Ivan mu je ime!

65

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

XII. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 24. 6. 2018.

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA

Svetkovina

ČITANJA:
vl. svetkovine: Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

NAPOMENA:
▪ Svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja ima prednost pred slavljem nedjelje kroz godinu.

 Prvo čitanje:Iz 49, 1-6

 Postavit ću te za svjetlost narodima.

 Čitanje Knjige proroka Izaije

Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak je mač načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu.

Rekao mi: »Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!«

A ja rekoh: »Zaludu sam se trudio, nizašto naprezao snagu.«

Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.

A sad govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga.

I reče mi:»Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje.«

Riječ Gospodnja.

 Otpjevni psalam:Ps 139, 1-3.13-15

Pripjev:Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bijahu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

 Drugo čitanje:Dj 13, 22-26

 Pred Kristovim je dolaskom Ivan propovijedao.

 Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Progovori Pavao: »Bog podiže ocima Davida za kralja. Za nj i posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’«

»Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni među vama koji se Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja.«

Riječ Gospodnja.

 Evanđelje:Lk 1, 57-66.80

 Ivan mu je ime!

 Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Riječ Gospodnja.

Uvod

Čitajući Sveto pismo, pronalazim ponekad ljude čiji mi život izgleda kontraverzan. Život im počinje u neobičnim okolnostima. Način na koji su se rodili je manifestacija ogromne Božje milosti, a njihov život je doslovno oličenje Božjeg karaktera.

Ovog trenutka imam u mislima jednog uistinu vjernog Božjeg čovjeka: Ivana Krstitelja. Pokušajmo malo zaviriti u njegov život i pogledati što je to on u životu uradio i kakav mu je bio kraj. Danas je svetkovina rođenja Ivana Krstitelja.

Rođenje Ivana Krstitelja anđeo je najavio njegovom ocu Zahariji u Hramu. Okolnosti pod kojima se Ivan trebao roditi bile su toliko neobične da Zaharija, vjerni Božji čovjek, nije mogao povjerovati anđelu ono što mu je rekao. Tražio je dodatni znak. Anđeo mu je rekao da će znak istinitosti toga što mu je rekao biti da neće moći govoriti čitavih devet mjeseci – dok se Ivan ne rodi.

Homilija

Možda u svom srcu osuđujemo Zahariju zbog nevjerstva. Međutim, okolnosti u kojima se Zaharija nalazio bile su upravo takve da je njegova reakcija bila sasvim očekivana. Elizabeta, njegova supruga, bila je stara žena koja je zbog svojih fizioloških funkcija izgubila svaku mogućnost da rodi dijete. Zaharija je očito bio još stariji. Negdje sam pronašao da je u Izraelskom hramu svećenik mogao služiti najviše do sedamdesete godine, nakon čega bi se trebao povući. Očito je Zaharija s godinama bio tu negdje.

Vjerojatno su kao mlađi bračni par očekivali da će Elizabeta roditi dijete. Godine su prolazile, a ništa se nije događalo. Na kraju je Elizabeta došla u fazu kada kod žena prestaje mogućnost da mogu zanijeti i roditi. Nakon toga su Zaharija i Elizabeta izgubili svaku nadu da će ikada dobiti dijete. Pomirili su se s tom činjenicom da će svoj život završiti bez nasljednika, smatrajući to Božjom voljom i providnošću. Stoga nije čudo što Zaharija nije povjerovao anđelu kada mu se ukazao i rekao da će mu žena roditi sina.

Kada se potom Zaharija vratio kući u Judejsko gorje, k svojoj supruzi Elizabeti, zasigurno joj je(očito pisanjem na tablici)ispripovjedio svoje iskustvo susreta sa anđelom. U takvim trenucima sigurno se događalo da je Elizabeta imala pomiješane emocije po tom pitanju. S jedne strane je tu bio strah, a s druge je strane osjećala radost zbog blagoslova u djetetu koji im Bog daje.

