 2,15. Umjesto rada i čuvanja, čovjek zemlju eksploatira. Takav odnos prema prirodi će platiti naši potomci, i to nije Božja kazna, već posljedica neposlušnosti Božjoj zapovijesti.  Gledajući prirodu i način na koji se uništava, stvarno je divno čudo da se priroda još koliko toliko održala i da pokušava stvoriti ravnotežu. Očito je i to jedna velika Božja milost.

Međutim kada Bog kaže da kažnjava grijehe otaca na sinovima u trećem ili četvrtom koljenu, tada se to radi o potpunoj pobuni protiv Boga, koja je ujedno i pobuna protiv čovječnosti. Uglavnom je to bilo obožavanje drugih bogova kojima su se prinosile ljudske žrtve. Možemo to ovako pokazati. Jedna generacija napusti Boga i postane Božji neprijatelj. Svojim postupcima jednostavno nanosi štetu čovječanstvu i ponaša se nečovječno prema drugim ljudima. Bog umjesto da tu generaciju kazni, on ju opominje i poziva da prihvati Božji put.  Međutim ta generacija to tvrdoglavo odbija. Dolazi zatim druga generacija koja nastavlja tradiciju svojih predaka. Bog im daje milost, očekujući da će se ostaviti svog zlog puta. Međutim, i ta generacija ostaje tvrdoglava. Dolazi treća generacija i Bog ponovno poziva i daje milost. Ovisno o nečovječnosti koju pokazuju, Bog mora spriječiti zlo da bi život na ovoj zemlji bio koliko-toliko podnošljiv. Tada kažnjava četvrtu generaciju za sve zlo koje su činili i njeni preci. Međutim da se je ta četvrta generacija odazvala Bogu, po Božjem obećanju Bog bi im se smilovao, kao što kaže ova zapovijest: a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (Izlazak 20, 6.) Upravo su tako prošli narodi koje je Bog doslovno istrijebio da bi sačuvao čovječanstvo. U novijoj povijesti to je slučaj sa Inkama i Majama koji su svojim bogovima prinosili ljudske žrtve. Takvi su narodi doslovno nestali, ili su danas u tragovima.

Mnogo kasnije Bog je preko proroka Jeremije upravo tako objasnio svoj naum da on ne kažnjava buduće generacije zbog grijeha njihovih otaca; Neće se više govoriti u one dane: “Kiselo grožđe jeli su oci, a djeci trnu zubi.” Jeremija 31,29. I ovdje Bog pokazuje svoju neizmjernu milost.

Neka Vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko

PODIJELI