Bila je to velika čast za Zahariju i Elizabetu. Misija njihovog sina bila je izuzetno uzvišena. O njoj su i proroci pisali. Više od petsto godina ranije, starozavjetni evanđelist najavio je misiju Kristovog preteče. “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek` se povisi svaka dolina, nek` se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek` se poravna, strmine nek` postanu ravni (Iz 40,1-4). Kada je Ivan počeo s radom, njegovu su aktivnost prepoznali po ovom proročanstvu.

Čitajući ova izvješća nameću mi se pitanja. Zašto Bog zaobilazi dom prvosvećenika koji živi u Jeruzalemu i koji je poznat i poštovan u narodu? Zašto izabire ostarjelog proroka koji je pred samom mirovinom, čija žena nema nikakvih prirodnih mogućnosti da bi zatrudnjela i rodila dijete? Zašto izabire čovjeka koji živi u nepoznatom selu Judejskog gorja i baš s njim želi provesti svoj naum?

Očito tu možemo izvući jedan važan zaključak. Bog ne provodi svoj plan spasenja s popularnim i poznatim ljudima. Takvi ljudi su najčešće okupirani samim sobom. Oni se previše uzdaju u organizirane sustave i vrlo su uvjereni u svoju organizacijsku ili neku drugu sposobnost. Bog spasenje nudi na periferiji. Nudi ga tiho i bez neke buke. Nudi ga preko ljudi koji svojim prirodnim mogućnostima nisu u stanju odraditi ono što Bog od njih traži. Bog to čini s ljudima koji vjeruju u Božju milost, koji se znaju oslanjati na Boga i koji su naučili živjeti od Božje milosti. To su ljudi koji su zahvalni Bogu što je baš njih izabrao da budu oruđe spasenja za druge ljude. A to spasenje je u Božjim rukama.

Da. Spasenje koje Bog daje ne nalazi se primarno u centrima moći, već na periferiji. Tri mjeseca kasnije, anđeo Gabriel će također posjetiti jedno periferno selo u Galilejskom gorju. I ondje će naći jednu skromnu djevojku imenom Marija i obznanit će joj da će ona biti majka Božjeg Sina.

Elizabeta, Marija, Zaharija – bili su to ljudi vjere koji su prepoznavali Božju milost i prihvaćali je. Možda ćemo se pitati zbog čega je Bog doslovno kaznio Zahariju zbog izražene sumnje. Nije li to možda malo drastična kazna? Osobno mislim da to i nije bila kazna. Bilo je to na neki način očitovanje Božje milosti za Zahariju, a i za ostale. Samim time što je onijemio, bila je to poruka svima da mu se ukazao anđeo. Zbog svog „hendikepa“ više nije mogao služiti kao svećenik. Kada je došao kući imao je vremena da izuči sve spise o dolasku Mesije. Što se drugih ljudi tiče, taj događaj sa Zaharijom je i njima pomogao da se pripreme za Mesijin dolazak. Bilo je to vrijeme duhovne suše. Prošlo je već četiri stotine godina od posljednjeg Božjeg proroka Malahije. I kroz cijelo to vrijeme Bog više nije pozvao nijednog proroka. Doduše, imali su proročke spise koje mi prepoznajemo kao Stari Zavjet. Nekako u to vrijeme osjetila se neka predmesijanska atmosfera. Bilo je čak i zlouporaba takve situacije od pojedinaca koji su se samoinicijativno proglašavali mesijom. Zaharijin gubitak govora samo je pojačao tu predmesijansku atmosferu. Nakon kraćeg vremena, kad se pročulo da je Elizabeta – starija žena koja po svim prirodnim zakonima nije mogla zatrudnjeti i roditi dijete – kada su pročulo da je baš ona trudna, bila je to ne vijest dana, već vijest godine. Sve to samo je dodatno pojačalo tu predmesijansku atmosferu. Očito ljudi nisu o ničemu drugome pričali doli o Zahariji i Elizabeti.

I konačno, došlo je vrijeme da Elizabeta rodi. Možemo li samo zamisliti taj događaj? Elizabeta, starija žena koja po svim prirodnim zakonima nije mogla roditi, upravo se spremala da rodi. Seoske babice su bile spremne i svakog su trenutka čekale poziv da dođu asistirati pri porodu. Bio je to vrlo neobičan porod. Još od Sare, Abrahamove žene koja je rodila Izaka, nije se dogodilo takvo čudo. Današnji stručnjaci bi to nazvali porodom visokog rizika. Kada bi se danas dogodilo da jedna žena Elizabetinih godina ostane trudna, istog trena bi joj doktori nudili abortus kao jedino rješenje za takav slučaj. Međutim, Elizabeta je znala da je dijete koje nosi Božji dar, dar milosti kojeg ničim nije zaslužila. On je dobro znala da to dijete treba biti preteča  nade Izraelove i nade cijeloga svijeta: dolaska obećanog Mesije.

Ovdje mi se odmah nameće nekoliko pitanja. Kako se mi odnosimo prema djeci koju nam Bog daje?Mislimo li mi da su djeca koju majke rode naše vlasništvo i da možemo s njima postupati kako želimo? Kada se jednom mom prijatelju rodio sin, bio je toliko sretan da je o tome govorio svima u poduzeću gdje je radio. Njegova kolegica s posla upitala ga je:

„Što se toliko raduješ. To je toliko normalno da ti žena rodi. Ništa posebno.“

„Ja tu ne vidim ništa normalno,“ odgovori moj prijatelj i nastavi. „Za mene je to posebna Božja milost. Bog je stvaratelj i on mi je poklonio dijete.“

„Ma glupost,“ odgovori ova žena. „To je rezultat prirodnog zakona i nema tu ništa neobično.“

„Nevjerojatno,“ zaprepašteno će moj prijatelj. „Znaš li ti možda onda objasniti kako nastaje život u majčinoj utrobi? Znaš li objasniti kako je moguće da netko ne može imati djecu i da neke žene nisu u stanju zatrudnjeti?“

„Ipak mislim da je to čista prirodna stvar,“ odgovori ova žena,

„Baš čudno. Oboje gledamo jednu stvar i ti vidiš običnu prirodnu pojavu, a ja vidim veličinu Božje stvaralačke moći.“ Završi razgovor moj prijatelj.

Mislimo li mi da su nam djeca dar od Boga ili je to neki prirodni slijed događaja o kojem mi odlučujemo što ćemo raditi? U nekim obiteljima, ako žena zatrudni, a oni već imaju dvoje djece, smatraju da imaju pravo odlučivati hoće li ga roditi ili ne. Ukoliko im se čini da im je kuća premalena, plaća preniska, perilica rublja pokvarena, smatraju da imaju pravo abortusom odstraniti dijete. Kao da se radi o parazitu, a ne o djetetu koje je začeto kao rezultat Božje stvaralačke moći i Njegove neizmjerne velike milosti. Mi si uzimamo pravo koje samo Bogu pripada.

Po židovskom običaju, osam dana nakon rođenja, muško dijete se trebalo obrezati. Bila bi to prigoda za obiteljsku svetkovinu. To je bio slučaj i kod Zaharije i Elizabete. Zaharija je još uvijek bio nijem. Nije mogao govoriti. Rodbina, prijatelji, susjedi – svi su bili prisutni kako bi podijelili Zaharijinu i Elizabetinu radost. Nakon obreda obrezanja trebalo je odrediti ime djetetu. Očito je bilo raznih prijedloga. Netko je predlagao da se zove Zaharija po ocu. Drugi je predlagao neko drugo ime po pokojnom djedu ili stricu. Međutim, Elizabeta je izjavila: „Zvat će se Ivan.“ Svi su bili u čudu. Nitko u bližoj niti daljnjoj rodbini nije imao to ime. Smatrali su da moraju pitati oca Zahariju što on o tome misli. Otac je uzeo pločicu i napisao: „Ivan mu je ime!“ Istog trenutka mu se vratio glas. I prve riječi koje je nakon toga izgovorio bile su riječi hvale Bogu i blagoslov djeteta. Bila je to ustvari nadahnuta Zaharijina pjesma koju je otpjevao Bogu na slavu. Ta činjenica da je Zaharija ponovo mogao govoriti, još je više uzbudila cijeli kraj. Kao da se svuda osjećala posebna svečana atmosfera predmesijanskog vremena.

Izvješće o Ivanovom djetinjstvu je vrlo kratko. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

U Bibliji možemo naći nekoliko izvješća koja govore o napredovanju djece u milosti i Duhu. Sjećam se jednog razgovora koji sam vodio s jednom mladom gospođom kod je rodila svoje prvo dijete. Držala je to svoje malo čedo u rukama i izgovarala Bogu molitvu: „Bože, dao si mi ovo malo bespomoćno čedo da ga odgojim za Tebe. Nisi mi dao nikakav naputak kako to trebam raditi.“ Očito je aludirala na proizvod koji se kupi u trgovini i koji ima naputak za uporabu i rukovanje. Očito je ova žena mislila da bi nešto slično trebala imati i za svoje dijete. A Bog? On daje puno više. Ne samo da je u Svetom Pismu napisao uputu kako odgajati djecu, već je obećao osobnu pomoć koju će dati preko svojeg Duha.

Pitao sam jednog svog prijatelja koja je tajna u odgoju njegove djece koja su uspješna, sa završenim fakultetima i vrlo su obazrivi i kulturni. On mi je odgovorio. „Nemam neku posebnu formulu za odgoj. Svoju sam djecu jednostavno volio, i molio sam za njih da milost Božja bude nad njima. Ako misliš da su oni uspješni i odgojeni, to prvenstveno mogu zahvaliti Božjoj milosti.“

Zaharija i Elizabeta su bili svjesni da im je Bog posudio njihovog sina Ivana. Posudio ga im je da ga odgoje za najveći zadatak koji može imati jedan prorok. Bio je to zadatak najave Kristovog prvog dolaska.

Možda nismo toga svjesni, ali ni naša djeca nisu naša. Bog nam ih je posudio da ih odgojimo za Njega. Jesmo li svjesni te velike odgovornosti pred Bogom? Biblija daje jedan vrlo učinkovit savjet kako odgajati djecu: Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega (Izr 22,6). Odgoj koji su Zaharija i Elizabeta primijenili u odgoju svog sina Ivana Krstitelja najbolji je primjer koji možemo slijediti. Umjesto televizije i internetskih igrica, družimo se sa svojom djecom i iznosimo im poruke o Kraljevstvu nebeskom. Umjesto betona i asfalta – gdje su djeca stalno izložena ljudskim tvorevinama – provodimo više vremena u prirodi gdje će biti okružena čudima Božje stvaralačke moći. Nikada nemojmo zaboraviti moliti Boga za milost u odgoju naše djece. Zasigurno će to u djeci ostaviti pozitivan trag.

Nakon rođenja Ivana Krstitelja u poznijoj životnoj dobi, Zahariji i Elizabetije preostalo malo vremena za odgoj njihovog sina. Vrijeme koje su imali iskoristili su da ga pripreme za najuzvišeniji posao toga doba: za pripravu Mesijina dolaska. Ivan Krstitelj je bio izuzetno počašćen jer je njegovo djelo bio najavljeno po prorocima. Ivan je vrlo brzo učio te je shvatio veličanstvenu zadaću koju mu Bog daje. Život mu zasigurno nije bio tako lak: boravio je u Judejskim brdima, a vjerojatno je prilično mlad ostao bez roditelja. U svojoj punoljetnosti, Ivan Krstitelj je počeo svoje uzbudljivo djelo naviještanja Kraljevstva nebeskog i Kristovog dolaska na zemlju kao Kralja nad kraljevima. Bio je to izuzetno plodonosan rad kojeg još i danas možemo uzeti kao uzor ponašanja Božjih ljudi.

Upravo zbog svega toga, sv. Ivan Krstitelj nam može biti uzor vjere: od svog rođenja pa sve do svoje mučeničke smrti.

Neka nas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duvel, Mag. Theol.

PODIJELI